Nina Obuljen-Koržinek pažljivo je gradila svoj europski status i međunarodne veze te je dokazala da joj je VIŠE OD SVEGA stalo do vlastite državne i stranačke pozicije. Osim mantre ‘sa svakim lijepo, ni s kim iskreno’, ništa se bitno u Ministarstvu kulture promijenilo nije

Sa svakim lijepo, ni s kim iskreno, staro je geslo lukave dubrovačke diplomacije koja je stoljećima balansirala između istoka i zapada, Bizanta, Otomanskog Carstva i Venecije i uspijevala okrenuti politiku, koja je poznata kurva, u svoju korist. Nikome se nisu zamjerali, svakome su povlađivali i na kraju radili za vlastiti interes.

Nina Obuljen-Koržinek, ministrica kulture koju su nakon kratkotrajnog ali razarajućeg mandata Zlatka Hasanbegovića, Malog Hase, na kulturnoj sceni dočekali s ovacijama, sve se više ponaša u skladu sa svojim dubrovačkim porijeklom. Sa svakim lijepo popriča tihim glasom, neumorno najavljuje nove medijske zakone i strategije koji, doduše, nikako da se izrode i trudi se iz petnih žila ne zamjeriti se ikome u HDZ-tu. Osobito Karamarkovoj i Brkićevoj sljedbi, koja ju je dočekala na nož i očima je ne može vidjeti.

IAKO JE PREDSTAVLJALA ISTINSKI civilizacijski i kulturni antipod omraženom ministru koji je svojim ustašofilnim idejama poharao sustav, a i gadno narušio međunarodni status Rvacke – i nakon Hase, Hasin duh k’o Ukleti Holandez i dalje šeće Ministarstvom kulture, utječe na odluke o financiranju nezavisne kulturne scene i neprofitnih medija, a po svemu sudeći i na uređivačku politiku takozvane javne televizije. Od silnog straha za poziciju koja joj je očito postala važnija od kulturnog miljea kojem prirodno pripada, ministrica se uglavnom pravi da nije odavde. Kao i da ne čuje i ne vidi najbolje, što je inače stara boljka njenog šefa, a čini se i političkog mentora Andreja Plenkovića. Onog koji je inzistirao na njenom imenovanju, a onda joj očito dao jasne instrukcije da ne talasa. A čujte, Hvar nije daleko od Dubrovnika, bit će da diplomatski genetski kod upravlja i premijerovim političkim instinktima.

Doista, treba biti vješt diplomat i moći ostati hladan k’o špricer nakon prošlotjednih događaja koji su itekako imali veze s Ministarstvom kulture, a koje je ministrica vješto, kako to samo ona umije, ili ignorirala, ili relativizirala, ili ustvrdila da se ne bi štela mešati jer to, navodno, nije u njenoj domeni.

Počelo je demonstracijama pod prozorima Runjaninove, gdje se nekoliko stotina slobodnih umjetnika, likovnjaka, filmaša i plesača pobunilo zbog rezova u nezavisnoj kulturi, koja će, kako je krenulo, uskoro nestati s lica rvacke zemlje. „Dosta je rezova!“ vikali su noseći transparente revoltirani kulturni radnici siti nesigurnosti i prekarijata, no to se ministrice očito nije posebno dojmilo. Kao ni činjenica da su odbili njezin poziv na sastanak, na kojem bi im strpljivo iščitavajući dosadne brojke i slova, vjerojatno ponovila ono što je rekla i na konferenciji za tisak, a to je da su sredstva namijenjena kulturi povećana za gotovo sto milijuna kuna, što iz državnog proračuna, što iz europskih fondova. Tu činjenicu, međutim, nitko ne poriče, pa ni pobunjenici koji su organizirali demonstracije. Pitanje je samo kako se te pare dijele, po kojim kriterijima i zašto su osvetničke odluke koje je stigavši u Ministarstvo ognjem i mačem proveo Zlatko Hasanbegović – i dalje na snazi. Naravno da je zahtjev za tri posto iz državnog proračuna za kulturu u Rvackoj kakva je danas – s golemim problemima u zdravstvu, mirovinskom sustavu, obrazovanju, znanosti i socijali – nerealan. Ali biti zadovoljan s manje od jedan posto i ne dizati glas za svoj sektor, a onda se i kao pijan plota držati rezova svoga prethodnika i ljutitog protivnika, doista je neshvatljivo. Zapravo, pomalo dijabolično.

NESHVATLJIVO JE i da ministrica nije ni trepnula okom na perverzan broj od 1163 tužbe podignute protiv hrvatskih novinara i izdavača, koje se koriste kao najefikasniji oblik cenzure i autocenzure. Među njima su i 33 tužbe u vrijednosti od 2,5 milijuna kuna koje je u posljednje vrijeme podiglo vodstvo HRT-a. A koje će našim parama na kraju isplatiti sudske troškove i skupe odvjetničke urede.

