Saborski klub SDP-a spao je na skromnih 29 ruku i sada sa Živim zidom, mostovljanima, HSS-om i ostalim marginalcima mogu LAJATI NA MJESEC, jer Plenkijeva pozicija zakucana je do daljnjega

Plenković ima ludu sreću da Hrvati nisu Srbi, Francuzi ili Crnogorci i što mu kao glavna opozicijska stranka figurira obezglavljeni SDP. Da anemični premijer općenito ima više sreće nego muda, zaključili smo odavno. A ovoga tjedna potvrdilo se još jednom. Za razliku od kolege Ace Vučića u komšiluku, kojem pobješnjeli prosvjednici provaljuju na RTS i kojeg je zatočilo u Skupštini pa mu nije bilo svejedno kako će se domoći izlaza, Andrej može biti savršeno miran jer usprkos svim posrnulim ministrima čiji resori su pred kolapsom i institucijama koje ne rade svoj posao, usprkos HRT-u koji podilazi vlasti, proizvodi povijesni revizionizam i tuži novinare po spisku, ništa slično mu se ne može dogoditi u Lijepoj Njegovoj. Hrvatska, naime, nema karizmatičnog vođu opozicije kojeg bi narod slijedio, nije se pojavio neki mobilizirajući pokret kojem bi povjerovali da donosi promjene, a ne postoji ni osnovni nagon za zajedničkom masovnom pobunom pa demonstracije koje povremeno organiziraju nevladine udruge, sindikati ili mladi, djeluju više kao folklor demokracije nego stvarna ugroza zacementirane vlasti HDZ-ta. Od koje nas nitko spasiti ne može.

TAMAN KAD SE OPET ZAHUKTALO u Plenkijevu dvorištu – od ministrice Žalac koja je autom udarila djevojčicu vozeći već treću godinu bez valjane vozačke, Uljanika u govnima dubokim preko milijardu eura, za koji se ne nazire rješenje, do prozivke ministra od nutarnjih BiH Dragana Mektića da Hrvatska naoružava vehabije kako bi potvrdila Kolindine teze o opasnosti od islamskog fundamentalizma, dakle taman kada se sve posložilo i kada bi opozicija u svakoj drugoj normalnoj zemlji poentirala i zakucala vlast u crnu zemlju – u rvackoj nedođiji to se nije dogodilo. Naprotiv, umjesto demontažom i prokazivanjem HDZ-ta, u SDP-u se, nakon što su maestralno nestali s političke scene u Ličko-senjskoj županiji popušivši izbore do kocena, opet bave sami sobom i ratom taština oko lista za Europski parlament, na kojima se kao dodatni remetilački faktor našla nezavisna Mirela Holy. Zašto je šef zagrebačke organizacije, šaljivdžija Gordan Maras, iznenađen i uvređen, a još jedan nezadovoljnik, bivši Zokin ministar od zdravlja Siniša Varga napustio stranku. To je, kaže, bila kap koja je prelila čašu punu gorčine i nezadovoljstva Bernardićevim šefovanjem nad SDP-om, kojem se rejting sunovraćuje u bezdan iz mjeseca u mjesec. Spao je tako saborski klub SDP-a na skromnih 29 ruku i sada sa Živim zidom, mostovljanima, HSS-om i ostalim marginalcima mogu lajati na Mjesec, jer Plenkijeva pozicija zakucana je do daljnjega.

Otkako su se i u našoj ustajaloj močvari neki ipak pokrenuli – od novinara, preko osmomartovskog noćnog marša do prosvjeda protiv klimatskih promjena, rvacki političari svih boja pronašli su jedinstvenu formulu kako to okrenuti u vlastitu korist. Trude se iz petnih žila biti viđeni dok se solidariziraju s potencijalnim biračima pa je tako Davor Bernardić s nekolicinom svojih stranačkih jarana nepozvan paradirao s novinarima, dočim se Andrej i njegovi ministri dosjetiše jadu i odlučiše pridružiti demonstracijama protiv sebe samih.

NA TOM SU TRAGU ZAŠTITNO-OKOLIŠNI MINISTAR Tomislav Ćorić i ministrica obrazovanja Blaženka Divjak podržali srednjoškolski marš protiv klimatskih promjena s kojeg su poslane poruke poput “Političari, što ste učinili za planet? Mislite samo na sebe!” u kojima se očito nisu prepoznali, dok se građanin Andrej Plenković u civilu pridružio prosvjednicima protiv nasilja u obitelji i nasilja institucija. S kojima on inače ništa nema. Vjerojatno zato uzvike s pozornice “Premijeru Plenkoviću, slušajte naše zahtjeve!” nije shvaćao previše osobno. Njegovo sudjelovanje u demonstracijama protiv vlasti i samoga sebe neka je ptičica prijavila medijima kako ne bi prošao nezapaženo. I kako bi se mogao pohvaliti da je promptno nazvao Dražena Bošnjakovića, ministra od pravosuđa, u zemlji u kojoj pravda nije samo slijepa, već i gluha, i naložio mu da predloži izmjene članaka Kaznenog zakona. Iako su u posljednjih pet godina 91 ženu ubili muški partneri, iako se od uvođenja Istanbulske konvencije u tretmanu agresivnih rvackih mužjaka ništa nije pomaknulo, Andrej je tek sada shvatio da bi svako nasilje trebalo tretirati kao kazneno djelo, a ne kao prekršaj. ‘Ajde? Kao da je sjedio na ušima dok su to trubile ženske udruge i ukazivale na tragičnu apsurdnost hrvatskih institucija koje selektivno primjenjuju zakone.

