U ovo gluho doba godine, kada nema ni pasa na vrelom zagrebačkom asfaltu i dok je u zgradi Vlade jedino Tomo Medved koji je vjerno čuva, prefrigani političari i ostali poduzetni tipovi iz raznih sfera koriste priliku kako bi proveli svoje mračne naume. Ionako se nitko neće buniti jer su svi pobjegli na godišnje, dok su onim rijetkima koji su ostali u gradu mozgovi sprženi tropskim vrućinama pa im se ne da razmišljati ni o tome što bi jeli za ručak, a kamoli o nekim ozbiljnijim temama od društvenog značaja. Reklo bi se – sezona kiselih krastavaca. No nekima je to idealna sezona za lov u mutnom na sumnjive investicije ili pak otimačine imovine nezavisnih udruga.

Svjestan je toga i svim mašćama premazani zagrebački pastuh Mile Fontana, u čijim se fontanama pacaju nesretnici s Trnja koji nisu uspjeli dići kredit za preskupi boravak na najlipjem Jadranskom moru na svitu. Naš Mile za sva vremena odavno je svladao tehniku manipulacija javnim mnijenjem pa je, normalno, javnu raspravu o svom netransparentnom megalomanskom megaprojektu Manhattana na Savi, kojim namjerava potaracati Velesajam i Hipodrom, organizirao od 1. do 14. kolovoza.

U ta dva tjedna čak je i većina birtija zatvorila vrata, jer su presušili i lokalni pijanci po kvartovima, ne rade ni postolari, ni frizeri, ni šišači pasa, a i banke su uvele par-nepar, budući da nemaju kome otimati pare. Doista, pravi trenutak za opipavanje bila javnosti koje nema. Tako izgleda demokracija u režiji Mileta Fontane, lokalnog diktatora iz Pogane Vlake koji nam je poručio da, što se njega tiče, možemo lajati na Mjesec. On će svoje kataklizmične vizije betoniranja savske obale provesti mavali mi ne mavali, pisali mi amandmane, organizirali demonstracije, sudjelovali u farsi predstavljanja projekta u Skupštini Grada ili legli pred konje na Hipodromu kako bismo svojim tijelima spriječili njihovo iseljavanje. Jer gradonačelnik je, iako ga nitko nije za to ovlastio, potpisao pismo namjere s nekim čudnim investitorima u Dubaiju, a u koje se moglo ugraditi i nešto osobnog interesa, na štetu Grada i površina u njegovu vlasništvu kojima se ionako besramno trguje posljednja dva i pol desetljeća. Budući da ne znamo što je zapravo potpisao, možemo samo pretpostavljati da isto k’o Aca Vučić očito mora odraditi obećano ako misli izvući živu glavu.

Količina prezira prema vlastitim građanima i brutalnog nametanja samovolje mimo svih zakonskih procedura, uz zloupotrebu navodnih predstavnika struke koji su dušu prodali vragu, odavno je prešla mjeru dobrog ukusa. Uostalom, zaboli Mileta uvo, jer kad se Zagrepčani vrate na svoja radna mjesta i djeca u škole, put za devastaciju zelene zone Novog Zagreba i zaštićenog kulturnog dobra, kao što su povijesni paviljoni na Velesajmu, bit će širom otvoren. A dobro raspoloženi gradonačelnik sa širokim osmijehom objašnjavat će da je on neimar i vizionar kojeg nitko ne može zaustaviti u ostvarenju napretka grada. Sve skupa toliko degutantno da bi se i oni s jačim želucem mogli izrigati. Ravno na glavu Mileta Fontane. Ono što dodatno izaziva probavne smetnje jest najava koalicijskih partnera iz HDZ-ta da će podržati silovanje GUP-a i urbanističkih planova. Cijena – prava sitnica! Održavanje nakaradne saborske većine još godinu dana. Sudeći po njihovim izjavama, spremni su dati dupeta ne bi li im anemični gazda ostao u sedlu do sljedećeg ljeta, gutajući pritom govna i s lijeva i s desna. Fuj! Sve to ni najmanje ne brine navodno nekorumpiranog premijera, koji opušteno kupuje spizu na placu u Opatiji ne gubeći noći nad činjenicom da će ruke njegovih gradskih vijećnika omogućiti trajno uništenje velikog dijela Novog Zagreba, kojeg je prije više od pet desetljeća osmislio stvarni vizionar Veco Holjevac. Za razliku od njega, Plenković je odavno shvatio da je politika kurva. Pitanje je samo – pošto?

