Ima li veće sreće i zadovoljstva negoli kad te tvoj ljuti politički oponent skrušeno moli za pomoć? Dogodilo se to Velikom vođi Vlade i HDZ-ta prošloga tjedna, kada ga je u panici nazvao zeleni zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević i zatražio hitan sastanak u Vladi zbog smeća. Na što mu je Plenki ‘ladno i s visoka odgovorio da je zagrebačko smeće odgovornost gradske uprave, ali će država pomoći jer se velikodušno brine za svoje građane.

Na to se nadovezao i beznadni ministar Davor koji nije Damir Filipović i poručio Senfu neka se sam bakće s Jakuševcem, jer je to u njegovoj nadležnosti. Dodao je i kako je Vlada u protekle četiri godine osigurala 27 milijuna eura za gospodarenje otpadom u Gradu Zagrebu, koji jedini nije prijavio projekt izgradnje Centra za gospodarenje otpadom na svom području. Pritom je zaboravio pripomenuti kako izdavanje dokumentacije i dozvola koči upravo Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, dok zagrebački gradonačelnik mjesecima uzaludno čeka na sastanak s Plenkijevim miljenikom na njegovu čelu. A budući da ovisi o milosti vladajućih, Senf im se nije štel zameriti pa do sada nije previše bučio o toj temi.

Kakav trijumf za premijera! I to usred seljačke bune i blokade prometnica od razjarenih svinjogojaca, nezadovoljnih Vladinim zakašnjelim mjerama protiv afričke svinjske kuge, zabranom svinjokolje i eutanazijom desetaka tisuća što bolesnih što zdravih svinja. Od čega su najviše koristi imali vanjskopolitički mag Gordan Grlić Radman i njegova Agroproteinka. I baš kada se činilo da će svinjogojci opasno uzdrmati poziciju Plen Ki-muna i neprikosnovenu premoć HDZ-ta u Slavoniji, eksplodirao je incident sa smećem na Jakuševcu. Došlo mu je ko naručeno!

Eh, što taj Senf baš nema sreće sa smećem. Odnosno, kamoli sreće da nije svoju predizbornu kampanju još 2017. gradio baš na smeću i uvjeravanju da će tijekom svog prvog mandata zatvoriti Jakuševec. Dapače, sa stranačkim drugarima zapiknuo je zastavu s natpisom „Zagreb je naš“ na vrh smrdljive jakuševečke planine i slavodobitno uzviknuo: „Na ovom brdu počinje bitka za Zagreb!“ U međuvremenu je bitku za Zagreb dobio, ali bitku protiv smeća izgubio. Zasad. Na tom su tragu i komentari na društvenim mrežama: „Na tom brdu izgubit ćeš i bitku i rat!“ „Lako je pričati i ležati u Varšavskoj, nešto sasvim drugo je voditi Zagreb!“ A prošle su pune dvije godine otkad je na čelu rvacke metropole.

Doduše, kratko je to razdoblje u odnosu na onih 20 godina tijekom kojih je Zagrebom gazdovao rahmetli Mile Fontana, koji je još 2001. obećao da će se samozapaliti ako u roku od četiri godine ne zatvori Jakuševac. Ali tko se toga više sjeća! Kao što je poznato, zapalio se nije, već je otišao u vječna lovišta prirodnom smrću, a Jakuševec i dalje raste i smrdi gore nego ikad. I tako je sve što se desetljećima nije činilo došlo na naplatu Tomaševiću, koji se u svijetu smeća i smećarske mafije ne snalazi najbolje. Iako je jako dobro znao što ga čeka kada je preuzimao Zagreb. Ili možda nije?

Naime, ko za vraga, prošloga tjedna dogodio se drugi odron na Jakuševcu u mjesec dana, koji je lako mogao imati još tragičniji ishod po okoliš i ljude nego što je imao. Srećom, nitko nije poginuo pod lavinom smeća koja je zasula kamion Čistoće, ali je jednom od trojice stradalih radnika amputirana lijeva ruka dok su druga dvojica teže ozlijeđena.

Nesnosan smrad širio se danima iako je Zavod za javno zdravstvo ustvrdio da nema opasnosti za zdravlje jer je zagađenje unutar dopuštenih vrijednosti. Slaba je to utjeha za Jakuševčane koji ne mogu disati niti otvarati prozore i žive u strahu od novih odrona ili čak eksplozija. I za sve im je, naravno, kriv Tomislav Tomašević. Ne valjda Mile Fontana i njegovi držači ljestava iz HDZ-ta.

