I bi svjetlo! – reče ozareni Mile Fontana, gazda rvacke metropole, i upališe se tisuće božićnih lampica, dok je nebo obojio šareni vatromet na spektakularnom otvorenju raskošnog zagrebačkog Adventa, na kojem će neki posebno bliski Miletovi pouzdanici spektakularno zaraditi. Od blještavila na Zrinjevcu do svijeća na Manduševcu, ledenog parka i koncerata na Štrosu, sve nas to čeka zahvaljujući vizionaru iz Pogane Vlake. A on je, kao Djed Mraz i sveti Nikola u jednoj osobi, podijelio poklone u vidu adventskih kućica vlasnicima tvrtki za koje zna da su i ove godine bili poslušni, svjedočili na sudu u njegovu korist ili su samo rodijaci i kumovi njegovih savjetnika. I naravno, pisali domaće zadaće i prali zube.

Uostalom, zašto bi samo Grad Zagreb zarađivao na iznajmljivanju javnih površina, neka i zaslužni pojedinci okrenu poneki milijun kuna ako je gradonačelniku tako ćeif. Jer, kako reče Bandić, živimo u suverenoj, slobodnoj i demokratskoj državi u kojoj mediji neće voditi grad dok je on gradonačelnik! A vi se obratite nadležnim uredima ako vam nešto nije jasno. Odgovorit će vam pisanim putem.

I dok počinje sezonska zabava na zagrebačkim ulicama i trgovima, pomiješana s mirisima kiselog zelja, krvavica, kuhanog vina i ostalih domaćih specijaliteta, Mile se naslađuje mukama svog koalicijskog partnera Andreja Plenkovića. Koji u ovo predblagdansko i predizborno doba ne zna kako izaći na kraj ne samo sa štrajkom prosvjetara, već i s vlastitim egom. Neka se ugleda na Bandića, koji tvrdi da je Adventom pobijedio samoga sebe! „Tri godine pobjeđujemo sebe. Tri godine pokoravali smo Europu, najbolji u Europi, a sada smo tri godine najbolji na svijetu. Pobjeđujemo svake godine sebe, dižemo letvicu i natječemo se sami sa sobom. To je najteže!“

Zna to i premijer – koji je tvrdoglav je k’o mazga i kad za nešto zapili, ne odustaje, iako si pritom otvara bokove i stvara neprijatelje na sve strane. Zašto se baš nameračio na prosvjetare i toliko dugo na njima trenirao strogoću, to teško mogu objasniti i njegovi najbliži suradnici koji su branili neobranjivo, dok je Vlada ušla u još jednu krizu u nizu. Čak i kad su mu učitelji i profesori diljem Hrvatske jasno i glasno rekli NE, nikako nije mogao shvatiti zašto ga odbijaju. Budući da je premijer pravi dasa i onako naočit vjerojatno je u životu imao uspjeha kod žena, NE! koje znači NE! očito mu je jako uzburkalo taštinu. I povrijedilo spomenuti ego. A najviše ga je mučilo kako popustiti obrazovnim sindikatima da ne ispadne papak.

I to nakon što ih je optuživao za politikantstvo i pokušaj rušenja vlade, nabijao osjećaj krivnje zbog djece koja ne idu u školu i samo što ih još nije optužio za veleizdaju. A onda pozivao na razum. Kao da smo ponovo slušali neumrlog predsjednika Franju, koji je isto kao Plenki dizao obrve dok su mu se priviđali crveni, zeleni i žuti vragovi, a sve koji su se usudili pobuniti nazivao stokom sitnog zuba i jalnuškim diletantima prodanima za Judine škude.

Pitanje je i zašto se nije sastao sa sindikatima na početku štrajka, kad su se još mogli dogovoriti k’o ljudi. Nego je bio Baja, odlučio svima u javnom sektoru povisiti osnovice, što će državu koštati četiri puta više, i dao dreku pljusku!

Iako su Rvati narod koji se rijetko ustaje za svoja prava, ovoga puta bahati premijer dirnuo je učitelje i profesore ravno u živac. I u povrijeđeno dostojanstvo. Prije njega, to je isto učinio i jednako arogantni Zoran Milanović, protiv kojeg su također štrajkali, gotovo na isti datum – 29. studenoga 2012. Ali na to se zaboravilo, dok svi ministri u zboru zapomažu kako nije pravedno da se na njih vrši takav pritisak. Doduše, da se premijer manje bavio sportom koji se zove „usta moja, hvalite me“, možda i ne bi svima na državnoj sisi – od liječnika do carinika – sada padalo na pamet da traže veće plaće. Ali kad nam stalno pune uši svojim nevjerojatnim gospodarskim, ekonomskim, fiskalnim, bla bla bla uspjesima na začelju Europe, onda neka za njih i plate. Ima li boljeg trenutka od adventskog doba ljubavi i davanja, kada, kako reče Bandić, trebamo otvoriti svoja srca. A u duhu Božića – i predizborne kampanje – Plenki je konačno otvorio državnu kesu i pronašao način da prosvjetarima poveća koeficijent!

