Nad glavnim gradom Rvacke širi se smrad. I to ne samo simbolički, zbog silnih korupcijskih afera koje su snašle već drugu vladu Andreja Plenkovića, već i doslovce. Smrdi, brate mili, u Novom Zagrebu, a i šire, po mrtvima. I to nakon što je zagrebački gradonačelnik zvani Senf uveo novi sustav prikupljanja i odvoza otpada. Doduše, smrad se širi i nad Inom, i nad Agrokorom, i nad Fortenova grupom, i nad bezbrojnim nekada uspješnim tvrtkama koje su pale kao žrtve kriminalne privatizacije i korupcije na najvišim razinama HDZ-ta u neovisnoj nam i demokratskoj Rvackoj, ali na taj smrad smo valjda već oguglali.

Zato je ovaj s Jakuševca prošloga tjedna postao predmetom najžešće političke borbe u rvackoj metropoli. Kao da se smrad nije širio i prije, točnije, punih 20 godina tijekom kojih je pokojni zagrebački šerif Mile Fontana plaćao stanovnicima u blizini zagrebačkog smetlišta naknadu za duševnu bol i respiratorne probleme, pa čak i za umanjenu tržišnu vrijednost nekretnina, umjesto da ga zatvori kao što je obećao još davne 2000.

Tada je Mile svečano najavio da će se samospaliti ako to ne učini u roku četiri godine. Kao što je poznato, niti se samospalio, niti je zatvorio Jakuševac, niti tamo raste trava na koju će Zagrepčani dolaziti na piknik, što je također obećao, a sve to danas kusa njegov nasljednik Tomislav Tomašević. Doduše, i on je u svojoj aktivističkoj karijeri i predizbornoj kampanji najavljivao da će zauvijek zaključati pretrpano zagrebačko smetlište. Ali, avaj, ne ide to baš preko noći, čak i kad čovjek ima najpoštenije namjere. Dakle, pazi što želiš, a osobito što obećavaš!

Kuka i motika prvo se digla zbog uvođenja plavih vreća za smeće od 20, 40 i 80 litara, koje građani Zagreba moraju kupovati od 1. listopada, a sve u cilju novog sustava zbrinjavanja zagrebačkog otpada i pravednije naplate odvoza istog. Problem je u tome što su Zagrepčani i Zagrepčanke doista počeli odvajati otpad i što je odjednom previše plastike, papira i biootpada koji treba zbrinuti, a nema se gdje. Zato su predstavnici Inicijative za Jakuševec prošloga tjedna prosvjedovali pred Gradskom skupštinom, kamo su zlurado doteglili instalaciju lanca s lokotom kakvu je na Jakuševec 2018. donio upravo Tomašević kako bi tadašnju gradsku upravu upozorio na potrebu hitnog zatvaranja deponija. A sada od njega aktivisti traže to isto, odnosno, zatvaranje kompostane, gašenje rada drobilice za glomazni otpad, kao i raspuštanje Mjesnog odbora Jakuševec, gdje većinu ima Možemo!

Bio je to odličan okidač za više nego burnu raspravu na Aktualnom satu. Ma nema čega se sve nisu sjetili zapjenjeni opozicijski neprijatelji Tomislava Tomaševića kako bi dokazali da je nesposoban i nedorastao funkciji koju bi valjda bolje od njega obnašali nasljednici iz stranke Bandić Milan 365 ili pak HDZ-tovi držači Miletovih ljestava u posljednjih nekoliko mandata. Ne nudeći nikakvu pametnu alternativu – jer je, naravno, nemaju – svi od HDZ-ta do Domovinskog pokreta uprli su ko sivonje kako bi Senfovu ambiciju da uvede bar malo reda u Bandićev svinjac koji je naslijedio, unaprijed osudili na propast.

Kao da se radi o sudbini svijeta, raskokodakali se o smradu razni dušobrižnici spremni na žrtvu za boljitak Zagreba, sve sami umni ljudi koji su jednako tako mudro šutjeli 20 godina dok je Mile gazdovao i nije radio apsolutno ništa kako bi izgradio infrastrukturu za sortiranje i iskorištavanje otpada. Osim što je šeretski snimio znameniti TV spot u kojem, oboružan pregačom, kuha ajngemahtec i upućuje dvosmislenu poruku: „Stavi pravu stvar na pravo mjesto!“ Hm!

Nakon što je Mile, uz veliku pompu, otišao na vječna lovišta, ustanovili smo ono što smo znali i prije – da pravu stvar ne možemo staviti na pravo mjesto jer ga, naime, nema. Odnosno, nema ni sortirnice, ni kompostane, ni pogona za reciklažu plastike, papira, željeza i stakla, već se za njihovo zbrinjavanje masno plaćalo privatnim tvrtkama koje su, sve do jedne, ovako ili onako povezane s braćom Pripuz. Možda su zato Miletovi odabranici i držači ljestava mudro šutjeli, jer znaju da se baš nije zdravo zamjeriti Pripuzima. A sada od Tomaševića očekuju da u godinu dana riješi ono za što Bandiću nije bilo dosta ni dvadeset godina.

