Znam, znam, znam. U politici je tri mjeseca kao tri godine, a tri godine kao trideset. No je li to dovoljno da se Zoranu Milanoviću zaborave svi njegovi grijesi, zbog kojih je i popušio izbore 2016. godine? Je li biračko tijelo baš toliko očajno da se lovi za Zoku kao za slamku spasa, koja bi Hrvatsku trebala izvući iz desničarske, nacionalističke, estradne i primitivne kloake u kojoj se koprca od početka Karamarkove ere do gotovo same završnice mandata neokrunjene kraljice Balkana i neizabrane predsjednice Europske komisije Kolinde Grabar-Kitarović?

KAKO GOD BILO, Milanović je pogodio dobar tajming da oduzme šou Andreju Plenkoviću i Hrvatskoj demokratskoj zajednici, koja je baš u trenucima objave njegove kandidature, spektakularno i patetično, uz naručene gromoglasne aplauze ozarenih članova u Lisinskom proslavljala trideseti rođendan. Badava im bilo, kada su svjetla reflektora i prve minute svih dnevnika toga dana bile rezervirane za Milanovićev povratak na političku scenu. Čak ni nogometna utakmica HDZ-tovih veterana i ekipe zvijezda, na kojoj je Gordan Jandroković Njonjo, kao i na političkom terenu, spretno driblao, nije izazvala bogznakakav interes medija. Budući da je Plenki shvatio da mu pojavljivanje u dokoljenkama i preuskoj majci šteti imidžu, ovoga puta tek se elegantno ušetao među igrače na travi, pozirao za nekoliko povijesnih fotki i zapalio prema roštilju i janjetini. Jer, ruku na srce, on prije trideset godina i nije imao baš puno toga sa strankom opasnih namjera, točnije – nije imao ništa sve tamo do 2011. pa možda i nije bilo zgodno da se previše eksponira.

Uostalom, naš anemični premijer ima pametnijeg posla eksponirajući se u Bruxellesu, gdje se u europskim institucijama vode zakulisne igre prijestolja i trguje pozicijama, baš kao i u Gospiću i Ličko-senjskoj županiji, samo malo sofisticiranije. I gdje onako ležeran i multilingvalan briljira u ulozi glavnog pregovarača Europskih pučana za predsjednika Europske komisije. Tko zna, možda tu poziciju na kraju ispregovara za sebe ili barem za Kolindu, o čemu bruje belgijski i hrvatski mediji s provincijskim sindromom. Ne bi li to bio odličan način da se makne s domaće vjetrometine, gdje ga trenutno nervira zaboravni Lovro Kuščević sa svojim neprijavljenim kućama? Onda bi ga bolilo uvo za neuvjerljiva objašnjenja ministra uprave kojeg Bog toliko voli da ne može ni sam pratiti koliko nekretnina ima. Pa ih zato i ne prijavljuje u Katastar. Ti Bračani su pravo čudo – iako Kuščeviću žena ne radi, a on je donedavno zarađivao skromnu plaću lokalnog načelnika, možda od silne škrtosti, otkidajući od usta, vile i apartmani samo su rasli.

NO PUSTIMO SAD PLENKOVIĆA i njegove probleme – on je ionako šeretski objasnio novinarima da je, što se njega tiče, u utakmici protiv Milanovića pobijedio – i vratimo se Milanoviću, koji sam sebe pobijediti ne može. Pa ako su arogancija, neprimjerene izjave upućene susjedima i poplavljenima, bol u preponama u Saboru i nepristojnost, dapače, neodgojenost u ophođenju s dvjema ženama na čelnim pozicijama u državi – Jadrankom Kosor i Kolindom Grabar-Kitarović – znak karaktera, a ne bezobrazluka, onda smo u problemu. Nažalost, u ovom trenutku SDP, pa ni liberalni centar, nema boljeg kandidata ni s približnim šansama da uđe u drugi krug predsjedničkih izbora, što bi njihove simpatizere trebalo još više zabrinuti.

Ako je, dakle, ideja liberalne socijaldemokracije ili nekakvog mutanta Blaireova „trećeg puta” najbolje što SDP može ponuditi, onda radnička klasa i poštena inteligencija zapravo nemaju za koga glasati, što su i potvrdili predstavnici novonastalih lijevih stranaka koji Milanoviću neće dati svoju potporu. Za razliku od Andreja Plenkovića, koji možda intimno priželjkuje da na Pantovčaku zamijeni partnera. A da to ne bude Miroslav Škoro.