BUDUĆI DA JE TO, PO NJENOM mišljenju, pitanje pravosuđa, a ne pritiska na medije, ministrica nije našla shodnim ni prokomentirati sve učestalije duševne boli zbog kojih moćni pojedinci, a osobito političari na vlasti, sudski gone izdavače i novinare, što je također preraslo u unosni biznis. O svemu tome urednici najvažnijih, najutjecajnijih i najtuženijih medija, kao i čelništvo Hrvatskog novinarskog društva, raspravljali su na skupu pod nazivom „Novinarstvo pred sudom“, na kojem se ministrica poslovično nije pojavila. Za razliku od nje, oboružan rezultatima istraživanja ekspertne znanstvene skupine, ukazao se glavni tajnik Europske federacije novinara Ricardo Gutiérrez, koji je konstatirao da sudski udar na hrvatske medije postaje međunarodni problem, kao i da je neovisnost vođenja i financiranja javnog medijskog servisa gora nego u Bugarskoj, Turskoj i Srbiji. Točnije, najgora u Europi. Iako nije imala vremena za razgovor s predstavnicima sedme sile, Nina Obuljen-Koržinek uspjela je relativizirati i ove podatke i mrtva ‘ladna utvrditi da su u nas mediji neovisni i da im je garantirana sloboda. Slično kao i njen stranački i državni šef Andrej Plenković, koji se vratio svojoj staroj mantri, ustvrdivši da se problem previše dramatizira. „Ne treba meni međunarodna analiza da vidim ima li ili nema slobode medija“, reče anemični premijer i ostade živ.

Čudo jedno što vlast radi od čovjeka, a osobito od nestranačkih ljudi koji jednom kad se učlane u partiju, postanu veći komesari od autohtonih osnivača i ideologa, u ovom slučaju – HDZ-ta. Pa čak i kada se radi o dokazanim Europejcima, kakvi su Andrej i Nina. Jedino se tako može tumačiti izostanak bilo kakve reakcije na alarmantno stanje u medijima, kojima se sadašnja ministrica, a nekadašnja pomoćnica ministra Bože Biškupića i državna tajnica Jasena Mesića, svojedobno intenzivno bavila. I to na način koji su tada pozdravili i lijevi i desni, novinari i kulturnjaci, prepoznavši u njoj stručnjakinju koja razumije što javna televizija ili nacionalna kinematografije znače za demokraciju nove članice Europske unije. U tome je imala podršku, pa i poticaj Bože Biškupića, HDZ-ovca starog kova koji je u nekoliko mandata obnašao dužnost ministra kulture i uspio nadići ne samo stranačke okvire, već i ideološke barijere. Nije li, uostalom, upravo u njegovoj eri osnovan HAVC, kao neovisna agencija u kojoj će profesionalni filmaši, bez upliva politike, odlučivati o kriterijima i financiranju projekata, što se pokazalo ključnim za procvat i uspjehe novije hrvatske kinematografije na čelu s Hrvojem Hribarom. Ravnateljem kojeg je imenovao lukavi Božo Biškupić, a indirektno prisilio na ostavku Mali Haso, uz pomoć histerije braniteljskih udruga i popratne radikalno desne mašinerije. Upravo za vrijeme tog i takvog Hribara kojeg je, by the way, DORH oslobodio svih optužbi, Nina Obuljen bila je članica Upravnog odbora HAVC-a. A onda ga se, kada je trebalo sačuvati ministarsku fotelju, šutke odrekla.

Iako se, dok je bila u opoziciji, žestoko pobunila protiv faraonskog Zakona o HRT-u donesenog za vlade Zorana Milanovića i iako je kao predsjednica obezvlašćenog Programskog vijeća itekako bila svjesna problema koje predstavlja, kao ministrica nije ni prstom mrdnula da Zakon o HRT-u eventualno promijeni. Umjesto toga, predložila je odbijanje Izvješća i smjenu Nadzornog odbora HRT-a na čelu s Anjom Šovagović, koji je upozoravao na ozbiljne financijske makinacije prethodne uprave. Treba li posebno isticati da na otvoreno pismo Programskog vijeća kojim se upozorava na revizionističko iskrivljavanje prošlosti u programima HRT-a, kao i na priopćenje Ogranka HND-a u kojem se vodstvo te kuće optužuje za cenzuru, ministrica nije ni trznula. Da se ne bi nekome zamjerila, proglasila se nenadležnom za navedene svinjarije koje bodu oči i uši prisilnih TV pretplatnika.

I TAKO JE NINA OBULJEN-KORŽINEK, koja je pažljivo gradila svoj europski status i međunarodne veze, dokazala da joj je više od svega stalo do vlastite državne i stranačke pozicije. Osim mantre „sa svakim lijepo, ni s kim iskreno“, ništa se bitno u Ministarstvu kulture promijenilo nije. Pa ni način financiranja nezavisne kulturne scene, tako omražene njenom prethodniku Malom Hasi. Koji sada s pravom likuje. Jer protiv njegove nasljednice bune se oni koji su za nju najviše navijali.