Dok je prošloga tjedna kineski predsjednik Xi na 20. kongresu Komunističke partije Narodne Republike Kine neprikosnoveno osvojio svoj 3. mandat, Veliki Vođa Andrej Plenković proslavljao je šestu obljetnicu na čelu dviju rvackih vlada. I to godišnjim izvješćem o megauspješnom vođenju države, koje je iznosio u Saboru istoga dana i u istom terminu održavanja druge sjednice Antikorupcijskog vijeća, gdje se čačkalo po epohalnoj pljački Ine i umiješanosti HDZ-ta u istu.

Dakako, preklapanje se potrefilo sasvim slučajno. Uostalom, vladajući ionako djelovanje Antikorupcijskog vijeća smatraju protuustavnim pa tamo umjesto premijera šalju pridošlicu Hrvoja Zekanovića da ih sramoti prostačkim doskočicama i povremeno se potuče s mostovljanima, koji ga posebno iritiraju. Osobito Miro Bulj.

No budući da je svjedočenje bivšeg člana Uprave Ine Davora Mayera bilo puno zanimljivije od premijerova izlaganja na temu „hvalite me, usta moja“, osim discipliniranih vojnika HDZ-ta tek su malobrojni predstavnici opozicije sjedili u sabornici i doživjeli Plenkija u punom sjaju. Kakav propust!

A rvacki građani koji su ga eventualno imali živaca slušati, mogli su ponovo doznati da im je nakon šest godina njegova gazdovanja puno bolje nego što su sami mislili. Kao i da usprkos svim korupcijskim aferama i krađi javnog, što rvackog što europskog novca, u režiji Plenkijevih odabranika i pulena, usprkos milijardama isisanim iz Ine, Vlada sigurno kormilari državom. I to uslijed pandemije, ruske agresije na Ukrajinu, inflacije te energetske i sigurnosne krize.

„Hrvatska je u svim krizama pokazala otpornost. U proteklih šest godina osigurali smo prijeko potrebnu političku stabilnost i očuvali socijalnu koheziju te spriječili socijalnu frakturu“, reče Plenki i ostade živ.

I dok je premijer u samozadovoljnom transu nabrajao sva svoja dostignuća, pit-bull na čelu Antikorupcijskog vijeća Nikola Grmoja na drugom je kraju Sabora ispreskakao Mayera i izvlačio iz njega dokaze o veleizdaji rvackih energetskih interesa, odnosno predaji rvackih nafte i plina u ruke Mađarima uz premijerovu suglasnost.

Zahvaljujući razvijenoj sposobnosti ignoriranja neugodnih činjenica i specifičnim ružičastim naočalama kroz koje gleda na život i samoga sebe, Andrej je u isto vrijeme smirenim tonom uvjeravao javnost da je ovo godina u kojoj smo, vođeni njegovom sigurnom rukom, ostvarili čuda. Jer ovo je „godina isporuke“ – tako je, naime, naš Europćanin na čelu Vlade preveo briselski metajezik na rvacki.

U godini isporuke te svečano smo otvorili Pelješki most, te uvodimo euro, te ulazimo u Schengen, te imamo odličnu turističku sezonu na razini rekordne 2019., te očekujemo rast BDP-a od 5,7 posto što je 2,7 posto više nego smo sami prognozirali, te imamo povijesnu razinu kreditnog rejtinga koji je postao investicijski, te smo postigli stupanj razvijenosti zemlje po stanovniku na 70 posto prosjeka EU-a, te usmjeravamo 25 milijardi eura europskih sredstava u reformu obrazovanja, zdravstva, pravosuđa, u obnovu, unaprjeđenje infrastrukture, bla bla bla…

Uostalom, samo zahvaljujući međunarodnom ugledu našeg premijera i njegovoj predanosti europskim vrijednostima i sjevernoatlantskom zajedništvu, ovoga tjedna u Zagrebu se održava prvi summit Krimske platforme, na koji, osim 42 parlamentarna izaslanstva iz 32 države, stiže i predsjednica Zastupničkog doma američkog Kongresa Nancy Pelosi.

Dakako, to nije sve! Nakon reda postignuća, slijedio je i red obećanja koja samo što nisu. Zlatousti predsjednik Vlade najavio je, među ostalim, rast minimalne plaće, financiranje jednog obroka osnovnoškolcima diljem zemlje i uvođenje posebnog poreza na ekstraprofite velikih kompanija. Da sažmemo, uz odvažno i odgovorno rukovodstvo Hrvatska ostvaruje sve svoje strateške ciljeve. Da se čovjek naježi! Pa recite, gdje to ima?!

Kao na 20. kongresu Komunističke partije Kine, tako su i nakon Plenkovićeva izlaganja svi njegovi najvjerniji podanici i ministri – od Božinovića do Butkovića osrednjih intelektualnih sposobnosti – Velikom Vođi dali čistu peticu za dosadašnji rad. Da može više, dali bi i više! Recimo, desetku! Eto, to je demokracija na rvacki način, Tito nakon Tita, Tuđman nakon Tuđmana. Živio Plen Ki-mun!