Jer ljudi imaju kratko pamćenje, a zanima ih jedino ono što se događa sada. A sada se događa kataklizma na najvećem smetlištu u državi, čiji kapaciteti su odavno iscrpljeni i koje se pretvorilo u pravu ekološku bombu. Sve to, logično, dovelo je do prosvjeda stanovnika Jakuševca, ali i bijesa radnika Čistoće kojima Zagrebački holding ne može garantirati sigurnost na radnom mjestu.

I dok su mediji opsjedali mjesto odrona, tamo su se kao lešinari skupljali bivši Bandićevi pobočnici na čelu s Ivicom Lovrićem i HDZ-tovim Mislavom Hermanom i skupljali jeftine političke bodove tražeći hitnu ostavku gradske uprave. Ova tragedija došla im je ko suza na oko kako bi potvrdili da Možemo! ne može.

Jer jedno je htjeti, a drugo je ostvariti. Jedno je inzistirati na odvajanju otpada, a drugo pravilno ga zbrinjavati. Po svemu sudeći, dio biootpada odlagao se s miješanim na vrhu brda, što je zbog velikih količina kiše dovelo do odrona. Je li se to moglo predvidjeti i spriječiti? Vjerojatno jest da je Državna inspekcija izašla na teren kada se dogodio prvi incident i zabranila odlaganje na određene plohe. Možda u tom slučaju ne bi došlo do odrona i možda bi nesretni radnik danas imao lijevu ruku.

Za razliku od možemovaca na koje se opozicija očekivano obrušila drvljem i kamenjem i protiv kojih rogobore razočarani građani Zagreba, Mile je znao znanje i kupovao socijalni mir. Našim parama, dakako. A što bi drugo budući da tijekom svojih pustih mandata nije napravio ništa, nije dizao postrojenja niti kupovao opremu za zbrinjavanje otpada, pa čak niti zatražio europske pare za izgradnju centra za gospodarenje otpadom u Resniku, koje su se tada, za razliku od sada, mogle dobiti za takve projekte. Ali je zato stanovnicima Jakuševca i Mičevca koji su postali vlasnici kuća i zemlje do 1964. godine, Grad isplatio milijune kuna kao ekološku naknadu za umanjenu vrijednost nekretnine u neposrednoj blizini smetlišta, koje je, by the way, otvoreno 1965.

A kada su lokalni stanovnici 2012. blokirali Jakuševec i spriječili dovoz smeća, pokojni zagrebački šerif naobećavao im je sve i svašta. Naprimjer, da će primati ekološku naknadu sve do zatvaranja Jakuševca, da će im besplatno legalizirati sve bespravno izgrađene objekte, kao i da će i dalje smjeti imati svinjce i kokošinjce. Time ih je Mile smirio na neko vrijeme i zahvaljujući svom nadnaravnom populizmu, sve to preživio neokrznut. Dok je istovremeno mutio s mutnim poduzetnicima.

Jer umjesto da je radio na njegovu zatvaranju, rahmetli Mile je upravljanje Jakuševcem podijelio na nekoliko privatnih tvrtki, za masne pare. Točnije, za 250 milijuna kuna na razdoblje od četiri godine. Na tom unosnom posliću brk su omastili oni koji su mu i inače bili bliski i motali ga oko malog prsta iz samo njemu poznatih razloga. Tako su poslove dobile tvrtke Tigra, Bandićeva kuma Milana Penave, CIOS Petra Pripuza, CIAK Ivana Leke, povezanog s CIOS-om, i tvrtka HIS Slavka Hrženjaka. Problem je u tome što je istim tim tvrtkama nova gradska vlast produljila ugovor do 2026.

Zašto? Pa zato što Grad još uvijek nema svoju sortirnicu i kompostanu i zato što je Tomašević zaključio kako je glupo dati taj posao tvrtkama koje to nisu nikad radile. Hm? A vjerojatno i zato što su sve tvrtke koje su se javile na natječaj na ovaj ili onaj način povezane s Pripuzom. Bez kojeg se ne može. I kojem ni država ni pravosuđe ne mogu ništa.

Sada kada je voda došla do grla, Plenki će, vjerojatno, kao deus ex machina ponuditi ruku spasa nesretnom Tomaševiću, znajući da brzog rješenja nema. Barem do sljedećih lokalnih izbora. A do tada će se vladajući naslađivati pobunom stanovnika Resnika, koji je odlukom Gradske skupštine 2017. i 2018. godine, kada su većinu imali Bandić i HDZ, izabran za novi centar za gospodarenje otpadom. S čime su se složila i sva HDZ-tova ministarstva. A sada peru ruke. U međuvremenu će se Zagreb gušiti u smeću, koje bi Tomaševića moglo koštati vlasti. Kao što ga je na vlast i dovelo.