Da se može s pozicije gubitnika opet vratiti u igru i pobijediti na izborima – doduše tijesno, ali ipak pobijediti – dokazao je ovoga vikenda njemački SPD. Nakon godina podmetanja nogu samima sebi i izbornih potopa, uspjeli su konsolidirati redove i iznjedriti kandidata za kancelara – Olafa Scholza koji je, zahvaljujući vlastitoj osobnosti i suverenom poznavanju funkcioniranja savezne države, u krajnje personaliziranoj kampanji uspio svoju stranku s trećeg mjesta lansirati na prvo i u foto-finišu pretrčati do sada nepobjedivi CDU/CSU. I ima ozbiljne šanse naslijediti dugovječnu Mutti Merkel na čelu Njemačke.

Za razliku od sestrinske im stranke, rvackog SDP-a, koja i dalje vrluda od nemila do nedraga i upravo se suočava s novom kataklizmom. Bratoubilački rat dosegao je vrhunac kada je cijeli saborski klub SDP-a odbio poslušnost predsjedniku stranke da izbaci četvoricu izbačenih, što je bez presedana u rvackoj politici. Agonija se nastavlja do daljnjega, s obzirom na to da je Predsjedništvo stranke opralo ruke i konačni obračun prepustilo Glavnom odboru. Teška je to drama oko koje se, međutim, javnost pretjerano ne uzbuđuje.

I dok u središnjici SPD-a u Berlinu slave ispijajući hektolitre piva, dotle se na Iblerovom spremaju karmine. Naravno, Hrvatska nije Njemačka, pa tako ni rvacki SDP nema toliko zrelosti i mudrosti da pronađe vođu i premijerskog kandidata koji će biti uvjerljiv i prihvatljiv širem biračkom tijelu. Jer – htjeli, ne htjeli – narod treba vođu. Umjesto toga, u SDP-u uporno rade trule kompromise i biraju predsjednike koji se sviđaju najjačoj stranačkoj frakciji. Dok ih za vlastite birače zabole uvo. I kao što su s beznadnim šegrtom Mileta Banditića, Davorom Bernardićem, dali dreku pljusku, tako se nisu usrećili ni s Peđom Grbinom. Koji je vjerojatno pošten i ima plemenite namjere, ali brate mili, karizme niotkuda.

Zapravo, SDP-ovci imaju ludu sreću da se u Rvackoj svakog dana proizvede neka nova afera ili dogodi neki monstruozni zločin, pa je totalni raskol u stranci, koja je ionako u posljednjim fazama terminalne bolesti, došao u drugi plan.

No, tko zna, možda i bez ostavke Gordane Buljan Flander i skandalozne sudske zabrane pisanja o njoj i njenoj Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba portalu H-Alter, kao i bez vrludanja Zorana Milanovića, poglavice svih Rvata, po New Yorku, i bez strašnog zločina oca monstruma koji je ugušio troje vlastite djece, i bez puknuća cijevi u Selskoj, nikoga više ni ne zanima hoće li posrnuli SDP postati stranka bez zastupnika u Rvackom saboru. I to zato što Peđa Grbin trenira strogoću.

Jer ma koliko zamjerki imao na prethodno djelovanje Rajka Ostojića, Nikše Vukasa, Marine Bilić-Opačak i Zvane Brumnića, konkretne i argumentirane razloge za njihovo izbacivanje nije naveo. Osim da su bili Berini. Kao i za onih preko 4500 članova zagrebačke i slavonskobrodske organizacije koji su dobili pedalu, a da ni sami ne znaju zašto. Uostalom, od SDP-a je većina tradicionalnih birača odavno digla ruke, jer njihova besmislena preokupacija samima sobom dosadila je i Bogu i ljudima. A nezainteresiranu javnost još manje zanimaju pravne zavrzlame oko toga je li Poslovnik Sabora jači od Statuta stranke i obrnuto.

Dok Rvackom hara četvrti val covida-19, stradali od potresa čekaju još jednu zimu u kontejnerima, Zagreb se i dalje ne obnavlja, a Banija se nezaustavljivo prazni, dok korupcija i desni radikalizam, prema posljednjem izvješću SOA-e, cvatu, a koncesiju nad 101 MHz dobiva paravan koji vlasnički prikriva dio rvackog podzemlja, građani bi rado čuli neki kritični glas iz redova SDP-a. No iako parazitira na novcu poreznih obveznika, SDP se tim temama jedva i bavi, odnosno, pokazao je za njih puno manje strasti nego za vlastitu unutarstranačku makljažu. Zaslijepljeni međusobnom netrpeljivošću, valjda su zaboravili da je posao navodno najjače opozicijske stranke progovarati o svemu što tišti građane i čemu kvarna vlast nije dorasla pa nastoji to pospremiti pod tepih. Umjesto toga, uvrijeđene veličine i povrijeđene taštine smišljaju spačke jedni protiv drugih i savršeno su beskorisni kao politički protivnici HDZ-tu, kojem popularnost, poput afričke šljive, ne pada! Već čvrsto stoji na 30 posto, ma što da nas zadesilo. Pitanje je i što bi nas to trebalo zadesiti – napad Marsovaca, nuklearni rat ili totalna Apokalipsa – da se SDP trgne i primijeti da u Rvackoj postoje i važnije stvari od njega samog.

