Iako je uslijed brojnih korupcijskih afera, kao jedan od rijetkih političkih kapitalaca, bivši neprikosnoveni predsjednik Vlade i HDZ-ta Ćaća Sanader nakon ohoho godina povlačenja po sudovima završio u bajboku, čak i oni koji nisu skloni toj političkoj opciji priznaju da je bio jedan od najboljih državnika koje je demokratska nam i neovisna Republika Rvacka ikada imala. Uz primjedbu da je prava šteta što Ćaća nije uspio svladati svoju urođenu i nezasitnu kleptomaniju, u kojoj su mu mnogi i danas uvaženi članovi spomenute stranke svesrdno pomagali, no eto, samo je on ispao Pedro.

Osim što je bio državnik te stasom i nastupom rođeni vođa, bio je obožavan i među Europćanima, koji su ga uvažavali, tapšali po ramenima, pozivali na summite, posjećivali ga i pružali mu otvorenu podršku u predizbornim kampanjama. Osobito Mutti Angela Merkel, tadašnja najvažnija figura među europskim pučanima, najvećom političkom obitelji demokršćanskih stranaka desnog centra, kojoj je Ćaća bio poseban libling.

Doduše, ne treba zaboraviti da su i AP-a, odnosno Andreja Plenkovića, još od malih nogu, točnije, od prvih koraka u HDZ-tu – u koji ga je, na svoju nesreću, 2011. upisala Jadranka Kosor – zvali Malim Sanaderom, vidjevši u njemu sličan potencijal i logičnog Ćaćina nasljednika. Em je visok, em je elegantno prosijed, em je korpulentan, em je samouvjeren, em je prepotentan, em je Dalmatinac, em govori razne jezike, em je iza njega bila zavidna diplomatska karijera potkrijepljena croissantima po Parizu i Bruxellesu, pa gdje ćeš bolje?

Ali te 2011., kada je u svojoj 41. godini, dakle, u zreloj dobi, Andrej konačno osvijestio da su mu neumrli predsjednik Franjo i HDZ – stranka koja je, eto, baš tada zbog korupcije optužena, a zatim i pravomoćno osuđena kao zločinačka organizacija – oduvijek bili u srcu, nitko nije ni slutio da će on svojom osobnom promocijom i prodajom magle, kako u domovini tako i daleko izvan njezinih granica, nadmašiti Ćaću Sanadera i postati još veći europćanski miljenik iz novopridošlih država članica, a i šire. I ne samo to. Tko je tada mogao sanjati da će Mali Sanader postati i najdugovječniji rvacki premijer, veliki vođa bez konkurencije kojem je samo nebo granica i koji, logično, pikira na jednu od najviših i najbolje plaćenih funkcija u EU-u. Naprimjer, onu Charlesa Michela, predsjednika Europskog vijeća, ili još bolje Josepa Borrella, visokog predstavnika EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Oprostite, mjesto predsjednika Europske komisije ispod je SuperAndrejeve razine. Doduše, duboko u sebi slične je ambicije imao i Ćaća Sanader, ali ko za vraga, uloviše ga s prstima u pekmezu.

Njegov nasljednik AP puno je mudriji i prefriganiji i ne pada mu na pamet da se, naprimjer, sastaje s predsjednikom Uprave MOL-a po opskurnim restoranima i piše tamo neke cifre po zgužvanim papirićima, vješa pokradene slike Bukovca ili Stančića po zahodu ili špajzi, skuplja skupocjene satove, drži punjene polarne medvjede u podrumu ili stranačkim novcem kupuje odijela Brioni iz šverca. Nije čak izgradio ni podmorski tunel između Splita i Jelse, kao što je Sanader na mišiće nametnuo izlaz s Dalmatine na rodne Dugobabe.

Ukratko, AP pomno pazi da ga se osobno ne poveže s nekom od mega-afera u koje su upleteni nestašni članovi njegove stranke, iako kraci korupcijske hobotnice često nekako idu u njegovu smjeru. Recimo, pokradene europćanske pare u režiji Gabike Žalac, nestala milijarda kuna iz Ine ili ona svježa afera po kojoj jašu mostovljani Plin za cent, došle su mu dosta blizu. Jest da je on svojim širokim plećima štitio svoje odabranike koji su se malo previše zaigrali s javnim ili europćanskim parama, ali sve ima svoje granice. I upravo zato, optužbu da je od svega toga on privatno imao neke koristi, eh, to još nitko nije javno rekao pa ni dokazao.

Zato i ne čudi što je na njegov poziv cijeli vrh europskih pučana – na čelu s predsjednicom Europskog parlamenta Robertom Metsolom i, što je još važnije, predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen, koja pada na Andreja čak i više nego što je Mutti Merkel padala na Ćaću Sanadera – stigao na stranačku mini klauzuru u najlipši grad na svitu Split, gdje su družeći se i šegačeći do mile volje proveli tri nezaboravna dana.