Šteta što se premijer nije sjetio nazvati i ministricu Nadu Murganić koja nam je u slučaju još uvijek aktualnog župana Alojzija Tomaševića, objasnila kako je to s dinamikom u braku. I koja se ne prestaje čuditi kroničnim propustima u centrima za socijalnu skrb, zbog kojih se na dnevnoj bazi događaju najteže obiteljske tragedije. Na primjer, četvero djece leti kroz prozor. Kad ga je već tako dobro krenulo, očekujemo premijera i na prosvjedima za prava ptica pjevica i seksualnih radnika.

Nakon što je kolegama u komšiluku, a i šire, pokazao kako je civiliziran i kako osluškuje bilo naroda, Plenki je pustio još jedan probni balon prema podobnim medijima. A to je mantra da će prvi put nakon ohoho godina službena komemoracija u Jasenovcu biti jedinstvena, odnosno da će se uz vladajuće naći i Savez antifašista, kao i predstavnici židovske, srpske i romske zajednice. Pitanje je samo zašto bi oni na to pristali ako se baš ništa u stavovima HDZ-ta prema ploči s ustaškim pozdravom “za dom spremni” na spomenicima poginulim pripadnicima HOS-a ili prema Bleiburgu promijenilo nije. Pa čak ni nakon što je Crkva u Koruškoj zabranivši održavanje mise odvalila šamar ne samo rvackim biskupima, već i Andrejevoj vladi i Hrvatskom saboru kao pokrovitelju ustaškog derneka koji se tamo godinama održavao. Usprkos tome, oktroirani predsjednik tog visokog doma Gordan Jandroković drži se pokroviteljstva k’o pijan plota, tvrdeći da su tamo pobijeni nevini hrvatski vojnici. U zanosu dodvoravanja Autokefalnoj Katoličkoj Crkvi u Hrvata, Njonjo je očito opet zaboravio tko je branio Hrvatsku u Drugom svjetskom ratu. Jer ustaše i Ante Pavelić sasvim sigurno nisu. Premda se za takve u civiliziranom svijetu ne održavaju komemoracije, povremeno ih se s nostalgijom sjete neki drugi pripadnici Europske pučke stranke, kojoj pripada i HDZ. Poput predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija, koji u žaru predizborne kampanje sve više gubi kompas i lupeta opasne gluposti, veličajući dobra djela Benita Mussolinija.

UNATOČ SVEMU, PLENKI JE prava zvijezda među svojim europćanskim jaranima. Iako tvrdi da tužbama zastrašivani i cenzurom ugroženi novinari bespotrebno dramatiziraju, iako ploča s ustaškim pozdravom i dalje stoji u Novskoj, iako njegovu stranku u Hrvatskom saboru još uvijek predstavljaju kreature poput Steve Culeja ili Josipa Đakića, iako najnovije izvješće Amnesty Internationala optužuje hrvatsku policiju za brutalno postupanje protiv migranata i nepoštivanje svih mogućih međunarodnih konvencija, Andrej je, eto, baš dobio rudarsku nagradu Steiger za doprinos širenju europćanskih vrijednosti, i to od svojih prijatelja u Sjevernoj Rajni Vestfaliji. Da su kriteriji njemačkih organizatora prilično dubiozni, dokazuje i činjenica da je tu istu nagradu svojedobno dobio i turski diktator Recep Tayyip Erdoğan, prema kojem je rvacki premijer mala beba u svakom pogledu. Pa tko mu je na domaćem trenu ravan?

ZATO NAS NE TREBA ČUDITI neopisiva lakoća vladanja Andreja Plenkovića. S koalicijskim partnerima koji ne znaju bi li piškili ili kakili pa svako malo neuvjerljivo prijete da će napustiti saborsku većinu, s opozicijom koja se kolje unutar sebe i iz sporta traži izglasavanje nepovjerenja ministrima ili interpelacije, unaprijed znajući da neće proći, premijer može nehajno mahati rukom. I tvrditi da je na sve te gluposti već oguglao. Nakon što je pomeo ličkog Putina Darka Milinovića na izborima za Skupštinu Ličko-senjske županije, njegovom samozadovoljstvu nitko ništa ne može. Zato je i krilatica “Spasi me” pod kojom su održani hvalevrijedni prosvjedi protiv nasilja nad ženama i sramotno neučinkovita sustava, zvučala pomalo ironično. Jer – nije bilo sasvim jasno tko bi to mogao spasiti najranjivije u ovom društvu s ovakvom vlašću i još gorom opozicijom. Prvo bi nas trebali spasiti od njih samih.