Da muškarci, koji su otkad je svijeta i vijeka prirodno skloni promiskuitetnom ponašanju, nekim slučajem mogu ostati trudni, o pitanju zakonitosti pobačaja vjerojatno se ne bi ni raspravljalo posljednjih nekoliko tisuća godina. Vjerojatno im ni Bog ne bi uskratio pravo na izbor jer su, uostalom, svi bogovi u većini religija ionako muškarci.

Kada bi posljedica muške izvanbračne, jednokratne, ili pijane pohote bila fetus koji raste u njima, odluka o tome što će raditi sa svojim tijelom ne bi vjerojatno nikada bila ni predmet ideološke, političke ili moralne rasprave. Niti bi se veliki Rvatine, ostrašćeni desničari, licemjerni političari koji vode ljubavnice u inozemstvo da se diskretno riješe neželjenog ploda grešne ljubavi, a možda čak ni rigidni popovi i biskupi, kojima se u povijesti često znalo omaknuti da zaskoče neku naivnu vjernicu ili časnu sestru, rukama i nogama i svim ostalim sredstvima borili protiv pobačaja. Niti bi im itko nametao osjećaj krivnje i srama, ako ga naprave.

U slučaju da je rezultat muškog neodgovornog seksualnog ponašanja, ili još gore silovanja, njihova neželjena trudnoća, ne bi bilo tog Božjeg ili zemaljskog zakona koji bi ih natjerao da to dijete u mukama rode i ostatak života brinu o njemu. A osobito ne ako unaprijed znaju da je teško malformirano i k tome ugrožava i njihovo vlastito zdravlje. Da se radi o njihovoj koži, ne bi prijeteći trabunjali o svetosti života od začeća do njegova prirodnog kraja, već bi na sva usta urlali kako imaju prirodno pravo sami odlučivati o sebi.

Najnoviji slučaj nesretne Mirele Čavajde, koja je iskreno željela postati majka, ali je u 24. tjednu trudnoće s užasom saznala da sin kojeg nosi ima maligni tumor na mozgu, ponovo je ukazao na svu raskoš licemjerja rvackog zdravstva i politike, osobito one na vlasti. Naime, nema sumnje da će dijete s takvom dijagnozom, ako nekim čudom preživi porođaj, imati ozbiljne fizičke i psihičke malformacije nespojive sa životom.

Iako su čak i u postojećem zakonu, starom preko 40 godina, jasno navedeni medicinski razlozi zbog kojih je dopušten pobačaj i nakon 22. tjedna trudnoće, ne postoji bolnica niti liječnik u Zagrebu koji bi to htio obaviti. Baš svi imaju priziv savjesti, kao i famozna Komisija koja je ‘ladno odbila Čavajdin zahtjev. Na izmotavanje dvoličnog ministra zdravstva Vilija Beroša, koji bi silno želio biti jeben i pošten u isto vrijeme, jedva da se isplati trošiti riječi. Jer manje-više sve što je izrekao na tu temu bile su same nebuloze – od toga da su ženi ponudili psihološku pomoć na Svetom Duhu, gdje psihologa uopće nemaju, do toga da postojeći zakon takav zahvat ne dopušta. Dodao je i da dijete, prema mišljenju određenih stručnjaka, ima 25% šanse za preživljenje i da bi ga se trebalo pokušati liječiti. Šteta što Beroš ne može zatrudnjeti. Baš me zanima bi li on sam sebi priuštio takvu traumu i odlučio se na porod?

Potpuno suprotnu dijagnozu dali su kolege iz susjedne dežele, kamo su Mirelu Čavajdu odmah uputili dobronamjerni poznavatelji domaćih prilika. Tamo, naime, za razliku od Rvacke, doktori nemaju priziv savjesti i obavljaju posao za koji su plaćeni i to u bolnicama u kojima su zaposleni, a ne u privatnim klinikama, za masne pare, kako se to uglavnom rješava kod nas.

Dakako da svim dušobrižnicima i velikim katolicima među ginekolozima, od kojih 60% ima priziv savjesti, na ruku ide činjenica i da ovakva tragična situacija nakon 22. tjedna trudnoće postojećom legislativom nije decidirano regulirana, pa se može tumačiti vako i nako. Dotle se prijedlog novog zakona, na kojem je radilo povjerenstvo na čelu s Antom Čorušićem kiseli u nekoj ladici bivšeg ministra Kujundžića već ohoho vremena.

