Kakva drama u metropoli svih Rvata, i to opet zbog smeća! Bivši aktivist, a sada gradonačelnik Tomislav Tomašević, koji je tijekom svoje burne karijere u nevladinim udrugama najviše kritizirao Mileta Fontanu upravo zbog smeća, i sam je zbog toga upao u gabulu iz koje nikako da se izvuče. Nakon što je jedva jedvice progurao novi sustav prikupljanja otpada, uveo plave vrećice, zakleo se da će Grad Zagreb sam izgraditi infrastrukturu, sortirnice i kompostanu i nabaviti nužne strojeve kako više ne bi ovisio o raznim privatnim tvrtkama sumnjivih vlasnika, kao da mu netko jako zlurad podmeće nogu i namjerno zagorčava život neprestanim problemima sa smećem. Odnosno, kao da ga netko sabotira. Možda je Vlada, možda su Srbi, možda masoni – kako kaže pjesma Vojka V. Možda je peta kolona u Zagrebačkom holdingu, a možda i Bandićevi bivši pobočnici koji nikako da se pomire s gubitkom vlasti? Tko bi ga znao.

U svakom slučaju, kao da se sve čemu svjedočimo u Zagrebu u posljednje vrijeme odvija prema kletvi „Smeće te dovelo na vlast, smeće će te s vlasti i smaknuti!“ Simbolički i doslovce! Te smrdi Jakuševac, koji se ne može zatvoriti jer drugog rješenja još uvijek nema, te nema dogovora o lokaciji za kompostanu, te plastiku ne odvoze dovoljno često, te šteka s podzemnim boksovima u centru grada, te pregovori o kolektivnom ugovoru s radnicima Čistoće traju u beskraj… I nikako na zelenu granu! A smeće je, kao što je poznato, unosan biznis kojeg se mnogi moćni Bandićevi „poslovni partneri“ ne bi željeli baš tako lako odreći. Dapače, rado bi da im svi komunalni poslovi Zagreba dopadnu šaka, to jest da se, prema planu zacrtanom još u eri pokojnog gradskog šerifa, konačno i privatiziraju. Pa da onda oni diktiraju cijene odvoza, zapošljavaju Nepalce i Sirijce i dodatno zarađuju na prikupljenim sirovinama.

Tih interesa očito nisu svjesni pobunjeni radnici Čistoće, koji su u znak solidarnosti s trojicom kolega kojima je uručen izvanredni otkaz nakon što su snimljeni kako sortirani otpad trpaju u isti kamion, stupili u nenajavljeni opći štrajk i blokirali grad. Na posao dolazili jesu, ali čistili nisu. Zagrebu, koji su ionako već mnogi prozvali Smećegrad, ozbiljno je prijetio napuljski scenarij – i prijeti i dalje jer konačni dogovor još nije postignut. Tri dana gomilale su se vreće plastike, papira, bio i komunalnog otpada, bazdjelo je posvuda, a radnici su se odbili vratiti na posao čak i kad je Uprava Holdinga stavila otkaze izvan snage i obećala da neće biti sankcija.

Na čuđenje građana koji sve to masno plaćaju, oni koji su 20 godina trpjeli Bandićevu strahovladu, nepoštovanje Kolektivnog ugovora i nepostojanje sistematizacije radnih mjesta, iznenada su se ohrabrili. I tako se u 24 sata nakon jednog zahtjeva pojavilo njih 11, uz ultimatum novim gradskim vlastima da ih odmah prihvate inače će se Zagreb ugušiti u smradu i vlastitim govnima jer, pod cijenu otkaza, neće čistiti do daljnjega.

Senf se pjenio u pravedničkom bijesu, objašnjavao kako je radnicima Čistoće plaća povećana 13 posto krajem prošle godine, kako su svi oni koji su radili preko agencije i bez ikakvih prava, dobili radni odnos i kako traju pregovori o Kolektivnom ugovoru u dobroj vjeri. Bio je odlučniji i uvjerljiviji nego ikada, ali badava mu! Doduše, nakon što je štrajk proglasio nezakonitim i najavio da će sindikati snositi troškove plaća svojih članova, krovni sindikati raznih podružnica Holdinga oprali su ruke, uz objašnjenje da oni štrajk organizirali nisu. No radnici Čistoće ovoga puta su se zaintačili, ujedinili i ne popuštaju, kao da neka diskretna politička ruka manipulira njihovim akcijama.

U tom kontekstu, treba li posebno isticati da gradska opozicija, na čelu s HDZ-tom i posrnulom strankom bivšeg zagrebačkog gazde BM365, danima likuje nad nesnalaženjem i nesposobnošću Tomaševićeve ekipe i naslađuje se njegovim mukama. Može li bolje? Iako im se živo jebe i za Zagreb i za njegove građane, što su dokazali svojom dugogodišnjom suradnjom s pokojnim Miletom, odjednom su postali socijalno osjetljivi i na sva se zvona solidarizirali s radnicima. Istim onim radnicima kojima isti taj Mile godinama nije povisio plaće niti kupio novu opremu. Što bi se reklo, licemjerju nikad kraja.

