Što bi dali konobari, vozači turističkih autobusa, osoblje jadranskih hotela na čekanju, muzičari ili organizatori masovnih evenata, kao i vojska nezaposlenih koja se svakog dana povećava, da su ovoga Prvog maja mogli raditi, a ne imati još jedan slobodan dan kako bi slavili Praznik nerada!

Što bi dali predsjednici raznih sindikata i njihovi članovi da su kao u neka dobra stara vremena mogli organizirati prvomajske povorke. Ili pak aktualni gradonačelnici i župani, a osobito njihovi izazivači, da su, ko nekada pokojni Bandić, mogli obući bijele kute, navući zaštitne kapice, zasukati rukave i podijeliti besplatan grah iz vojničkih kazana, organizirati neki prigodni dernek i pred razgaljenom masom započeti svoju službenu predizbornu kampanju za lokalne izbore. Ali zbog proklete korone od svega toga, drugu godinu zaredom, šipak. Odnosno, kao što reče predsjednik Republike Zoran Milanović u svojoj prvomajskoj čestitki: „Još je veći problem što veliki broj ljudi nema ni razloga za slavlje jer su ili ostali bez posla ili im nije omogućeno raditi i zarađivati za sebe i svoje obitelji!“

Sve je to istina, ali lako je biti general poslije bitke. Šteta što u doba dok je bio premijer nije pokazivao sličnu empatiju prema radničkoj klasi i u četiri godine svog lijenog mandata nije učinio ama baš ništa da joj bude bolje.

Dakako, ovogodišnji otužni Prvi maj velikim dijelom je posljedica globalne pandemije za koju HDZ, doduše, nije kriv, međutim, krivi su – i tu se teška srca moram složiti s verbalnim silnikom s Pantovčaka – zbog činjenice da već više od godinu dana Nacionalni stožer civilne zaštite vrluda od nemila do nedraga, donosi nelogične propise, po sistemu jebo lud zbunjenog, sve navodno u cilju zaštite od koronavirusa, pri čemu dodatno ograničava pravo na rad.

No premda, eto, nije pustio covid-19 iz svog laboratorija na Trgu žrtava fašizma, HDZ je kao stranka koja je Rvackom s dva kraća prekida vladala gotovo trideset godina, itekako kriv za stanje u kojem se tržište rada nalazi. Zbog straha da ih se slučajno ne bi optuživalo za očuvanje mrskog socijalizma i zbog zaslijepljenog srljanja u najsiroviji oblik predatorskog kapitalizma, upravo su oni, njihova politika i njihovi tajkuni krivi za obespravljenost suvremenih rvackih proletera. Koji o tri osmice – 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja – kao i o životu dostojnom čovjeka od plaće koju je pošteno zaradio, mogu tek sanjati. A to su bili ideali za koje borila masa prosvjednika iz radničkog pokreta u Chicagu 1886. i za koje se još uvijek bore radnici diljem svijeta – od Francuske, preko Njemačke, Italije do Amerike – gdje se vlast, dakako kapitalistička, itekako boji snage sindikata.

No kako je krenulo i prije korone, u zemlji iz koje je u posljednjih 20 godina otišlo gotovo pola milijuna radno sposobnog stanovništva i u kojoj je prije mjesec dana ugašena još jedna tvornica, osječka šećerana, uskoro neće ni biti radnika koji bi mogli proslavljati Prvi maj, čak i da su masovna okupljanja dopuštena.

Zapravo, teško je uopće i pobrojati sve tvornice i sva izgubljena radna mjesta otkad nam je neovisne i demokratske države. Kada su je se domogli domoljubi iz Tuđmanove ere i njihovi sljedbenici, uzvikujući „Imamo Hrvatsku!“, uspješno su potaracali ono što je izgrađeno u mračnom socijalizmu i prisvojili sve što je vrijedilo, baš ko da im je ćaćino. Kad još nismo imali Rvacku, svaki je manji grad imao neku tvornicu, a lokalno stanovništvo imalo je gdje raditi i zaraditi svoje penzije. Treba li na ovom mjestu posebno spominjati Sisak – Rafineriju i Željezaru, Petrinju i Gavrilović, Tvornicu kristala Samobor, Bagat u Zadru, Tvornicu aluminija u Šibeniku, Jugoplastiku u Splitu, RIZ, Kamensko, Končar, TEŽ, TOP, Prvomajsku, Jedinstvo, Nadu Dimić, Vesnu, Biserku, NIK, DIOKI, Goricu, TLOS, Rudar, Lim, Polet, Uljaru, Naprijed, Vjesnik i sve ostale propale tvornice ili izdavačke tvrtke u Zagrebu, kao i 25 tvornica u Osijeku – između ostalog i OLT, Tvornicu šibica ili Osječku pivovaru, kojih više nema ni u tragovima ili su postale tek sjena svoje sjene.