Treba li uopće spominjati koliko su političkih bodova na njegovu inatu, koji je prouzročio opći kaos u školama, zaradili ne samo Kolindini predsjednički protukandidati, već i jastrebovi u njegovim redovima. Samo se ti, Andrej, tvrdoglavi, nećeš dugo! – misle si oni duboko u sebi i punom parom ispod stola rade za Škoru.

A onda je svima oko premijera ipak valjda došlo do mozga da štrajk hitno mora završiti, jer da je još potrajao, i Kolinda i Plenki bili bi u banani. A Miroslav Škoro i Mislav Kolakušić na konju.

No vratimo se mi Miletu, velikom meštru božićnog ozračja koji je – usprkos činjenici da su u Zagreb nagrnuli međunarodni mediji da snimaju njegovu božićnu bajku, dok Vlada ovisi o njegovoj dobroj volji – ipak nešto napet. Žderu ga bezobrazni mediji, neotesani novinari, a bogami i USKOK! Zbog nesretnih adventskih kućica o kojima ga pilaju i pokreću se istrage, gradonačelnik se toliko uznervozio da je opet izgubio kontrolu nad samim sobom.

Što će reć› nad gradonačelnikom, o kojem govori u trećem licu: „Kako se usuđujete tako obraćati Gradonačelniku?“ „Gradonačelnik ima svoje dostojanstvo“, „Nećete uspjeti da ste još toliki, ni vi ni vaši urednici, isprovocirati Gradonačelnika“… Ukratko, čovjek je toliko odlijepio od stvarnosti da možda kad ide na zahod, kaže svojoj ženi: Gradonačelnik se ide, da prostiš, olakšati!

I dok su s jedne strane šušur, kobase, mali i veliki Orašari i svjetla pozornice, s druge strane metropola svih Rvata davi se u smeću. Iako je davne 2000. Bandić obećao da će se samospaliti na Jakuševcu ako taj problem ne riješi do 2004., još to nije učinio, premda će Zagreb uskoro postati europska prijestolnica smeća. Uz to, svako malo pola grada ostaje bez vode i grijanja jer pucaju cijevi, škole su zapuštene, raspadaju se fasade u centru grada, od prometnog kaosa ne da se živjeti, a gradonačelnik snatri o Manhattanu na Savi. I betonskim monstrumima na Hipodromu. Ipak, u svom tom crnilu utješno je da je udruga Nusreta Seferovića, osumnjičenog šefa kriminalne skupine koja je stranim kriminalcima nabavljala hrvatske dokumente, dobila 6,3 milijuna naših kuna za svoje djelovanje. Nek’ im se nađe! Uostalom, kad je Mile bio cicija?! Pa pogledajte raskoš adventske čarolije!

Koju je u Vili Weiss, kao predsjednica, a ne predsjednička kandidatkinja, priredila i Kolinda Nacionale. I njoj su, kao i Miletu, bila puna usta Božića, ljubavi, obitelji, radosti, zajedništva, bla bla bla… No zbog viroze koja ju je lovila, ovoga puta nije zapjevala sa svojim narodom. Kakva šteta!

U istom tom ozračju ljubavi, dobrote i davanja HDZ-tovi vijećnici podržat će Miletov gradski proračun. Hoće li o istom trošku izglasati i izmjene GUP-a kojima se žestoko protive i građani i struka, tek nam je vidjeti. No uz sve štrajkove za vratom, vjerojatno ne bi u ovo sveto doba godine željeli izazvati gradonačelnikov bijes. Jer Mile je nezgodan kad se naljuti, a i pamti k’o slon.

Gdje bi nam bio kraj da je Plenki tako tvrdoglav i principijelan kad su u pitanju javne površine, javni novac i volja građana Zagreba. Pa da Bandiću, koji ga drži za jaja, kaže NE koje znači NE.

Umjesto toga, u strahu od njegove osvete iskrcat će milijune kuna iz državnog proračuna za njegove megalomanske projekte. I otkupiti APIS. Jer gradonačelnik bi se lako od Djeda Mraza mogao preobratiti u Krampusa i zagorčati život premijeru baš kad ne treba – uoči izbora i predsjedanja EU-om. I pokvariti mu predbožićnu bajku. Logično da je pokušao uštedjeti na prosvjetarima!