Što ste proslavili, proslavili ste, što ste se nadernečili – nadernečili ste se, što ste se nađuskali, nađuskali ste se. I to je to! Više nećete tako skoro!

Jer uvaženi premijer i njegov tim, prepuni razumijevanja za ljudske slabosti i potrebu za masovnim druženjem, u novogodišnjoj su noći, baš kao i na Badnju večer, velikodušno olabavili epidemiološke mjere više nego itko u svijetu i pustili kafiće i restorane da rade do dva ujutro, a lokalne vlasti da prema vlastitoj savjesti organiziraju proslave na punim trgovima, praveći se da korone, a osobito omikrona, nema na vidiku. Odnosno, da se događa nekome drugome.

Slično kao u predizbornoj kampanji za prijevremene parlamentarne izbore 2020., kada se razdragano slavila pobjeda HDZ-ta, uz grljenje, ljubljenje i slinjenje, dok je korona čudesno nestala preko noći. Kao što je nestala i tijekom nadnaravno uspješnih turističkih sezona 2020. i 2021., kada smo famoznim brojem noćenja i gostiju prepišali konkurenciju. Pa ako se moglo onda zažmiriti na oba oka, što se ne bi moglo na Silvestrovo! A čujte, tko bi više trpio te pobješnjele pobunjenike protiv Nacionalnog stožera civilne zaštite ili ugostitelje koji pušu za vratom Vladi i nariču nad svojom tužnom sudbinom uzrokovanom pandemijom? Neka ljudi zarade što se ima zaraditi jer nam je gospodarstvo u banani i ovisno isključivo o turizmu i uslužnim djelatnostima, a restrikcije će ionako uslijediti čim se nacija otrijezni od novogodišnjeg slavlja.

Suptilno je to dan poslije najavio brižni Andrej, da ne bi u novogodišnjem ozračju navukao na sebe dodatnu mržnju puka željnog zabave i veselja, a osobito onih 400 tisuća potpisnika Mostove inicijative za referendum protiv covid-potvrda i za promjenu članka 17. Ustava, o čemu Ustavni sud tek mora izreći svoj pravorijek.

U međuvremenu su se fiskalne blagajne dobrano napunile, u božićnom i novogodišnjem shopping ludilu potrošili smo nekoliko milijardi kuna više nego rekordne 2019., proždrli smo najviše purica, svinjetine i janjetine u novijoj povijesti, hoteli u Opatiji, Dubrovniku, Zagrebu, Poreču i Splitu bili su krcati, dok je turista bilo pet i pol puta više nego lani. Zato je, nema sumnje, i Zdravko Marić, ne trepnuvši, dao svoju suglasnost za dozvolu da se svi raspojasaju do mile volje u posljednjoj noći šugave 2021. I potroše zadnju paru.

Eh, stvarno su ti Europćani i Amerikanci glupi pa su otkazali tisuće letova, zabranili masovne dočeke ili okupljanja u zatvorenim prostorima, što privatnim, što javnim. Neki su čak odustali i od vatrometa, a ako nisu, moglo ih se gledati tek na televiziji. Kakvi papci da propuštaju takvu priliku za zaradom. Zato se kod nas dernečilo sve u šesnaest, pa što košta da košta! Tome se osobito poveselio sinjski gradonačelnik, Mostov Miro Bulj, koji je pozvao cijelu Dalmaciju da dođe u Sinj, raj za zadrigle antivaksere i protivnike covid-potvrda. Ali eto, nekako ih nije došlo koliko je očekivao. Ipak i u Dalmaciji ima onih sa zdravim razumom, no nažalost ne dovoljno da postignu procijepljenost od makar 60 posto.

Nema veze što se omikron širi kao pošast, bolnice se pune, a svijet se zabrinuto priprema za peti val pandemije na koju su još prije dvije godine mnogi bahati šefovi država – uključujući Aleksandra Vučića, Donalda Trumpa, Borisa Johnsona i Zorana Milanovića – odmahivali rukom.

Iskreno, nitko previše ne žali za starom i otrcanom godinom koja nam je, osim pandemije, u sjećanju ostavila Baniju poharanu potresima, kao i urušene Zagreb i okolicu, dok se obnova ne naslućuje ni u tragovima. Usprkos tome, staloženi premijer imao je obraza pojaviti se na misi u svetom Lovri u Petrinji na godišnjicu potresa, odslušati zvižduke i negodovanje stradalih građana koji su ga dočekali s transparentima i povicima „Hoćemo obnovu!“ i spretno izbjeći grudu bačenu u smjeru svoje glave. Kakav državnik!