U svojim zgražanjima nad bešćutnošću nove gradske vlasti, očekivano, najviše prednjači bivši Miletov posebni savjetnik za ovo i ono Ivica Lovrić, koji je godinu i pol nakon njegove smrti i dalje figurirao na istoj poziciji. To mu je omogućio Zakon o lokalnoj i regionalnoj samoupravi, koji takve poput njega štiti ko ličke medvjede. Kako njegove usluge više nisu bile potrebne, cijelo to vrijeme uglavnom je prodavao zjake i glavinjao naokolo, ali je zato marljivo radio na javnoj kampanji protiv Tomaševića, predvodeći pobunu udruga roditelja-odgojitelja. Za svoj doprinos rušenju nove gradske uprave primao je ministarsku plaću od 18 tisuća kuna neto, sve dok uslijed nove sistematizacije nije ostao neraspoređen pa je konačno dobio pedalu. Zar je onda čudno da se želi osvetiti mrskim možemovcima i koristi svaku priliku da im podmetne nogu?

Zato se, kao istinski pravednik, u znak podrške radnicima Čistoće promptno oglasio na svom Facebooku upečatljivim riječima: “Kao u najcrnjim diktatorskim režimima redaju se prijetnje Tomaševića i njegovih članova uprave koje upućuju radnicima Čistoće… Ovakva agresivna bešćutnost Tomaševićeve vlasti prema prosvjednicima, posebno začuđuje zato što je baš Tomašević sa svojim jatacima 20 godina terorizirao Zagreb raznim prosvjedima i opstrukcijama.“ Nema sumnje da su štrajkaši bili iskreno dirnuti kad su to pročitali. A čujte, gubitak vlasti i privilegija boli, a pad s 2500 eura na 250, koliko možda sada dobiva kao gradski zastupnik, zacijelo je veliki udarac za Lovrićev životni standard. Nije ni čudno da grize!

Jednako glasna je i izvjesna Gordana Rusak, propala zastupnica Mosta koju je velikodušni Mile Fontana udomio u svojoj stranci. A ona mu to, i nakon što je otišao u vječna lovišta, vraća bizarnim performansima u Gradskoj skupštini, gdje je postala predsjednica Kluba zastupnika BM 365. Svojedobno je vatreno branila populističku mjeru roditelj odgojitelj, za koju u proračunu opterećenom Bandićevim dugovima više nema para, a ostao je upamćen i njen nastup za skupštinskom govornicom u smetlarskoj uniformi. Na tom tragu se prošloga tjedna prošetala kao „čovjek-sendvič“ s natpisom „Zagreb jednako Pjongjang, Zagreb jednako Napulj“. Vickasta kakva već jest, pitala je Tomaševića hoće li sljedeći projekt biti „Goli otok na Savi“. Pa tko ne bi poželio gospođu Rusak i njenu stranku otpisanih političara na čelu rvacke metropole?

U sve se upleo i bivši Bandićev pionir Davor Bernardić, član Socijaldemokrata, koji je ustvrdio da je financiranje vanjskih boksova za otpad iz pričuve zgrada nezakonito te pozvao ni manje ni više već ministra gospodarstva i održivog razvoja, Plenkijeva miljenika Davora Filipovića, da ukine tu odluku Grada Zagreba. Kud će suza nego na oko! Ma, sve sami divni ljudi, zaštitnici interesa Zagrepčana, čuvari proračuna i radničkih prava.

No, na opće iznenađenje, Senf ih je sve dobro nasamario! Odnosno, pobijedio ih je njihovim oružjem, posegnuvši za Bandićevim metodama kako bi smirio situaciju u Čistoći. Obukao je žutu smetlarsku uniformu i proveo dan čisteći Zagreb i preokrećući kontejnere pune smeća kako bi na vlastitoj koži provjerio uvjete na koje se žale pobunjeni radnici. Oni su to s oduševljenjem prihvatili i prekinuli štrajk. Zasad. Dapače, pohvalili su novog gradonačelnika zbog ljudskog pristupa i razumijevanja koje je pokazao. A čujte, ako je mogao Mile, može i on! Zašto ne? Ako cilj opravdava sredstvo, a cilj je čišći grad i zadovoljniji radnici, onda je sve dopušteno. Tim više što Senfu privatizacija komunalnih djelatnosti i namještanje unosnih poslova kumovima i prijateljima, nisu na kraju malog mozga.

Svi veliki moralizatori koji Tomaševiću to sada zamjeraju, optužujući ga za Bandićev populizam, učinili bi sasvim sigurno isto. Drugo rješenje ionako nemaju pa je sve što im preostaje suptilna sabotaža nove gradske uprave. Odozdola.