Jer najdugovječniji rvacki premijer Andrej Plenković u šest godina svoje maestralne vladavine nije našao vremena za izradu novog, suvremenog zakona o prekidu trudnoće, iako mu je Ustavni sud naložio da do veljače 2019. mora biti donesen. Bezmudi Andrej, koji se prošlog tjedna hrabro prošetao Kijevom, kod kuće bježi od ideološki obojenih tema ko’ vrag od tamjana. U strahu od desničarskih jastrebova ostavlja vruće krumpire svom nasljedniku, u nekoj dalekoj budućnosti, kada će se on već bezbrižno baškiriti na nekoj lukrativnoj funkciji u europskim institucijama. Baš kao što još uvijek umuje o izmjenama Kaznenog zakona kojim bi se zabranila upotreba ustaških simbola i pozdrava u javnosti, dok u Bruxellesu, Jasenovcu i Yad Vashemu licemjerno nariče nad žrtvama holokausta. Jednako je licemjeran i SDP i neobuzdani Zoran Milanović, za čijeg premijerskog mandata, iz istih razloga, novi zakon o pobačaju nije stigao do Sabora.

Iako se predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović kleo da pobačaj, koji je u Rvackoj legalan od 1952., a reguliran postojećim zakonom 1978. neće biti zabranjen, ništa se pomaknulo s mrtve točke nije. Dapače, nitko od predstavnica ženskih udruga ili pak pravobraniteljica za ravnopravnost spolova nije ni bio uključen u spomenuto povjerenstvo, pa nemaju pojma kako nacrt izgleda. No prema informacijama koje su procurile, čini se da Vlada licemjerno smišlja kako ne zabraniti pobačaj, ali ga učiniti što teže dostupnim, uz niz dodatnih prepreka i neugodnosti za žene koje su iz različitih razloga prisiljene odlučiti se na taj teški korak.

I tako u Rvackoj, koja je nominalno sekularna država, pod vlašću HDZ-ta Katolička Crkva već desetljećima ima presudan utjecaj i na politiku, i na takozvani javni medij i na obrazovni sustav, pa nije čudo da svake godine tisuće mladih žena i muškaraca „hodaju za život“ ponavljajući frazetine koje su čuli s oltara. Naravno, i od Željke Markić i Vice Batarela, za čije se udruge ne zna tko ih sve doista financira.

Uostalom čak je i mlađahni HDZ-tov eurozastupnik i potencijalni Plenkijev nasljednik svojedobno marširao za život, zajedno s nedrkom Ladislavom Ilčićem, ustašofilnim Zlatkom Hasanbegovićem i ostalim zadrliglim desničarima, poznatima po uzoritosti. Da se razumijemo – u demokraciji svatko može javno demonstrirati, marširati i izražavati svoja uvjerenja. Široko im polje i neka lijepo žive u skladu s njima. Problem je da ih nameću svima drugima, ograničavajući tuđe slobode.

Naravno, nismo mi jedina država u kojoj bujaju nazadni pokreti, čiji je cilj oduzeti ženama davno stečeno civilizacijsko pravo na izbor. Slična opasnost prijeti i Amerikankama, jer Vrhovni sud upravo namjerava poništiti presudu Roe protiv Wadea iz 1973., nakon koje je pobačaj postao legalan na federalnoj razini. Treba li posebno isticati da na nacrtu novog zakona radi troje ultrakonzervativnih sudaca koje je tamo u svom mandatu posadio raskalašeni Donald Trump, poznat po hrpi bivših žena i ljubavnica, razvratnik koji se upuštao u seks s porno zvijezdama, a onda ih plaćao da o tome šute. Dakako, licemjerje nije rvacki specifikum, ima ga u svakoj državi i svakom društvu, u kojem glavnu riječ vode, dakako muškarci.

Jedna od njih je ultrakonzervativna Poljska, u kojoj je pobačaj dozvoljen isključivo u slučaju incesta, silovanja ili ako je život majke ugrožen. Zbog takvog rigidnog zakona kojeg se poljski liječnici drže ko’ pijan plota, lani je jedna tridesetogodišnjakinja preminula od sepse, jer je fetus kojeg nisu željeli odstraniti umro u njoj. Tako je odredio Jarosław Kaczyński, gazda vladajuće stranke Pravo i pravda, neoženjeni muškarac bez djece koji živi s mamom i koji je od Poljske odlučio napraviti katoličku džamahiriju.

Čini se da je HDZ-tovcima na planu ženskih i ljudskih prava i slobode medija intimno uzor upravo Poljska, iako su privatno puno razuzdaniji od Kaczyńskog. Kad ne bi bilo toliko grešnika u njihovim redovima, sklonih razvodima, preljubima i aferama s mladim curama, čovjek bi pomislio da se za takav svjetonazor zalažu iz uvjerenja. A kad ono, kao i 60% rvackih ginekologa, imaju priziv licemjerja.

Svaka čast Mireli Čavajdi na hrabrosti, jer je javno progovorila o sramotnoj rvackoj praksi, kada je reproduktivno zdravlje žena u pitanju. Tko zna, je li doprla i do Plenkovića koji pred Europćanima licemjerno glumata umjerenog političara desnog centra i zalaže se za pravo izbora?