Nema sumnje da je krajnji trenutak za promjene i da je za dobrobit demokracije i stanja svijesti ogorčene nacije nužno prekinuti HDZ-tovo jednoumlje barem u jednom segmentu državne vlasti. Nema sumnje ni da je Kolinda Grabar-Kitarović, prvotna ikona najcrnje desnice i kriminalno-nogometnog miljea predvođenog Zdravkom Mamićem, bjeguncem od rvackog pravosuđa, Velimirom Bujancem, osuđenim kokainskim dilerom, Tomislavom Karamarkom, ideologom HDZ-ovskog revizionizma, poduzetnim Milijanom Brkićem, neformalnim vođom špijunskog podzemlja, i njegovim jednako poduzetnim bratom, obezvrijedila instituciju predsjednika Republike. Osim što ju je estradizirala, ona ju je i vulgarizirala i pretvorila u svoj reality show, u kojem je najvažnije što je obukla, kakvog psa je udomila i kojim vježbama održava teško stečenu figuru. O strasnoj vezi s više nogometnih reprezentacija i ekshibicionističkim ispadima na ruskim stadionima prošloga ljeta, suvišno je i govoriti.

VRLUDAJUĆI STAVOVIMA i svjetonazorom ovisno o publici kojoj se obraćala, nije dovela u pitanje samo smisao, već i direktni izbor za funkciju šefa države. A sada je, s Miroslavom Škorom koji joj puše za vrat, upravo napravila puni krug. I uz pomoć Davora Ive Stiera, Marijane Petir, ljubimice klerikalnih krugova, i javnu potporu Brune Esih nastoji se i prije početka druge kampanje umiliti jastrebovima, čiju je podršku izgubila. I to u trenutku kada je priznala da je pogriješila s izjavom da je „za dom spremni” drevni rvacki pozdrav. I onda za sve optužila nestašne savjetnike, čitaj – Matu Radeljića, koji je u međuvremenu otperjao s Pantovčaka. Sve ostalo je legenda. Ukratko, netko tko se hvali time da voli ustašoidnu zvijezdu pastirskog rock’n rolla Marka Perkovića Thompsona i u svakoj prilici urla njegove dubiozne uspješnice, netko tko s puno razumijevanja tumači kako su odbjegli ustaše u Argentini pronašli oazu slobode, a onda šalje čestitke za Dan antifašističke borbe i istovremeno je pokrovitelj revizionističkog derneka na Jazovki, ne bi trebao biti ni na čelu mjesne zajednice, a kamoli jedne europske, navodno demokratske države.

Pitanje je samo treba li umjesto nje to biti Milanović, koji je upotrijebio svu snagu svog škorpionskog cinizma kako bi dužnost predsjednika Republike popljuvao, prezreo i ponizio. Pa zašto onda, pobogu, želi tu dužnost preuzeti? Uostalom, na prvom koraku popiknut će se na brutalni seksizam protiv aktualne predsjednice, a pitanje je i kako će se oprati od famoznog razgovora sa šatorašima i njihovim vođom sumnjive prošlosti Josipom Klemmom, kojim je do kraja zasrao motku. Kada je, od silne želje da pokupi nešto glasova tuđeg biračkog tijela, posegnuo za posprdnom retorikom prema susjednim zemljama, a time i diskriminacijom manjina koje iz njih dolaze. Kako one srpske, tako i bošnjačke, koje mu to ne mogu zaboraviti.

Osim nezgodnog karaktera koji nije naučio kontrolirati, možda su još veći Milanovićev problem najbliži suradnici koje je oktroirao na moćne pozicije u doba svoje vladavine. Jedan od njih, Tomislav Saucha, nekad bahati šef njegova kabineta, drži Plenkovićevu većinu, moguće kako bi spasio dupe od optužbi za pronevjeru državnih para. To su ljudi kojima je Milanović poklonio svoje povjerenje, dok je lagodno degustirao delicije restorana Tač. Neki čak kažu svakoga dana, više sati. Možete li zamisliti da se sada pospe pepelom, prizna sve te greške i ispriča se? Teško.

Jedino što mu se mora priznati jest da je znao otići i da je bio najbolji dok je izbivao iz aktivne politike. Pristojno je dao ostavku, nije gadio bivše kolege ni stranku, što mu se očito isplatilo. I za razliku od aktualne predsjednice ili premijera, a osobito Gordana Jandrokovića Njonje, pokrovitelja Bleiburga koji tvrdi da nije dobio pozivnicu za proslavu Dana antifašizma u Sisku, Milanović se doista pojavljivao na svim obljetnicama vezanim uz hrvatski antifašistički pokret, iako se, u žaru kampanje, svojedobno hvalio djedom ustašom.

KAKO STVARI STOJE, sada kada je Miroslav Škoro, glazbeni poduzetnik, najavio ulazak u predsjedničku utrku, uz megalomanski ambicioznog Mislava Kolakušića, mogla bi se kampanja malo i zakomplicirati. I to za Kolindu. Možda se i zato, kao vlaška mlada, nećka oko najave kandidature, ne bi li kupila vrijeme i pustila da pijetli koji su prerano zakukurikali završe u loncu. Hoće li jedan od njih biti Milanović, čija je Kukuriku koalicija ne tako davno neslavno propala, uvelike će ovisiti o njegovu karakteru. Nezgodnom.