Još jedna tehnička vlada i HRVATSKA JE NA KONJU! A dotle, jašite po Hrvatskoj i obećavajte što vam padne na pamet. Toga se tako i onako nitko neće sjećati za par mjeseci, a i ništa ne košta

Da sam na mjestu političara, obvezala bih se na prinošenje neke žrtve Zeusu koji je tako lijepo uredio da se predizborna kampanja djelomično preklopi s održavanjem Olimpijskih igara u Riju. Zlatnih, srebrnih, brončanih medalja, kao i suza radosnica, bilo je u izobilju, dok su domoljublje i nacionalni ponos poslovično depresivnih Hrvata nezaustavljivo rasli. I sve to – mukte.

Doslovce, bez kune i bilo kakve pomoći, ne samo političara, već i države koju predstavljaju ti obespravljeni heroji malih sportova, koji nisu nogometaši i ne prodaje ih se za milijune eura po svjetskim klubovima. I koje će institucije vjerojatno opet zaboraviti, jer njihovi uspjesi kojima se volimo hvaliti, nikome ne donose novac, a osobito ne njima samima.

MUKTE, REKAO BI ZOKA Milanović, koji po toj cijeni nudi HDZ-etu ulaznicu za 21. stoljeće. Oni su super, a mi smo eurosuper 98, reče Zoka i ostade neshvaćen, jer valjda ni njegovim najbližima nije bilo jasno što je zapravo htio reći. Čudo jedno što sunce napravi tim političkim maratoncima po Hrvatskoj, koji trče za glasovima obilazeći od najzabitijih zabiti do Špancirfesta u Varaždinu i Trke na prstenac u Barbanu.

U kilometraži zasad vodi Andrej Plenković s 1250 kilometara, bit će zato što više trenira i manje je opušten od Milanovića, koji je do nedjelje prešao tek 700 kilometara. Da sport doista ima sinergijski učinak, dokazuje i utakmica Humanih zvijezda u Šuici, na kojoj su složno sudjelovali Mile Banderos i Milijan Brkić, nekada Vaso, pod palicom izbornika Ćire Blaževića.

NAKON TOG SPORTSKOG SRAZA moglo bi se dogoditi da odbačeni Vaso bude ključni igrač u povezivanju HDZ-eta i koalicije #Premijer ako Plenkoviću na kraju usfali ruku. Što bi mu se moglo dogoditi nakon sportske makljaže HDZ-etovaca i mostovljana u Glini, koja nije prvi takav boksački sukob tih dviju stranaka. Možda je na tu svoju ulogu računao i Vaso, kad je s 14. mjesta u 2. izbornoj jedinici krenuo u takozvanu personaliziranu kampanju, u lov na preferencijalne glasove.

A što mu drugo preostaje, kad ga Plenković nešto i ne doživljava.

Općenito, sudionicima izbornog pripetavanja idu na ruku sva ta narodna veselja i pučke sportske aktivnosti, jer mogu uštedjeti na organizaciji velikih skupova i pritom imati osjećaj da ih narod voli. Ne treba zaboraviti ni Sinjsku alku, Maraton lađa u Metkoviću, natjecanje u kuhanju čobanca u Vukovaru, a bogami i Međunarodno hodočašće konjskih zaprega u Mariji Bistrici. Konja i vjernika k’o u priči, di ćeš bolje za kampanju i Mileta Banderosa?!

I ZATO, UMJESTO ZAVRŠNE debate premijerskih kandidata na kojoj je Zoka odbio sudjelovati jer je svoje već rekao na prvom, jedinom i zadnjem sučeljavanju s Plenkovićem na HRT-u, predlažem duel u polu, tenisu, veslanju ili nekom drugom akademskom sportu, koji je dovoljno nobl za intelektualce i snobove. Prilikom čega će Zoka i Plenki pokazati svoja isklesana tijela, dlakave noge i svekoliko domoljublje. U kojem će se također natjecati.

Domoljublje je vražja stvar. Iako ga se svi trude stalno dokazivati, u predizborno vrijeme dolazi do prave inflacije te pojave, osobito među lijevim strankama.

