Solidarnost opet iskazuju građani, a politika je, kao i uvijek, kurva. Spontana građanska reakcija često je puno efikasnija od države i njenih institucija koje su u posljednja dva i pol desetljeća zaboravile na ovo ratom poharano područje

Nakon epidemije korone, potresa i poplave u Zagrebu i okolici, na kraju šugave 2020. pitali smo se: što još dolazi? I došlo je u obliku razornog potresa u Banovini, jer vrag uvijek sere na veliku hrpu i nesreća nikada ne dolazi sama.

No s druge strane, ako čovjek sagleda surovu stvarnost iz druge perspektive, mogli bismo reći: eh, da nam je prirodnih katastrofa, potresa, poplava ili najezde skakavaca svaki dan, gdje bi nam bio kraj!? Međusobna sloga i ljubav prema bližnjem neprestano bi cvale, a zbog pozitivne energije koja bi nas obuzela mogli bismo brda valjati!

Jer doista, solidarnost i nesebičnost koje rvacki građani redovito pokazuju u ekstremnim situacijama jedinstvene su u svijetu. Prestravljeni kataklizmičkim scenama iz porušene Petrinje, Gline, Siska i okolnih sela, bezbrojni anonimusi iz cijele Hrvatske u roku keks organizirali su humanitarne akcije, donacije i konvoje, u kojima sudjeluju svi – i oni koji imaju, i oni koji nemaju, i sportaši, i taksisti, i dobrovoljna vatrogasna društva, i volonteri Gorske službe spašavanja i Crvenog križa, i statičari, i restorani, i divlji nogometni navijači. Bez razmišljanja i kalkuliranja donose i pripremaju hranu, sakupljaju pokrivače, odjeću, higijenske potrepštine, doniraju kamp-kućice i kontejnere, nude smještaj u privatnim apartmanima na moru, voze automobile pretrpane svime i svačime danju i noću s jednog kraja Hrvatske na drugi i ništa im nije teško.

Nije li apsurdno da nam se, eto, baš mora dogoditi nesreća takvih razmjera kako bismo pokazali zajedništvo, koje inače izostaje u našem svekolikom društvenom, sportskom i političkom životu, gdje uglavnom vrijedi pravilo „dva Hrvata – tri stranke” i u kojem je čovjek čovjeku vuk, a navijačke skupine su najljući neprijatelji i međusobno se mrze više nego što mrze Grobare, Delije i Hijene s druge strane Drine. Oko čega bi se uopće mogli složiti Bad Blue Boysi, Torcida i Armada, osim oko lopatanja i uklanjanja šute sa zatrpanih ulica i dvorišta, donošenja vode ili stavljanja crjepova na uništene krovove. Nažalost, jedan takav volonter koji je stigao iz Vrbovskog poginuo je pomažući popraviti kuću unesrećenima.

Tako je pala i osma žrtva najjačeg podrhtavanja tla koje su seizmolozi tamo ikada izmjerili, a do koje, da se država malo više potrudila oko sustavne obnove i izgradnje, možda nije trebalo ni doći. Nije uzalud onaj momak urlao na Plenkovića, Milanovića i ministre koji su dva dana zaredom obilazili potresom pogođena područja, optužujući ih da su i oni odgovorni za smrt trinaestogodišnje djevojčice koja je poginula pod ruševinama u Petrinji. Jer ni Plenković u svom prethodnom mandatu ni Milanović dok je bio premijer nisu učinili baš ništa da se stanje u tim gradovima i selima popravi.

Prirodna katastrofa koja nas je zadesila prošloga tjedna do kraja je ogolila nebrigu svih dosadašnjih vlada za Banovinu, odnosno Sisačko-moslavačku županiju, jednu od najsiromašnijih u Hrvatskoj, u čijim pojedinim dijelovima ljudi žive kao u kameno doba. Bez vode, struje, posla i osnovne infrastrukture, u nezamislivim uvjetima. Dakako, uglavnom srpski povratnici, nezaposleni, stari, nemoćni i bolesni, koje ova država zapravo nikada nije ni željela primiti natrag. No ni mnogim Hrvatima nije puno bolje. Jer bijeda ne pita za nacionalnost. U svijet su tako odaslane tužne slike sramotno zapuštenog kraja u kojem je i bez potresa bilo dovoljno jada.

Iako se događalo slično i prilikom poplava u Gunji, požara u Dalmaciji ili skupljanja donacija za operaciju male Mile u Americi, solidarnost i dobrota koje su eruptirale diljem Rvacke prema potresom pogođenoj Banovini, iznenadile su pomalo i nas same, a vjerojatno i očajnike kojima je pomoć trenutačno najpotrebnija. Nažalost, ta spontana građanska reakcija često je puno efikasnija od države i njenih institucija koje su u posljednja dva i pol desetljeća zaboravile na ovo ratom poharano područje, a sada pokazale nesposobnost u organiziranju života i koordiniranju pomoći nakon katastrofe.