Uza sve te nedaće, slavilo se kao da nam je zadnje – i u Petrinji, i u Glini, i u blatnim selima s kontejnerima po cijeloj Sisačko-moslavačkoj županiji. Kad je bal, nek jebal, rekli bi Zagorci! Ceh s eksplozijom broja zaraženih ionako će doći na naplatu za nekoliko tjedana, kada nas i inače čeka suočavanje sa surovom stvarnošću. Nije li, uostalom, siječanj najdepresivniji i najdulji mjesec u godini?

I iako su, opijeni šampanjcem i iluzijom starog normalnog, razuzdani građani po gradskim trgovima bili ispunjeni optimizmom i nadom u bolju novu 2022., svakome tko se oporavio od mamurluka i ima više od tri neurona u glavi jasno je da baš i nemamo bogznašto očekivati. Osim novog soja koronavirusa, vrtoglavo skupih energenata i inflacije zbog koje cijene lete u nebo. Što znači da ćemo postati još siromašniji, usprkos Plenkijevom bajanju o nevjerojatnom uspjehu svoje vlade u održavanju ekonomske stabilnosti.

Ono što je znakovito – pred nama je prva od triju godina bez izbora, što znači da bi anemični Andrej konačno mogao provesti neke od dugo najavljivanih reformi – od pravosuđa do zdravstva, od HRT-a do zakona o zabrani upotrebe ustaškog pozdrava i simbola – bez posljedica za vlastiti rejting ili opasnost od gubitka vlasti. Mogao bi, da ima muda. Ali nema, jer nikad ne zna tko vreba na njegovu poziciju iz HDZ-tovih redova. Prema onoj čuvenoj gradaciji: prijatelj – neprijatelj – stranački kolega. Zato i ne smjenjuje ministre koji svojom nesposobnošću bodu oči i savršeno su irelevantni u javnosti, ali imaju dvije ključne kvalitete – inferiorni su i ovise isključivo o njegovoj dobroj volji.

Posebna enigma je Darko Horvat, ministar graditeljstva i državne imovine koji je svojim neradom dosadio i Damiru Vanđeliću, i Bogu, i ljudima, posebno onima u Zagrebu i na Baniji, a kojeg Plenki iz samo sebi poznatih razloga i dalje štiti. Tko zna kakve tajne o njemu Darko čuva. Iako, doduše, nema toga što bi moglo poljuljati povjerenje HDZ-tova biračkog tijela u vlastitog premijera, sve dok je čvrsto u sedlu. Takve birače svatko bi poželio – lojalni do bola! Uostalom, ako rejting HDZ-ta nakon svih korupcijskih afera i pravomoćne presude kao zločinačkoj organizaciji u slučaju Fimi media i dalje čvrsto stoji na 30 posto, gotovo je sigurno da ne postoji ništa što bi Horvat mogao blebnuti, a što bi izazvalo tektonske poremećaje u stranci ili državi.

No s obzirom na Plenkovićevu notornu neodlučnost, čini se da bi ga jedino strah od gubitka 22 milijarde eura iz Mehanizma za otpornost i oporavak, kojima se kurčio i koje smo navodno od EU-a iskamčili njegovom zaslugom, mogao eventualno natjerati da se pokrene iz ustajale stranačke žabokrečine. Naime, reforme su ključni uvjet za povlačenje europskih para, što mu je jasno dala na znanje i njegova osobna prijateljica Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije.

Iz iskustva znamo da od pustih obećanja do sada nismo vidjeli ni r od reformi, dok je najveći reformator rvackog pravosuđa postao bjegunac od istog – bivši gazda Dinama Zdravko Mamić, koji svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje razotkrivajući korupciju onih koji bi protiv korupcije trebali suditi. Bilo bi nam za dušu da se pojavi neki sličan reformator zdravstva – ili možda graditeljstva – pa da se premijer odluči na neki radikalni potez. Neka, recimo, prepusti obnovu starom liscu Radimiru Čačiću, ako se usudi. On bi kao bager pokrenuo učmale strukture, a obnova bi krenula da se sve praši.

Umjesto toga, premijer u novoj 2022. vidi spas u Europskoj komisiji i očekuje da mu produlje rok za korištenje onih 680 milijuna eura iz Fonda solidarnosti, dodijeljenih za saniranje štete nakon zagrebačkog potresa, a koji istječe 31. svibnja. Pitanje je samo kako će Ursuli von der Leyen, uz svu njenu osobnu simpatiju i svoj neodoljivi šarm, objasniti da ni natječaja, ni građevinskih dozvola, ni izvedbenih projekata godinu i pol nakon potresa nema na vidiku.

Zato je na vidiku novi val omikrona s kojim ćemo se početi boriti u prvim tjednima 2022. E, pa sretno nam bilo!