Na sličnom je tragu lova u mutnom i pokušaj besprizorne otimačine imovine Hrvatskog novinarskog društva, koje – otkad je Rvacke – zapinje kao kost u grlu vladajućem HDZ-tu, njegovim simpatizerima i rodijacima. Osobito povratnicima iz dijaspore, koji su se u voljenu domovinu vratili početkom devedesetih kako bi je konačno mogli legalno pljačkati. Pri čemu je bilo najvažnije zvati se – Ante. Naime, nakon 25 godina pravosudne trakavice Ante, Ante i Ante – Ante Matić, Ante Tabak i Ante Ercegović – za koje je svojedobno snažno agitiralo Ministarstvo iseljeništva, došli su na svoje. Rvacko pravosuđe odlučilo je priznati njihove izmišljene investicije i na temelju lažirane dokumentacije omogućiti ovrhu nad atraktivnim zdanjem na adresi Perkovčeva 2. Točnije, nad Novinarskim domom, koji su 1929. svojim parama izgradili hrvatski novinari kako bi ostali neovisni. Iako su dokazi o krivotvorenim računima, projektima i ugovorima odavno poslani nadležnim sudovima i institucijama, do sada na njih nitko nije ni trznuo. Baš kao ni premijer ni ministrica kulture, koja nema ništa s tim.

Ni uvaženi gospodin Bošnjaković, ministar pravosuđa, u ovom se slučaju također ne bi štel mešati u pravosuđe. Za njega je valjda otimačina imovine jednoj neovisnoj demokratskoj instituciji jednako dopuštena kao i uzvikivanje pozdrava “za dom spremni” u određenim okolnostima. Na primjer, na godišnjici Oluje u Kninu, gdje je Hitler iz našeg sokaka Marko Skejo postrojavao svoje crnokošuljaše, ili na ustaškom derneku na Thompsonovu koncertu u Splitu. A okolnosti su predizborna pretkampanja aktualne predsjednice Republike koja još uvijek nije službena kandidatkinja za buduću predsjednicu Republike.

Lov u mutnom na glasove krajnje desnice nastavlja tako i neokrunjena kraljica Balkana i neostvarena sopranistica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je svoju kandidaturu najavila u zloglasnom Hrvatskom listu, u kojem su je svojedobno pljuvali na sva usta. Jest da je to tek najava najave, predsjednicu je netko lukav očito uvjerio da je to pravo štivo za neodlučne desničarske birače koji se prže po plažama i između dvaju ledenih koktela u dokolici čitaju taj zabavni ustašofilni pamflet.

Budući da je navalila na isto biračko tijelo na koje juriša bivši HDZ-tov diplomat i zastupnik, po zanimanju narodni zabavljač i pjevač, Miroslav Škoro, mogla bi se gadno poskliznuti na vlastitu bananu. Jer kako god okrenuli, iako Škorine pjesme nisu nešto umjetnički zahtjevne, čovjek ipak ima nešto više sluha i, ruku na srce, neusporedivo bolje pjeva od Kolinde. Možda su mu baš zato zabranili koncerte u gradovima u kojima su na čelu HDZ-tovi lokalni šerifi, da je previše ne nerviraju. Nisu valjda ludi da Škori javnim novcem plaćaju kampanju, jer s gubitkom predsjedničkih izbora leti i Plenkovićeva glava, a onda bi mogla i njihova. No kako je zabranjeno voće najslađe, tako će i Škoro HDZ-tovim autohtonim biračima biti puno slađi od Kolinde koja ideološki vrluda od nemila do nedraga. I nekontrolirano krešti čim se dočepa nekog mikrofona. Odnosno, potpuno je dezorijentirana, kako je lijepo objasnio profesor Žarko Puhovski.

U svojoj dezorijentaciji ni sama ne zna bi li ili ne bi sazivala izvanrednu sjednicu Sabora na kojoj bi se glasalo o Kujundžićevoj smjeni pa prebacuje lopticu Ustavnom sudu. Jer rado bi se dopala narodu, a istovremeno se ne bi baš sasvim željela zamjeriti Vladi čija joj podrška ipak treba. I što joj drugo preostaje nego loviti u mutnom, osobito one koji baš ne vole Plenkovića, al’ vole da je HDZ na vlasti. I dok traje ljetno prestrojavanje na desnici, nacija naprosto strepi hoće li Josip Klemm, Zlatko Hasanbegović, Željka Markić, Bruna Esih ili razne braniteljske kvaziudruge podržati Kolindu ili Škoru. Svi zajedno ne mogu skupiti pet posto glasova, ali iz nekog samo njima poznatog razloga jako su važni umivenim, proeuropskim antifašistima i demokršćanima, kakvima se vole predstavljati Plenkijevi puleni. Koji vole loviti u mutnom u tuđem biračkom bazenu.

I što da čovjek radi u takvoj trilemi, osim da posegne za nekim opuštajućim tvarima. Koje, da se razumijemo, nisu crno vino, jer na njega je Kolinda alergična. Sve ostale aluzije na predsjedničinu ljubav prema alkoholu odraz su čiste zlobe i poznatog rvackog jala. I s lijeva i s desna.