Tada smo proizvodili i hranu, i olovke, i žarulje, i televizore, i kućanske aparate, pa dok nismo slavili Praznik nerada nismo toliko ovisili u uvozu svega i svačega, od češnjaka do glista. A velike su socijalističke tvrtke, prema modelu kojem sada teže skandinavske zemlje, gradile društvene stanove za svoje zaposlenike i odmarališta u kojima su ljetovali gotovo džabe, dok danas prosječni rvacki radnik sebi i svojoj obitelji ne može priuštiti ni tjedan dana odmora na rvackom Jadranu. Ako nema vikendicu koju je također stekao u mračnom socijalizmu.

To je nama naša borba dala. Jer svega toga nestalo je tijekom i nakon Domovinskog rata, koji su mnoge velike Rvatine iskoristile da ugrabe sve što se dalo, dok su oni naivni i pošteni ginuli na fronti. I tako smo 2021. došli do 1,5 milijuna zaposlenih koji uzdržavaju 156 tisuća nezaposlenih i 1,2 milijuna penzionera, što je apsolutno neodrživo. Zbog toga ne puca po šavovima samo zdravstveni, već i mirovinski sustav, u kojem su se našli mnogi potjerani u prijevremenu penziju tijekom devedesetih, kada su proizvodni pogoni rasprodavani kao skupe nekretnine, a pare se slijevale u džepove podobnih novokomponovanih „poduzetnika“.

Pa kada se uvaženi predsjednik Hrvatskog sabora u svojoj čestitki radnom narodu poziva na svetog Josipa Radnika, njihova zaštitnika, i konstatira da je rad jedna od vrijednosti na kojima se temelji razvoj svakoga društva, onda se svakom prosječnom Rvatu preokrene želudac od muke. Jer upravo je HDZ, uz pomoć čije iskaznice se u državne institucije uhljebio i diplomirani politolog iz Bjelovara Gordan Jandroković-Njono, svojom razornom politikom i kriminalnom privatizacijom gospodarstva tu vrijednost rvackom društvu odavno oduzeo.

Nažalost, od radničke se klase, čija bi prava trebala biti prva na političkoj agendi, odavno udaljio i posrnuli SDP, koji ni sa socijaldemokracijom ni sa sindikatima, a još manje s radnicima, odavno više nema veze. Treba li posebno podsjećati na to da su izmjene Zakona o radu, kojima su se omogućili dodatna fleksibilizacija radnih odnosa i smanjenje radnička prava, donesene 2013. tijekom vlade Zorana Milanovića, koji je i za to područje osjećao veliku bol u preponama. Upravo je u njegovo doba, usprkos prosvjedima sindikata, olakšano davanje otkaza, omogućeno fleksibilno radno vrijeme koje odgovara poslodavcu i uvedeno zapošljavanje na određeno preko agencija. Otada broj prekarnih radnika, dakle onih koji u kontinuitetu nemaju ni radni odnos ni socijalno osiguranje, nezaustavljivo raste, pa je danas tako zaposlena petina radno sposobnog stanovništva u Hrvatskoj.

Vjerojatno se tome nisu nadali nesretni redarstvenici izmasakrirani u Borovom selu, kao ni poginuli u vojno-redarstvenoj akciji Bljesak čija se obljetnica obilježavala proteklog vikenda, dakako, uz odvojene protokole Plenkovića i Milanovića koji se međusobno ne mogu smisliti. Takvu sudbinu radnog naroda sigurno nisu zamišljale ni tisuće anonimnih branitelja koji su svoje živote položili za slobodu da bi se na njihovim kostima gradile političke kampanje, a na njihovim komemoracijama razračunavale pregoleme taštine premijera i predsjednika Republike, koji ratu nisu ni prismrdili.

Zato i ne čudi uobičajeni folklor desničarskih navijača Torcide koji su uz prostačke pjesme pozivali na klanje Srba i širili govor mržnje nakon polaganja vijenaca u Borovom selu, pred očima i ušima policije koja ih je pratila službenim automobilima. Oni samo rade ono što državni vrh tolerira ili čak potiče svojim neradom, izostankom sankcija ili divljačkim javnim ispadima nedostojnim funkcija koje obnašaju. Uostalom, oni su pripadnici generacije koju je iznjedrio HDZ-ov obrazovni sustav, a koja, prema upravo objavljenom istraživanju, osim što je zabrinjavajuće politički nepismena i neinformirana, ne vidi ništa sporno u pozdravu „za dom spremni“ i nema pojma da je NDH bila fašistička tvorevina. Ta će generacija ubuduće birati vlast, krojiti politike i odlučivati o sudbini radničke klase, ako je uopće bude. A njima čak ni sveti Josip Radnik, njihov zaštitnik, neće više moći pomoći.