Potres je tako samo dokrajčio ono što je započeto početkom devedesetih – a to je potpuna devastacija nekada bogatog i naseljenog kraja uređenih gradića i sela. Četnička okupacija i kriminalna privatizacija nove rvacke države ostavile su duboke ožiljke koji nikako da zacijele. Umjesto toga desetljećima se gomilaju frustracije zbog kojih mladi bježe, a stari umiru ogorčeni. A sada više nemaju ni gdje umrijeti jer je Županijsku bolnicu u Sisku ovaj potres dokrajčio. Utoliko je veća ironija da se Banovina vodi kao područje od posebne državne skrbi. Jer ni države ni skrbi tamo nema. Ljudi su se zato i rukovodili onom „uzdaj se u se i u svoje kljuse” i sami nakon rata obnavljali što se obnavljati dalo, što je očito bilo mudro jer su se kuće koje je izgradila država u potresu srušile kao kule od karata. Tko je maznuo pare, nikada nećemo saznati.

Svemu tome kumovalo je političko kalkuliranje svih dosadašnjih garnitura na vlasti koje Sisačko-moslavačku županiju posjećuju u predizbornim kampanjama, dolaze po glasove, obećavaju sve i svašta, a onda godinama ne čine ništa. Rat između nacionalnih i lokalnih šerifa toksično je utjecao na kvalitetu, odnosno nekvalitetu života osiromašenog stanovništva koje je izgubilo svaku nadu u bolju budućnost.

Pa i nakon što je premijer Plenković s predsjednikom Milanovićem nekoliko dana dolazio u Sisak, Petrinju i Glinu ne bi li demonstrirao podršku vrha vlasti stradalima, državne strukture još uvijek nisu uspostavile efikasan sustav upravljanja krizom. Ukratko, čim se uplela politika, nastupio je kaos.

Nije li apsurdno da je od 120 milijuna interventnih kuna, koliko je ekspresno odobrila Vlada za pomoć potresom pogođenim područjima, Petrinja koja je najgore stradala dobila tek 30? Iako je iscrpljeni petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović možda preemotivno i prenaglo reagirao izjavivši da će tu pomoć vratiti, teško se oteti dojmu da je razlog takvoj raspodjeli državnih sredstava činjenica da je on nije član HDZ-ta, za razliku od gradonačelnika Gline Stjepana Kostanjevića koji jest. Kao i Ivo Žinić, župan Sisačko-moslavačke županije koji se s SDP-ovom gradonačelnicom Siska Kristinom Ikić-Baniček očima ne može vidjeti. Pa zato i suradnja na terenu šteka, čak i u ovoj situaciji.

Doduše, nije bilo bolje ni dok je na čelu Županije bila SDP-ova fatalna Marina Lovrić-Merzel, nepravomoćno osuđena za mažnjavanje milijuna kuna javnog novca. Bilo je to za vlade Zorana Milanovića, koji se također nije previše zamarao tim sustavno zapostavljanim područjem. U međuvremenu je uslijed MOL-ova kriminalnog preuzimanja Ine, čemu je svoj obol dao ćaća Sanader, uništena i ugašena rafinerija u Sisku, dok je Željezara Sisak, od koje je živjelo pola grada i okolice, otjerana u stečaj još 2001. I otada mijenja vlasnike i sve više propada.

Iako je o županiji-slučaju i gradovima-slučajevima odavno sve rečeno i napisano, i premijer i njegovi ministri prave se kao da nisu odavde i čudom se čude kako se tamo živi. Istovremeno je veliki populist i stručnjak za politički PR, zagrebački gradonačelnik Mile Fontana, dva sata nakon potresa koji je prilično uzdrmao i Zagreb organizirao paradu s 250 specijalnih vozila na Trgu bana Jelačića, umjesto da ih je poslao u Sisačko-moslavačku županiju.

Od silnog suosjećanja sa stradalima i usprkos pandemiji covida-19 koja je zaustavila sve sportske aktivnosti, i ove godine Mile je na Sljemenu organizirao Snježnu kraljicu, najskuplju skijašku utrku na svijetu, bez snijega, bez međunarodnih medija, uz južinu i kišu, dakako, za naše pare. Znakovito, jednako basnoslovno skupa zagrebačka žičara, usprkos pompoznim najavama, nije svečano otvorena. Ali ne iz pijeteta prema žrtvama potresa, već navodno zbog manjkavosti tehničke dokumentacije. Ili možda zbog nadzora USKOK-a koji se bavi sumnjivo napumpanim cijenama izvedenih radova?

I sve to, u ovim teškim vremenima, tolerira Miletov suosjećajni koalicijski partner Andrej Plenković čiji mu HDZ održava većinu u Gradskoj skupštini. Toliko o solidarnosti i politici, dvama pojmovima koji se ne mogu naći u istoj rečenici. Jer solidarnost opet iskazuju građani, a politika je, kao i uvijek, kurva.