Došla Plenkiju voda do grla. Prikucalo ga uza zid. I eto, sada svakog tjedna pada ministar jedan. Prvo Sveti Lovro od Nerežišća, a sada i gotovo jednako pobožni Goran Marić. Tko zna koliko ih je još spremno za odstrel, kako bi se u Saboru izbjeglo javno pranje zmazanog veša, nakon što je SDP skupio potpise za njihov opoziv.

Iako je put od opažanja do reakcije kod Andreja Plenkovića neobično dug, ipak je prije nekoliko dana uspio iscijediti Pitijsku rečenicu, teško razumljivu običnim smrtnicima. No nakon dublje analize, moglo se naslutiti da je najavio daljnju sječu svojih odabranika, što se među HDZ-tovcima naziva osvježenjem Vlade. A začkoljasta izjava kojom je premijer želio podcrtati jednu bitnu vrijednosnu kategoriju zvučala je ovako: “.Ja osobno kao predsjednik HDZ-a ne želim da bilo kakve insinuacije, medijske ili u javnom prostoru, kasnije ćemo vidjeti što će od njih biti, a koje imaju bilo kakvu aluziju na neprimjerene radnje, ne dopuste da se ugrozi rad stranke, Vlade i politika HDZ-“. Hm. Kada bi ovo prevodio HDZ-tov čovjek za krizne situacije, Branko Bačić, koji se inače hrva s hrvatskim kao da mu je materinji korejski i brka padeže dok novinarima nastoji objasniti neobjašnjive poteze svoga šefa i vrludanja svoje stranke, onda bi to možda zvučalo i kompliciranije. A zapravo je prosto ko’ pasulj. Narodski rečeno – svi oni ministri na koje je pala sumnja da su jamili i zloupotrebljavali svoje pozicije, a ima ih fala Bogu popriličan broj, morat će otperjati, jer su postali preteško breme premijeru, a i Vladi. Amen. Šteta što se Plenki toga nije prije sjetio, život bi mu bio lakši, rejting HDZ-a ne bi se tako strmopizdio, a i uvjerljivije bi se branio od jurišnika na svoju poziciju u stranci. Ovako je, ne zato što je htio, već zato što je morao, teškom mukom obećao da će, časna riječ, predložiti nove ministre na izvanrednoj sjednici Sabora, čiji su zastupnici već pohrlili na ljetni raspust.

Premijerove znakovite najave najava neodoljivo podsjećaju na Batu Živojinovića alias Trokrilnog u nezaboravnom filmu “U raljama života” i onu legendarnu: “Sad ću da te karam celu noć”, dok nesretna Štefica Cvek čeka i čeka i nikako da dočeka. I tako više puta: “Sad ću da te karam celu noć”, a Štefica drhturi ispod plahte. Onda on jede šnicle i zaspe. I još hrče. Tako i Andrej: evo, sad ću smijeniti ministre. Samo što nisam! Au, što ću ih smijeniti! Ne pitajte koliko, sve ćete saznati na vrijeme! No za Andreja je vrijeme relativna kategorija, a svojim je tajnovitim premišljanjem, konzultacijama i otezanjem i opet demonstrirao svu raskoš svoje neodlučnosti.

Uostalom treba vremena da bi se rekonstruirala savjest. Pa sve do jučer premijer je optuživao medije za pokvarene insinuacije i izmišljanje afera o njegovu dream teamu. Jesu li možda na promjenu premijerova stava prema nepodopštinama ministara blagotvorno djelovala unisona upozorenja novinara da će prema onoj ‘’s kim si takav si’’ na kraju on sam ispasti korumpiran iako, za razliku od Sanadera, ne pati od kleptomanije i koliko je poznato, nije do sada ulovljen s prstima u pekmezu? Jesu li ga stisnuli kritičari iz vlastitih redova, ili su ga osvijestile ucjene koalicijskih partnera iz HNS-a, ili što je još važnije SDSS-a koji su zaprijetili uskraćivanjem podrške Vladi, teško je dokučiti. Bit će ipak da je ovo drugo. Jer brojke su brojke. A častohleplje i neutaživa želja za ostankom u sedlu barem do kraja hrvatskog predsjedanja nad Europskom unijom jača je od svakog drugog premijerova poriva.

