Politički nekorektan vic na temu plina, koji kruži ovih dana, glasi: Bolje da ti Rusi zatvore plin nego da ga Nijemci puste. Naravno, mračna je to asocijacija na plinske komore u nacističkim logorima smrti u Drugom svjetskom ratu, kojih se s užasom sjećamo. Srećom, politička situacija u Europi u posljednjih sedamdeset i kusur godina stubokom se promijenila, ali igrači na globalnoj sceni ostali su isti. U različitim ulogama, doduše.

No onima koji su dobili račune s astronomskim cijenama plina u Rvackoj i onima koji će ih tek dobiti, nije do crnog humora, a bogami ni do šale, jer već sada mogu objesiti zube o klin. Naime, kako smo već iskusili na vlastitoj koži, sve ostale cijene skaču u nebo zbog globalne inflacije i lančane reakcije. Rvatima, koji su najdeblji u Europi, posebno to teško pada jer na lošu ishranu troše oko 27 posto mjesečnih prihoda, dok je u EU-u taj prosjek 12 posto, a u razvijenim zapadnim zemljama oko sedam posto.

I dok cijeli svijet strepi nad ukrajinsko-ruskom krizom koja se svodi na opasne igre moći između Istoka i Zapada, kao i uvijek najviše će nagrabusiti oni koji su ionako najsiromašniji i na kraju hranidbenog lanca. Odnosno, krajnje žrtve globalnih geostrateških previranja bit će penzići, nezaposleni, prekarni radnici, oni na minimalcu – dakle, dvije trećine građana Rvacke.

Iako većina njih već dugo ne zna gdje namaknuti pare i kako preživjeti mjesec dok ih gazi galopirajuća inflacija, Vladi HDZ-ta se ne žuri. A zašto i bi kada na svojim izdašnim prihodima još uvijek ne osjećaju posljedice poskupljenja, benzin im se plaća iz proračuna, dok onima koji su se uvalili u državne stanove, kao što je poznato, svi mi keširamo veliki dio računa za režije. Polako, neće inflacija uteći! Uostalom, poskupljenje plina i struje do možebitno nevjerojatnih 80 posto u Rvackoj se očekuje ionako tek na prvi april, rvacki rečeno – 1. travnja. Zato je Plenković tako smiren i opušten kada uspavljujućim glasom uvjerava javnost da je sve pod kontrolom. Aprililili!

U Vladi, eto, baš smišljaju svoj genijalni plan za krizna vremena koji će prezentirati negdje polovicom ovoga tjedna. Anemični premijer prepun empatije za ugrožene građane i njegovi jednako socijalno osjetljivi ministri skupili su glave i obećali da će, časna riječ, donijeti paket velikodušnih mjera koje će nam život učiniti podnošljivijim. Evo, samo što nisu. Čemu panika? Pa nisu oni krivi za svjetsku krizu zbog koje raja nema za rizle i još štošta!

Krivi su europska zelena tranzicija, ukidanje fosilnih goriva i naravno – Vladimir Putin! A ne valjda bivši HDZ-tov gazda Ćaća Sanader koji je Zsoltu Hernádiju za mito od pišljivih 10 milijuna eura prepustio upravljanje Inom, domaćim rafinerijama, plinskim i naftnim bušotinama, naftovodima i plinovodima koji sve što ovdje nađu voze ravno u Mađarsku i preprodaju nam natrag za skupe pare? Iako smo prije te korumpirane HDZ-tove transakcije koja se može izjednačiti s veleizdajom, iz vlastitih resursa namirivali i do 80 posto potreba za prirodnim plinom.

Uostalom, hrabri Andrej rekao je još prilikom svog posjeta Kijevu što misli o Rusiji, isto kao što je podivljali gazda Pantovčaka šokirao svijet svojim izjavama o Ukrajini. I sad su kvit. A što od njihova dokazivanja tko ima većega preko dijametralno suprotne vanjske politike ima narod, puca im prsluk. Za razliku, dakako, od nekih drugih država s pametnijim vodstvom koje je uskladilo svoje stavove, nastojeći lukavo izvući što se izvući dadne iz govana u kojima smo svi se našli.

Osjetljiva je to situacija u kojoj, iako se zaklinju u europsko jedinstvo, božemiprosti, svaka zemlja gleda prvo vlastitu guzicu. Pa je tako lukavi Viktor Orbán od Putina isposlovao pet puta nižu cijenu za plin koji će stizati u Mađarsku sve do 2036., uz objavu da neće dopustiti NATO-ovim snagama da koriste mađarski zračni ili zemaljski prostor. Eto, Mađari barem znaju zašto im se premijer posvadio s pola Europe, dok nama Rvatima nikako nije jasno kakvu ćemo to opipljivu korist od Milanovićevih izljeva imati. Odnosno, nećemo.