Nepopravljivi pravnik bez trunka energije Peđa Grbin nikako da shvati da je njegovo uporno tvrdoglavljenje nad procedurom kontraproduktivno i da bi mu bilo pametnije da je pustio Bernardićeve odabranike u Saboru da odvegetiraju ovaj mandat i služe kao kakva-takva glasačka mašina, umjesto da istjeruje tuk na utuk i strmopižđuje rejting SDP-a na najniže grane.

Da je mudriji, progutao bi povrijeđeni ponos i poradio na barem prividnom jedinstvu, a onda sljedeće tri godine stvorio nove, vidljivije nositelje socijaldemokratskih politika, umjesto hrpe anonimusa koji sada gluvare po saborskim klupama. To bi mu, u jednom duljem procesu, omogućilo provođenje temeljite reforme stranke i rješavanje nepoželjnih kadrova koje je posadio Davor Bernardić. Ovako je samo dodatno razvalio stranačke redove i ništa nije postigao osim naslađivanja HDZ-tovaca njihovom mukom.

Nije tajna da je urušavanje SDP-a počelo tijekom premijerskog mandata Zorana Milanovića, koji je potaracao neistomišljenike, otjerao simpatizere iz intelektualnih krugova, a socijaldemokraciju usmjerio k liberalnom trećem putu Tonyja Blaira. Davor Bernardić, fizičar kronično netalentiran za politiku, samo je nastavio razarati ono malo što je od stranke ostalo, a onda je nastupio tihi osvetnik Peđa Grbin, koji je tvrdio da osvete i čistke neće biti. Naravno da tome nije odolio i krenuo je ognjem i mačem na bivše Berine pobočnike.

I zato im badava stranačka okupljanja u Tuhelju i obećavanje novog jedinstva kada je prijedlog novog regionalnog preustroja, što podrazumijeva ukidanje županija i općina u kojima su neki SDP-ovci na vlasti, samo unijelo dodatni razdor. A i tema nije samo deplasirana, već su, da prostite, pogodili ravno prstom u govno. Pa koga, zaboga, mjesecima nakon lokalnih izbora zanimaju takve isprazne rasprave, koje ionako nikamo ne vode? Peđa Grbin time je samo dokazao potpuni nedostatak političkog nerva da se bavi za narod bitnim temama, kojima bi se SDP prirodno trebao baviti.

Na primjer, pravima prekarnih radnika ili zaposlenica u privatnim trgovačkim lancima, toksičnim programom HRT-a i krajnje netransparentnim upravljanjem tom javnom kućom – ili možda obilaženjem terena po Sisku, Glini i Petrinji i organiziranjem nasušne pomoći. Ako je srpski vožd Aleksandar Vučić nesretnim pripadnicima srpske manjine po srušenim selima Banije mogao poslati veš-mašine i frižidere, mogao je i SDP. Recimo, od zaostalih članarina. Eh, da se toga samo sjetio Peđa Grbin! Ali jok! To su prebanalne teme, nebitne za njihov unutarstranački obračun do istrebljenja. A i srpsku manjinu su kao biračko tijelo ionako izgubili, nakon Milanovićevih eskapada sa šatorašima kod Josipa Klemma.

I premda će, na krilima pobjede njemačkog SPD-a u zemlji s najjačim gospodarstvom i najbrojnijom radničkom klasom – kojoj se, usput, Olaf Schultz najviše i obraćao – ljevica diljem EU-a vjerojatno jačati, u Rvackoj to neće biti slučaj. Kako stvari stoje, ostat će taoci bolesnih međusobnih odnosa, dok će Možemo! rasti na njihovoj jalovoj neslozi.

Uostalom, nakon što mu je, kao predsjedniku stranke, cijeli saborski klub SDP-a odbio poslušnost, s tendencijom da se raspline, svaki bi normalan čovjek ponudio ostavku.

Ali ne i Peđa. I zato umjesto da čekaju novi potop, bilo bi im za dušu da odmah raspišu nove unutarstranačke izbore i na čelo stranke, za promjenu, izaberu ženu. Po mogućnosti, pobjednicu na terenu. Da ih zašamara i sredi do sljedećih parlamentarnih izbora. U suprotnom, o uspjehu njemačkog SPD-a moći će samo buncati u mokrim snovima, boreći se da prijeđu izborni prag. A rvacka krhka demokracija izgubit će kakvu-takvu ravnotežu ljevice i desnice koju je imala od kraja devedesetih, što je mnogo opasnije od kataklizme samog SDP-a.