Koji je srećković rvacki premijer Andrej Plenković, čija vlada u ovoj globalno teškoj situaciji, pod prijetnjom neobuzdanog rasta cijena energenata, novog vala pandemije covida-19, sigurnosne ugroze i vrlo izgledne recesije, baulja od nemila do nedraga dok mu nesposobni ministri nisu u stanju smisliti nijednu reformu koja bi život rvackim građanima učinila lakšim. Osim, dakako, privremenog fiksiranja cijena benzina.

Svoju sreću Plenki ponovo može zahvaliti podivljalom gazdi s Pantovčaka, koji sve iracionalnijim frajerisanjem na domaćoj i međunarodnoj političkoj sceni odvlači pažnju sa stvarnih problema s kojima se Rvacka brutalno suočava. Pa se mediji umjesto beznadnim ministrima kojima se Andrej okružio – od Beroša, preko Banožića do Paladina – i opet bave izljevima Zokijeve logoreje.

Na primjer, u Madridu, gdje je barem deklarativno mogao izraziti svoj stav da će se zalagati za blokiranje zahtjeva za članstvo Švedske i Finske na summitu NATO-a, da bi nakon toga mrtav ladan odjednom postao svjestan ustavnih zadatosti svoje funkcije. Kao da to nije znao i prije mjesec dana, kada je lamatao uvredama i ucjenama sve u šesnaest. Iznenada se suočivši sa surovom stvarnošću, ovako je opravdao svoju nedosljednost: „Moja je uloga tu jako ograničena.“ Ajde? To što se žilio i inzistirao da se primanje tih dviju prijateljskih zemalja, koje nemaju blage veze sa situacijom na Zapadnom Balkanu, uvjetuje izmjenama izbornog zakona u BiH, kao da se nije dogodilo. Negdje putem izgubila se i prijetnja da će “kao đavao grešnu dušu progoniti svakog saborskog zastupnika koji bude za primanje Finske i Švedske u NATO”, pa je sada odlučio ostaviti to njima na savjest.

Zokijevo ponašanje očito je odjeknulo i izvan granica Rvacke, s obzirom na to da je dane u Madridu dijelom provodio sam ko ćuk dok su se ostali šefovi država druškali i srdačno ćaskali uz koktele. Rijetko tko da ga zapita za zdravlje ili mišljenje o bilo čemu. Bilateralni sastanci sveli su se na tri slova, a za razliku od ostalih lidera koji su nadugo i naširoko brifirali svoje novinare, njegove presice su uglavnom otkazane. Pa nek’ si glupa i nepismena rvacka i inozemna piskarala misle što je pesnik hteo da kaže na kraju summita.

Dok su ga njegovi kolege iz savezničkih zemalja uglavnom ignorirali, Zokija je ipak najviše razjarilo to što u Madrid nije otputovao nitko iz Vlade – ni ministar od vanjskih stvari Goran Grlić Radman, kojeg je odavno prozvao glupanom, „sakupljačem životinjskih leševa“ i „princem od kafilerije iz Sesvetskog Kraljevca“, a bogami ni Mario Banožić, potkapacitirani ministar obrane koji je, prema njegovim riječima, polupismeni probisvijet, ponavljač, zao čovjek i lopina, lovac u mutnom kojem treba oduzeti poslovnu sposobnost. Baš čudno da su njih obojica odbila sjesti u isti avion s predsjednikom Republike.

No iako se Zokiju za sve njih ionako fućka i misli da nas sramote, jer su retardirani, izdajice domovine i svega rvackog, smatra da je netko ipak trebao sjediti i na sastancima NATO-a po Madridu, a oprostit ćete, to sigurno nije on.

Treba li posebno isticati da članice NATO-a nemaju razumijevanja za unutarnjopolitičku nesnošljivost i cipelarenje na međunarodnoj sceni, osobito kada se radi o interesima Saveza i zajedničkom rješavanju problema globalne sigurnosti. Ozbiljne države, naime, svoj prljavi veš ostave doma. Ali ne i rvacki predsjednik, koji je svoj bijes ovako iskalio pred medijima:

“Srećom, nitko nije primijetio da nema tih dvorskih luda, ali ovdje treba netko biti na ovim sastancima, to ti je dužnost. Ne moraš biti u mom društvu, ali netko treba predstavljati Vladu. Tko će ići na njihove sastanke? Ambasador? A što ako ja kažem da ambasador treba meni? Vrlo neodgovorno, amaterski.”