Koja ironija da je uzoriti Andrej Plenković istovremeno jako dobar pajdo s Orbánom, koji je u sjajnim odnosima s Putinom, dok Rvacka u cijeloj priči može samo popušiti. Za razliku od nas, Mađari su se osigurali na sve strane – naša nafta je njihova nafta, naš plin je njihov plin, što je, uostalom, ‘ladno potvrdio i ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić u napadu iskrenosti.

Ni njemačkom kancelaru Olafu Scholzu ne svadi se previše s Rusima pa pokušava biti jeben i pošten u isto vrijeme. Odnosno, biti lojalan saveznicima, a pritom ne izgubiti dogovorene isporuke ruskog plina. A čujte, ipak je Sjeverni tok 2 jako skupa priča koje se ni Mutti Merkel nikada nije željela odreći. Bilo bi šteta da pipa do daljnjega ostane zavrnuta.

I kao što stara poslovica kaže, dok se veliki svađaju, mali stradaju. Uslijed pokazivanja mišića Amerike i Rusije, jer o tome se zapravo radi, svima je jasno da će najgore proći Europa, koja se već sada bori s nestašicom energenata i nezaustavljivim cijenama koje će tek eksplodirati. A unutar te i takve Europe najdeblji kraj izvući će male zemlje poput Rvacke, koje se nisu na vrijeme pripremile iako je i maloumnima još jesenas bilo jasno što se iza brda valja. Bilo je jasno i Europskoj komisiji, koja je u listopadu prošle godine izašla s paketom instrumenata za zaštitu najugroženijih kategorija stanovništva i preporučila zemljama članicama da smisle kako pomoći domaćinstvima s niskim prihodom i malim tvrtkama.

I zato su neke pametnije vlade – poput njemačke, španjolske, nizozemske, talijanske, belgijske, mađarske, poljske ili češke -snizile trošarine i poreze na energente ili ukinule PDV na hranu kako bi smanjile udar i, naravno, pumpale vlastiti rejting. Jer narod voli kad misli da mu moćnici nešto poklanjaju.

Na veliko veselje maliciozne državne vlasti, prije nego u ostatku Hrvatske drama s računima počela je u metropoli, gdje je Bandićev odabranik Igor Pirija, sada već bivši direktor tvrtke Gradska plinara Zagreb-Opskrba, zaboravio na vrijeme nabaviti dovoljne količine plina. Točnije, onda dok je bio jeftin, pa ga sada, nakon poremećaja na tržištu, kupuju na burzi po tri ili četiri puta većoj cijeni. Tu malu omašku još od 1. studenoga masno plaćaju poduzetnici, dobrotvorne udruge i bolnice, kojima je čestitka za plin i do 400 posto veća!

Hladnokrvni ministar Ćorić ne može sakriti koliko se naslađuje mukama Tomislava Tomaševića, gradonačelnika Zagreba, kojem je poručio da nema odgovornosti države za takve enormne račune i da Vladi ne pada na pamet pomoći Zagrebu. Radije puštaju Tomaševića da se krčka u vlastitom sosu i dokazuje kako je nesposoban. Ko jebe Zagrepčane, sami si su birali vlast – koju je, doduše, sve do lani s pokojnim Miletom dijelio upravo HDZ.

No osim smrzavanja cijene benzina i obećanja da će se Vlada isprsiti vaučerima za struju i plin od 200 kuna za socijalno ugrožene obitelji, do sada ništa konkretno nismo čuli od mislioca s Markova trga, koji i inače nemaju prevelikog dodira sa stvarnim životom. Iako je energetska kriza koja nam predstoji u kombinaciji s inflacijom još jedna izvanredna situacija za svaku državu, Plenkovićevu elitnom timu odabranih vojnika partije nije palo na pamet konzultirati se sa stručnjacima iz opozicije i možda usvojiti neke od mjera koje su već prezentirali i SDP i Most. Prije bi valjda govno pregrizli nego priznali da i u drugim strankama postoje ljudi koji nešto znaju i s kojima bi, kad je gusto, zajedno trebali raditi u interesu rvackih građana.

Budući da bi inflacija, prema analizi dijela ekonomskih analitičara, mogla pojesti novac za mirovine, možda je ipak najisplativije rješenje, da upotrijebimo neprimjereno grubi sarkazam, umirovljenicima, kojih ionako ima previše, preko milijun, besplatno pustiti plin u dobro zatvorenim prostorima? Pa da se riješimo suvišnih troškova i tako prevladamo energetsku krizu. I ubijemo dvije muhe jednim udarcem. Razmisli, Ćoriću!