Ako opsesivni obilasci svih kutaka Rvacke, hodovi za život koji će se održavati u raznim gradovima sve do sudbonosne nedjelje, 4. srpnja, kada bi narod trebao masovno iskoristiti svoje glasačko pravo, uslijed galopirajućeg broja novozaraženih koronavirusom nije silovanje izbora, što onda jest?

Indikativno je da se ni u jednoj normalnoj zemlji nisu odlučili na takav eksperiment, prestravljeni opasnošću od novog vala covida-19, osim, naravno, u komšiluku. Gdje je gazda Aca Vučić Vučko ukinuo sve restriktivne mjere i omogućio masovne skupove, kao i održavanje nogometnih utakmice s divljim navijačima, jednako iracionalno i brutalno kao što je svojedobno uveo policijski sat. Takvo treniranje strogoće događalo se u sličnoj situaciji kao što je Srbija danas – sa stotinjak novooboljelih dnevno. No kome je to uopće bitno nakon što je Vučko pomeo opoziciju, osobito onu koja je iz protesta bojkotirala izbore, a njegova stranka pobijedila sa 62% osvojenih glasova.

Još jedan svjetski lider također je počeo organizirati predizborne skupove, iako mu je država u popriličnoj epidemiološkoj banani, a to je razorni Donald Trump, optužujući neke zle ljude i još gore medije za namjerno širenje panike i lažnih vijesti. Ipak, manijakalni republikanski podupiratelji moraju potpisati da ga neće tužiti ako se zaraze koronavirusom na nekom od njegovih cirkuskih političkih nastupa. U istom je društvu i Donaldov veliki prijatelj i sljedbenik, brazilski diktator Jair Messias Bolsonaro koji se, usprkos brojci od 50 tisuća novooboljelih i 4000 umrlih od koronavirusa dnevno i dalje bori protiv zdravog razuma i pušta narodu da međusobno širi zarazu do mile volje, dok je brazilsko ministarstvo zdravstva uklonilo s weba stranicu o statistikama zaraze.

Sva četvorica lidera predstavnici su desnog političkog spektra, dok dvojica u našem regionu Aca i Andrej, eto baš slučajno pripadaju istoj političkoj obitelji Europskih pučana, pa je logično da se služe identičnim populističkim metodama. Iako se rvacki premijer navodno gnuša populizma i obećava narodu sigurnost, čak im ni retorika nije previše različita. Osim što jedan priča hrvatski, a drugi srpski, obojica su monotoni i dosadni do bola i jako vole kontrolirati takozvane javne medije. I raspisati izbore onda kada bi to moglo najviše koristiti njihovim strankama, a što se narodnog zdravlja tiče, ‘ko ga jebe.

Doduše, možda je Plenkija malo uznemirio teniski korona-pomor u Zadru, nakon što se doznalo da su dvojica tenisača, naš Borna Ćorić i Bugarin Grigor Dimitrov i treneri Đokovića i Dimitrova pozitivni, a zadarski župan i gradonačelnik s kojima se blisko družio poslani u samoizolaciju.

„Sve je po kontrolom“, tvrdi predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa, dok iz DIP-a poručuju kako su „spremni na sve scenarije“, čemu malo tko vjeruje, osobito nakon što je šef Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak također završio u samoizolaciji. Ni Nacionalni krizni stožer za sada nema primjedbi, a tehničkom ministru od nutarnjih stvari Davoru Božinoviću ne pada na pamet donositi odluku o odgađanju izbora, ili o nekim obvezujućim mjerama koje bi možda demotivirale HDZ-tove birače da se uopće pojave na biračkim mjestima. Iako se ne zna kako će glasati oni koji su u karanteni, u staračkim domovima ili bolnicama, Plenković uporno ponavlja svoju mantru o tome da o silovanju izbornog procesa nema ni govora.

Kad smo već kod silovanja, ali žena, narodni zabavljač i vođa desničarskog Domovinskog pokreta Miroslav Škoro, od silne želje da dokaže kako je veći Papa od Pape, uspio je ponovo nametnuti abortus kao centralnu temu sve besmislenijih predizbornih prepucavanja. U kojima se, kao i obično, stranke i strančice razbacuju programima koje nitko ne čita i obećanjima koja ništa ne koštaju.