Treba li posebno isticati da je među najglasnijim kritičarima novopridošli zastupnik Ivica Lovrić, bivši Bandićev pobočnik koji je sve donedavno primao 18 tisuća kuna za posao savjetnika gradonačelnika koji nije obavljao više od godinu i ohoho dana. Za to vrijeme vodio je aktivnu javnu kampanju protiv svog novog šefa i bio na čelu pobune Udruge roditelja-odgojitelja protiv ukidanja Bandićeve populističke mjere koja Zagrepčane košta više od pola milijarde kuna godišnje. I od svih ljudi na svijetu, baš se, eto, Lovrić našao prozivati gradonačelnika zbog dizanja kredita od 240 milijuna eura kako bi platio dugove koje je u Holdingu ostavila njegova i Bandićeva vlast. Zar to ne smrdi do neba?

No, s druge strane, htio to priznati ili ne, ma koliko politički protivnici bili maliciozni i koliko god da računali na kolektivnu amneziju Zagrepčana, činjenica jest da se smrad širi, kao i da pojačano zagađenje zraka muči stanovnike Novog Zagreba i okolice. A za to, božemiprosti, nisu krive svinje, na koje se Tomašević vadio. Jest da ih još uvijek ima, ali tek u tragovima, jer u međuvremenu su ih potamanili i preselili kojekuda.

Problem je u tome što je Gradu istekao ugovor s privatnom tvrtkom za zbrinjavanje biootpada, koja je, kao što rekosmo, gle čuda, u vlasništvu neizbježnog Petra Pripuza, dobrog prijatelja Milana Bandića. Taj ugovor nije konzumiran od prosinca prošle godine, a sav biootpad završava na kompostani, predviđenoj isključivo za zeleni biootpad sa Zrinjevca. I zato, logično, smrdi! Jest da je Tomašević najavio uvođenje algi, mikroorganizama, drvne mase i prekrivanje kompostane folijom, ali teško da će to trajno riješiti problem. A na to su, neka se ne ljute novi gradski vlastodršci, morali misliti prije. Kao i na ostale marifetluke svojih prethodnika koje su hrabro preuzeli.

Jedan od njih je i Miletova grobnica, koja je, dakako, izgrađena ilegalno, na što Građanska inicijativa SOS Mirogoj uporno upozorava već mjesecima. Naime, za posljednje počivalište pokojnog zagrebačkog šerifa Grad Zagreb dodijelio je zelenu površinu uz Arkade bez potrebnog odobrenja Zavoda za zaštitu spomenika, koji zbog navedenih razloga ne izdaje dozvolu za gradnju nadgrobnog spomenika čiji je autor arhitekt Marijan Hržić. By the way, Zagrepčani su za tu grobnicu iskeširali 22.500 kuna, a onda ju je Tomašević lijepo u naše ime poklonio udovici pokojnika. Iako bi, da je pravde, trebalo preseliti Mileta na neko legalno mjesto. Umjesto toga, Tomašević je izabrao lakši put i oprao ruke. A što je mogao? Možete li zamisliti što bi se Senfu dogodilo da pokuša iskopati Mileta i smjestiti ga negdje drugdje? Objesili bi ga naopačke! Ne samo Ivica Lovrić već i Mislav Herman, uzoriti predsjednik zagrebačkog HDZ-ta.

A s HDZ-tom, pragmatično gledano, ne treba baš biti u totalnom ratu. Naime, njihov gazda je premijer, oni su na čelu države, a Grad Zagreb bez države ne može doći do europskih sredstava za obnovu porušenih objekata ili izgradnju kompostane, sortirnice i ostale infrastrukture. I što sad može Senf u sudaru s realnom politikom i svakodnevnim problemima koji su ga zasuli? Njegov idealizam, pa i politička naivnost i neiskustvo, već su ga do sada skupo koštali, a koštat će ga još i skuplje s obzirom na to da se nemali broj petokolonaša u Gradskoj upravi i protivnika u Skupštini naslađuje njegovim nespretnostima. I zato hitno mora prijeći s riječi na djela i, za početak, zatrti smrad koji je naslijedio.

Jer bez izgradnje pogona za obradu biootpada smrdjet će i dalje, možda i do kraja njegova mandata, što će posebno veseliti HDZ i njegove prirepke iz stranke pokojnog Mileta, čiji grijesi više ne smiju biti isprika za neefikasnost nove Gradske uprave.