Divno zvuči, šteta samo što to narod ne osjeća na svojoj koži pa bježi preko granice i spašava se tko može. A kako i ne bi kad i dalje jedva spajamo kraj s krajem, zdravstvo je na aparatima, u pravosuđe nitko ne vjeruje, europska sredstva za sanaciju šteta od potresa trunu neiskorištena, takozvani javni medij pod čizmom je režima, penzići skapavaju od gladi, ustaški pozdrav i dalje nije zabranjen zakonom, a što se infrastrukture tiče – a dobro, Kinezi nam sagradiše Pelješki most za europske pare. To je istina. Samo, od mosta se ne živi.

Pa kad Rvacka početkom sljedeće godine uđe u eurozonu i naši šljakeri svakog mjeseca u džep stave, brat bratu, petsto eura minimalne plaće, a penzići čak tristo, gdje će im biti kraj? Bit će to pravi raj, čak i za one koji ga nisu zaslužili jer maliciozno pljuju po HDZ-tu i premijeru zato što su ruski plaćenici.

Čudo jedno kako sve te uspjehe ne primjećuju sindikati javnih službi, mladi liječnici ili tete u vrtićima, koji prijete štrajkovima jer je njihova surova stvarnost daleko od Andrejevih bajki. Ne vide to ni nezahvalnici na Baniji i u Zagrebu, gdje se obnova nije pomaknula s mrtve točke. Odnosno, jest. Na prste jedne ruke mogle bi se nabrojiti cjelovito obnovljene ili izgrađene zamjenske kuće, a prošloga tjedna nadbiskup Bozanić svečano je blagoslovio početak obnove zagrebačke katedrale, u čemu izdašno sudjeluje i država. Amen!

Uostalom, naš Andrej odavno je naučio da nije važna istina, već kako je prezentiraš. I zato dok ga europćanski kapitalci na čelu s prijateljicom Ursulom von der Leyen slušaju onako rječitog i sugestivnog, nikako im ne ide u glavu zašto se ti glupi Rvati bune kad na čelu države imaju stamenog i stasitog čovjeka koji je živući simbol stabilnosti i politike netalasanja. A pored toga, osim francuskog, talijanskog, njemačkog, engleskog i rvackog, sjajno mu ide i ukrajinski, pa kad se u znak podrške obraća ukrajinskom parlamentu, tko ne bi zasuzio od ganuća.

Što bi dali Britanci, koji u posljednje vrijeme mijenjaju premijere ko čarape, da imaju jednog takvog! Držali bi ga se ko pijan plota i ne bi ga pustili da ode nikada, a ni tada. Ali, avaj, nesretnici u Ujedinjenom Kraljevstvu muku muče s tržištem pa kad funta počne padati, padne i predsjednik Konzervativne stranke. I to ne zato što ga ruše laburisti iz opozicije, već vlastiti stranački jarani. U HDZ-tu to nije običaj, osobito dok su na vlasti, bez obzira na to koliko se korupcijskih afera zaredalo, koliko milijardi pokrali iz Ine i koliko ministara završilo pod istragom ili, nedajbože, u bajboku.

Problem je i u tome što u Rvackoj premijera nema tko rušiti. Ni unutar HDZ-ta ni izvan njega, jer naprosto ne postoji alternativa. Razasuta ljevica lidera nema, a oni koji se nude među stranačkim pretendentima na tron, uglavnom izazivaju podsmijeh.

Plenković ima ludu sreću i da se njegov ljutiti rival s Pantovčaka sve više pretvara u rvackog Orbána i Donalda Trumpa u jednoj osobi, čiji logoreični ispadi, nekonzistentna vanjska politika, opsjednutost Rvatima u BiH, vrijeđanje visokog predstavnika u Sarajevu i skretanje k suverenističkoj desnici skandaliziraju većinu čelnika europskih zemalja. U posljednje vrijeme digao je tlak i Amerikancima, koji su mu bili spremni puno toga progledati kroz prste. Ali ne i problematične stavove prema Putinu, kao ni rezolutno odbijanje obuke ukrajinskih vojnika na rvackom teritoriju, zbog čega je postao heroj ruskih medija. E, to mu ipak neće proći! Nije ni čudo da Plenković u usporedbi s Milanovićem, s kojim se Nancy Pelosi, nota bene, neće sastati u Zagrebu, djeluje razumno, pouzdano, pa čak i umjereno. Tko ga ne zna, skupo bi ga platio.

I dok je Zoki zbog svega navedenog sve više međunarodno izoliran, dotle Plenki ubire plodove svog šestogodišnjeg netalasanja i mantre o političkoj stabilnosti. Za šest godina ničega jednog će dana nesumnjivo nečim biti adekvatno nagrađen. Nekom masno plaćenom europćanskom funkcijom koja će zadovoljiti njegov golemi ego. A Rvate ko šiša! Uvijek može doći gori.