Nakon što se Autokefalna katolička crkva u Rvata kroz priopćenje Biskupske konferencije po tko zna koji put umiješala u izbore i nacrtala stranke za koje bi trebali glasati dobri vjernici – a to su one koje se zauzimaju za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene, promiču kulturu života, zalažu se za neradnu nedjelju kao dan obiteljskoga zajedništva i dan Gospodnji, kao i one koje će provoditi obrazovnu reformu u skladu s kršćanskim vrijednostima, krenuo im se Škoro dodatno uvlačiti u analni otvor, poručivši da je kao iskonski vjernik protiv pobačaja čak i kada je žena silovana. Odnosno, da bi se ona o tome trebala konzultirati s obitelji. Valjda muškim dijelom. Uostalom, nije li logično da autor megahita „Otvor ženo kapiju, man’ se Očenaša, eto mene i mojih pajdaša“ kojim je zorno prikazana uloga žene u rvackom društvu, smatra da ona nema što sama odlučivati o nedajbože abortusu. Jer njeno je da moli Očenaše, dok uzoriti Rvatina loče okolo sa svojim muškim krdom.

Vjerojatno nije ni slutio kakav će uragan reakcija izazvati među ženskim svijetom kojem se, nekim nevjerojatnim čudom, pet godina prekasno priključila i gotovo zaboravljena bivša predsjednica Republike i globalna miljenica nogometnih stadiona Kolinda Nacionale. Eh, Kolinda, Kolinda! Kakva šteta da taj selfie sa srednjim prstom nije snimila u doba dok je u svojim dvorima na Pantovčaku primala katolibanske udruge koje su se zalagale za referendum protiv Istanbulske konvencije, ali nije imala vremena za razgovor s predstavnicama inicijative „#Spasi me!“

Ovako je njen srednji prst poslužio tek za međusobno optuživanje muškadije s desnice i krajnje desnice za nepristojnost. „Taj srednji prst Kolinda je pokazala svim vjernicima, i svim Hrvatima!“ grmio je u pravednom gnjevu inače vickasti Miroslav Škoro, prijeteći da će svi koji mu pokazuju srednji prst uskoro i dobiti po prstima. Dobro da nije obećao i kako će im odrezati cijelu ruku. Da je bivša neostvarena estradna diva s Pantovčaka, upravo predložena za doživotnu funkciju u Međunarodnom olimpijskom odboru, na vrijeme pokazala srednji prst biskupima i nedrcima iz Domovinskog pokreta koji se pridružuju hodovima za život, možda bi još danas bila predsjednica. No, očito se više isplatilo kisnuti u Moskvi u strasnom zagrljaju s francuskim Emmanuelom Macronom, dvjema nogometnim momčadima i s tuđim trofejom, nego se zalagati za žensko pravo na izbor, onda kada je to mogla i kada su to od nje žene očekivale.

Ovako rvacki građani, isprepadani nadolazećom recesijom, posljedicama potresa, gubitkom radnih mjesta, lošom turističkom sezonom, opet predizborno slušaju notornu Željku Markić i sisačkog biskupa Vladu Košića koji koliko nam je poznato nema djece i ne namjerava ih imati, kako objašnjavaju da život počinje začećem, zbog čega žena u 21. stoljeću nema pravo odlučivati o svom tijelu. Francuzi bi rekli déjà vu! Sva sreća da je pravo na legalni pobačaj, kao civilizacijski doseg, postignuto još davne 1952. u mrskoj Jugoslaviji i da ga čak ni anemični premijer nije namjeravao ukinuti. Ali Škoro bi mogao.

Silovanje volje građana, za koje pametnjakovići na vlasti očito misle da su krdo idiota, kopiranje je i konstrukcije na koju autorska prava, u nešto drugačijim okolnostima, polaže Ćaća Sanader. Pa tako Andrej Plenković papagajski ponavlja kako je glas za Miroslava Škoru zapravo glas za Davora Bernardića, dok Miroslav Škoro uzvraća kako je glas za HDZ zapravo glas za SDP. Duboke su to misli koje bi morali malo bolje elaborirati jer su trgovačke križaljke očito već posložene u glavama ljutih protukandidata, malo prekomplicirane za mozak prosječnog rvackog birača.

Zanimljivo i kako se veliki Europejci kao što su tehnički predsjednici Vlade i Sabora Andrej i Njonjo nisu imali potrebe ukazati na proslavi Dana antifašističke borbe u šumi Brezovica, u kojoj je 22. lipnja 1941. formiran prvi antihitlerovski odred u cijeloj Europi. Nisu valjda ludi da se preglasno deklariraju kao antifašisti kad njihovo prirodno biračko tijelo očekuje upravo suprotno. U strahu da baš svi ne pretrče crnoj desnici predvođenoj Hitlerom iz našeg sokaka, Miroslavom Škorom i njegovim estradno-komičarskom ekipom, odlučili su silovati izbore do balčaka. Pa makar Rvatine 4. srpnja završili kao nesretnici u Brazilu. Gdje turizma i oporavka ekonomije sigurno neće biti do daljnjega. Ali ako je mogao Aca Vučić pa još i pobijedio, što ne bi Plenki?