Ti takozvani studijski dani, u kojima su sudjelovali i grčki premijer Kiriakos Micotakis, finski Petteri Orpo, šef europskih pučana Manfred Weber kao i brojni drugi glavonje iz sestrinskih stranaka, bili su posljednje veliko okupljanje političke obitelji EPP-a u ovom mandatu Europskog parlamenta i Komisije. Na kojem se, dakako, iza zatvorenih vrata konspirativno raspravljalo o prioritetima u predstojećoj kampanji za europske izbore.

Osim navedenog, agilni su pučani mudroslovili i o rješavanju migrantske krize, poljoprivredi, klimatskim promjenama, zelenom planu, pobjedi inflacije u EU-u, bla bla bla. Na pošast korupcije, ugroženu vladavinu prava u Rvackoj, zarobljene institucije u rukama uhljeba iz redova HDZ-ta, posrnulo pravosuđe kojem građani vjeruju najmanje u EU-u, činjenicu da se nitko nije javio na natječaj za ravnatelja USKOK-a, na takozvane javne medije koje čeličnom pesnicom kontrolira Plenkovićeva vlada ili autokraciju HDZ-ta na svim razinama, normalno, nisu trošili vrijeme. Pa nisu valjda sišli s uma! Uostalom, to su ionako NEteme, koje plasiraju pokvareni novinari u službi opozicije, Putina i državnih izdajnika, kako im je vjerojatno lijepo objasnio AP, njihov čovjek od povjerenja.

Iako zbog bogatog programa nisu imali vremena za razdragano bacakanje po plićaku i igranje picigina, europski i rvacki dužnosnici, osim Dioklecijanove palače i restorana u kojima su guštali u pravoj dalmatinskoj spizi, posjetili su Nastavno regionalno središte za osposobljavanje operativnih snaga sustava vatrogastva, gdje se AP hvalio državnim ulaganjima u tu prevažnu djelatnost za mediteransku zemlju koja živi od turizma. Kakav vizionar!

Ali usprkos prisutnosti svih tih europćanskih velikana, neprikosnovena zvijezda splitskog đira bio je razgaljeni Andrej, koji se opušteno pozdravljao sa spontano okupljenim splitskim obožavateljima i u dobro režiranim susretima sa slučajnim prolaznicima slušao pohvale na svoj račun i svoje senzacionalno uspješne vlade. Koja je narod spasila od energetske krize, izgradila Pelješki most, uvela nas u Schengen i euro i dijeli pare svima kako bi umanjila razorne posljedice inflacije, druge po visini u Europi. Pa tko ga ne bi volio?

Prava glazba za njegove uši bile su, dakako, pohvale iz usta njegovih europćanskih kolega, koji su svi odreda govorili o Rvackoj kao uspješnoj priči kojoj trebaju težiti i ostale zemlje „regiona“, kojima već 20 godina obećavaju ulazak u EU. Manfred Weber otišao je i korak dalje izjavivši da je za europske pučane Rvacka zemlja pobjednik, uspješna zemlja s jasnim proeuropskim pristupom. Hm?

Što je, uostalom, problematično u Plenkovićevoj samopromociji i okupljanju europskih pučana u jednoj od HDZ-tovih utvrda, Splitsko-dalmatinskoj županiji? Lukavi i organizirani kakvi već jesu, pokazali su da se ozbiljno spremaju za euro-izbore, da si čuvaju leđa i brane svoje članove ma kakvi oni bili. Uostalom, cilj opravdava sredstvo, politika je kurva, a u ratu i ljubavi sve je dopušteno.

No gdje su u svemu tome socijalisti i demokrati, liberali, zeleni? Djeluju kao rasuti teret, a uz dužno poštovanje, pokazuju i određenu dozu lijenosti. Čemu SDP-ejci plaćaju preskupog PR maga, izvjesnog Alexa Browna, koji je do sada uspio osmisliti kampanju s omčom oko vrata namijenjenu umirovljenicima? Je l’ njemu netko došapnuo da je 2024. superizborna godina – ne samo u Rvackoj već i EU-u – i da bi u tom smjeru trebalo početi i nešto raditi? Pozitivno, optimistično i na terenu, po mogućnosti. Iako su SDP-ovi zastupnici prepoznatljivi i dobro pozicionirani u Europskom parlamentu, ispast će da su badava krečili. Jer nitko neće znati na što su uopće prorajtali tih pet godina po Bruxellesu i Strasbourgu osim što su primali visoke plaće i masne dnevnice. Neka se ljevica konačno trgne i nauči nešto od EPP-a i njihovih spin-doktora. Ambalaža i reklama prodaju svaku laž!