Možda ga je zato, umjesto savjesti, upravo ‘’sura’’ ambicija natjerala da i prije famozne izvanredne sjednice Sabora u ropotarnik povijesti pošalje ministra državne imovine Gorana Marića. Koji se do sada odlično snalazio u sklapanju unosnih privatnih dogovora sa svima koji su poslovali s državom, uključujući i Crkvu. Što je logično, jer čovjek je bogobojazan, a obitelj mu je svetinja, pa je morao nekako stambeno zbrinuti svoga sina. I to u centru Zagreba. Ipak je on iz Gruda i cijeni dobru lokaciju. Prije toga je većim brojem respektabilnih nekretnina zbrinuo sebe, suprugu i turiste kojima iznajmljuje skromnu vilu na plaži u Živogošću i još jednu u Biogradu i nešto apartmana u Turnju. Odabravši baš njega da skrbi o državnoj imovini, premijer je pogodio prstom ravno u… znate već. Kao da je izgladnjelom vuku dao da čuva ovce. Nije ni čudo da je Goranu Mariću trebalo toliko vremena da se otkrije kako u bespravno useljenom državnom stanu na Trgu bana Jelačića broj 1 u Zagrebu cvjeta prostitucija, odnosno da je tamo, da prostite – kupleraj. Slika i prilika ove države i njene vlasti! Eh, da je ministar to saznao prije, možda bi sinu sredio još bolju adresu. Ovako je ovo senzacionalno otkriće spretno iskoristio za dokaz svoje beskompromisne borbe protiv prakse otimanja državne imovine. Gorane, majstore! Još da si znao ispuniti imovinsku karticu, gdje bi ti bio kraj.

Na Gabrijelu Žalac, Tomislava Tolušića, Nadu Murganić, Milana Kujundžića i ostale aferaše koji su bili osobni Andrejev izbor suvišno je trošiti riječi. Dovoljno je pogledati rezultate anketa provedenih među pukom vulgaris i sve je jasno. Nije bilo jasno samo premijeru koji je opijen svojim ‘’europćanskim’’ ambicijama zataškavao sve što je mogao, jer neće njemu valjda ulica smjenjivati ministre. Što se naroda tiče, nije ih trebao ni imenovati, a kad već jest, morao ih se riješiti s prvim otkrićima laži, gaženja djece bez važeće vozačke dozvole, muljanja s mercedesima u dvorištu i kvadratima nekretnina. Skoro smo zaboravili i kako je Andrej zubima branio Zdravka Marića, optuženog da je, kao jedan od Todorićevih direktora, bio u debelom sukobu interesa. Zbog čega su smaknuta tri Mostova ministra. Ili histeričnog Damira Krstičevića, poznatog po tome da maketama aviona gađa saborske zastupnike, nakon što je, usprkos američkim upozorenjima, dao sve od sebe da Rvacka kupi izraelsku zračnu flotu. Da bi onda kupnja stoljeća slavno propala. A ministar ostao.

Koliko se sjećamo, Goran Marić, kao i mnogi drugi problematični tipovi u njegovom okruženju, bili su rezultat trulog kompromisa kojim je i počela vladavina Andreja Plenkovića. Da ne spominjemo Zlatka Hasanbegovića, Brunu Esih, Željka Glasnovića, Stevu Culeja i slične desničarske maskote koji su se, iz samo njemu poznatih razloga, našli na listi HDZ-ta i ušli u Sabor. A nisu trebali. Osobito ako se zna da je apsolutnom pobjedom s 90 tisuća glasova na unutarstranačkim izborima u trenutku kada je HDZ bio na koljenima, Andrej postao Bog! I mogao slagati izborne liste kako mu ćeif i odabrati ministre koji ga neće sramotiti. Ali nije. A sad je kasno da se kaje, šteta je počinjena, a njegov slogan iz bivše kampanje Vjerodostojno! zvuči kao loša šala. Kojoj se sada slatko smije Tomislav Karamarko, čiji je slučaj sukoba interesa Ustavni sud vratio na početak.

Naslađuje se i Davor Ivo Stier, Plenkijev izazivač, proglasivši brak iz računa s HNS-om i Bandićevom istoimenom strankom lošim eksperimentom. Za koji HDZ plaća visoku cijenu jer je nakaradna saborska većina kao vreća rogova. Jedni druge očima ne mogu vidjeti – Darinko Kosor, na primjer, ne može smisliti HNS-ovce, kao ni Milana Bandića. Ovaj pak radi sve da istisne HNS iz Vlade, osobito nakon što mu je ministar graditeljstva Predrag Štromar pomutio megalomanske planove s brzinskom promjenom GUP-a i betoniranjem Hipodroma i Velesajma mimo svih procedura. Je li to bio Plenkijev mig, nije sasvim jasno, ali osvetoljubivi zagrebački pastuh mogao bi prvom prilikom svojim žetončićima u Saboru narediti da uskrate podršku Vladi. Budući da Mileta Fontanu premijer ne može rekonstruirati, moramo pričekati jesen i vidjeti je li spreman na ozbiljniju rekonstrukciju savjesti. Ili za prijevremene izbore, što bi mu bilo puno zdravije.