No koliko je Zoka Milanović pukao uslijed vrućine i želje da se svidi biračima, osobito tuđim, najbolje dokazuje njegova tvrdnja da je “Narodna koalicija najljepša stvar koju je ikad uspio napraviti”. Čovjek bi pomislio da mu je bilo najljepše kad se uspio oženiti ili kad je dobio djecu, a kad ono, bilo mu je najljepše kad se sljubio s Krešom Beljakom, Ivanom Vrdoljakom i Silvanom Hreljom, u strasnom hodočašću po Hrvatskoj. Da sam mu žena, oči bih mu iskopala nakon takve izjave, ma koliko ona služila u predizborne, a ne u bračne svrhe. “Oprosti, draga, prevario sam te sa Silvanom Hreljom! Ako ti je lakše, nije bogznašto! Ali morao sam uljepšati dojam zbog izbora…”, možda se tako pravdao Zoka kad je ozaren stigao kući sa skupova u Požegi i Slavonskom Brodu.

Osim sporta, na zbijanje redova nacije svakako utječu i sve prijetnje vanjskih neprijatelja, osobito onih s istoka, da ne kažemo Srbije. Prije prošle kampanje, doduše, Milanoviću su u jeku izbjegličke krize svojom rigidnošću dosta pomogli mrski Mađari i Slovenci, a sad nam je baš zgodno došlo sve ono što je isprovaljivao Aleksandar Vučić u posjetu kod prijatelja Dodika o povampirenom hrvatskom ustašluku, o tome da nikada više neće dopustiti Oluju ili prethodno o srpskoj nadležnosti za ratne zločine i hrvatskoj prijetnji naoružavanjem američkim helikopterima.

KAO ŠTO SU SE SVOJEDOBNO Janša i ćaća Sanader predizborno dogovarali oko prigodne inscenacije nekih graničnih incidenata između nas i Janeza, ne bi me čudilo da su se oko međusobnog huškanja, zaoštravanja retorike, slanja diplomatskih nota i mahanja imenima optuženih hrvatskih branitelja sa srpske liste, dogovorili neki prekaljeni PR-ovci koji znaju da je prijetnja najbolji poticaj za domoljublje.

Možda je netko lukav s ove strane nazvao Vučića i rekao: “Ajde, brate, optužuj nas da rehabilitiramo NDH, inzistiraj na ćirilici u Vukovaru i Osijeku i uhapsi na granici nekoga, onako bez veze, a mi ćemo ti vratiti, kad ti ustreba za izbore. Nemaš da brineš!”

A zna se tko ima autorsko pravo na domoljublje u zemlji svih Hrvata. Sigurno ne ljevica. Jer, za desne se podrazumijeva. Jednom dijelu njih domovina je uvijek u srcu, a ruka u džepu, pa tako i slušaju himnu.

Da političari imaju više sreće nego pameti i da im je upala sikira u med s kampanjom koja se preklapa ne samo s olimpijskim uspjesima, već i s rekordnom turističkom sezonom koja je puno više rezultat stihije i međunarodnog straha od terorizma, negoli genijalne strategije koju je proizvela neka prošla vlada, opće je mjesto.

NO DA ĆE IM IĆI NA RUKU i brojke koje pokazuju da rastu izvoz, građevina, proizvodnja i BDP, onako – sami od sebe, neovisno o njihovim nebuloznim obećanjima o smanjenju PDV-a, tiskanju novca ili povisivanju naknada za rodilje, to nitko nije mogao pretpostaviti. Ukratko, sve više pokazuje se da je Hrvatskoj bolje kad nema ni Sabora ni Vlade i kada nitko ne donosi odluke o bilo čemu. Man’te se, dragi političari, ćorava posla.

Još jedna tehnička vlada i Hrvatska je na konju!

A dotle, jašite po Hrvatskoj i obećavajte što vam padne na pamet. Toga se tako i onako nitko neće sjećati za par mjeseci, a i ništa ne košta.

Najbolji primjer su pregaoci u bračnim posteljama koji su povjerovali Karamarkovu obećanju od 1000 eura po bebi. Djecu napraviše, a para nigdje. Mukte, rekao bi Zoka. HDZ prošao lišo. Pazite da ne bi opet.