Osim medija, Milanovićem se bave i saborski zastupnici, koji nemaju pametnijeg posla jer ionako idu na ljetni raspust u trajanju od dva mjeseca. Na naš račun, dakako. Pa što da se ljudi na ovim vrućinama zamaraju tamo nekim novim zakonima ili inicijativom za promjenu Ustava, na što ionako ne mogu previše utjecati, kad je Zoranovo lupetanje zanimljivije. A i njima diže cijenu.

Branku Bačiću, naprimjer, predsjedniku HDZ-tova kluba u Saboru koji je sladostrasno likovao nad činjenicom da je sve došlo na njihovo: „Na međunarodnoj sceni Milanović je reterirao, sve je bilo za jednokratnu upotrebu.“ Gordan Jandroković Njonjo, vječni uvlakač svakom predsjedniku HDZ-ta, inače predsjednik Hrvatskog sabora i Zokijev šogi, također nije mogao sakriti zluradost. „Ovdje se nesumnjivo radi o proruskim stavovima. U međunarodnoj zajednici Milanovićevi se stavovi gledaju s velikim čuđenjem, a u zadnje vrijeme i podsmijehom“, palamudio je staloženi Njonjo, dok je prozvani ino-ministar Goran Grlić Radman samozadovoljno poentirao: „Drago nam je da je i predsjednik sam jučer vidio štetnost svojih izjava i da je podržao obje zemlje u NATO-u.“

Međutim, Zoki je razočarao i neke svoje nove obožavatelje na krajnjoj desnici, naprimjer zastupnike Mosta, Suverenista i Domovinskog pokreta, koji su rukama i nogama podržavali njegove sumanute ideje o ucjeni saveznika izbornim zakonom u BiH, jer bi se time valjda spasila sudbina politički ugroženih Ercegovaca, na čelu s Draganom Čovićem.

Zato ga i jest najviše piknula u živac Mostova Marija Selak Raspudić, koja mu je postavila dosta logično pitanje: „Gdje si sada, frajeru?“ Naravno da ga je potpuno raspametila iako se pravio da ga za to, kao i za sve ostalo, zaboli neka stvar, pa joj je cinično odbrusio: „Wow. Uff, grdo. Gdje ste sada vi? Što sam trebao napraviti u Madridu? Isukati sablju kao Zrinski, propet konja i jurišati na vjetrenjače?“

I tako se vraćamo na početak. Na Milanovićevu gluparanju opet je profitirao predsjednik HDZ-ta i Vlade, uzoriti Andrej Plenković, koji se rascvao ko poriluk nad njegovom nedosljednošću i sustavno mu trlja sol na ranu: „Ono što je bila pozicija Vlade, očito je postala pozicija i predsjednika, što mi je drago.“ A kome ne bi bilo drago imati za rivala takav nekontrolirani projektil, prema kojem svaka vlada, pa čak i HDZ-tova, takva kakva jest, barem na trenutke djeluje ozbiljno i pouzdano.

I zato je Plenki lukavo iskoristio tu Zokijevu madridsku avanturu za još jednu rundu samohvale i zamajavanje svekolike rvacke javnosti pričama o nevjerojatnim uspjesima svoje nesposobne i korumpirane vlade. Te Pelješki most, te Schengen, te euro, te rekordna turistička sezona… Na galopirajuću inflaciju, pomor malih distributera goriva, debakl Beroševe zdravstvene reforme čiji je prijedlog digao medicinsku struku na noge, prelet borbenih aviona koji su, bez upozorenja građanima Zagreba, probili zvučni zid i poput ruskog projektila prošli ispod Banožićeva radara… dakako, nije previše trošio riječi.

Ali su mu zato bila puna usta Zorana: „Ništa nije napravio. Imate nulu i štetu. Mi radimo ozbiljan posao, a on šteti. Predsjednik Zoran Milanović samo odmaže Hrvatima u BiH, koji su doslovce žrtve izbornog inženjeringa, te ih je u stvari zloupotrijebio. Dao je lažnu nadu našim ljudima tamo, onima koji misle da on nešto može napraviti, a ne može apsolutno ništa!“ grmio je Plenki i znakovito poručio da su on i Vlada tu za hrvatske građane, ali se ne zna za koga je Milanović. Hm?!

Pa stvarno, gdje si frajeru Zorane i što si postigao? Što si mislio da će se dogoditi, zar nisi mogao unaprijed znati da su ti prijetnje bezube i jalove? Pred kim si točno ispao frajer? Možda pred Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem? E, to su baš frajeri!