Ajde da se jednom i u Rvackoj zemlji nedođiji dogodi neka sretna vijest. Iako se zbog silnih peripetija i obrata, nakon dvaju uhićenja, zatvora, suđenja i zabrane izlaska iz zemlje nitko više nije tome usudio previše nadati, četiri para hrvatskih državljana koja su krenula posvojiti djecu iz Demokratske Republike Kongo, nakon šest mjeseci neizvjesnosti, iščekivanja i straha, sretno su se s djecom vratila kući. Povratak otpisanih popratile su sve rvacke nacionalne televizije, a u Ljubljani ih je dočekao i veleposlanik RH Boris Grgić kako bi ih pozdravio u ime Ministarstva vanjskih poslova i ministra Grlića Radmana osobno te im osigurao prijevoz do Zagreba. Ganutljivo do suza! Šteta što tako i nije baš bilo od početka ove nesretne epizode.

“Pozdravljam odluku zambijskog višeg suda u Ndoli. Mislim da je to dobro, dobro je za naše državljane, isto tako je dobro za njihovu djecu koja imaju potrebne dokumente.”

Tako je na oslobađajuću presudu za osmero Hrvata koji su proveli paklenih šest mjeseci u Zambiji pod optužbom za pokušaj trgovine ljudima i krivotvorenje dokumenata, reagirao velikodušni i tankoćutni vođa HDZ-ta i Vlade Andrej Plenković. Pritom, dakako, nije propustio istaknuti i svoje zasluge za činjenicu da je ta mučna priča sretno završila.

Te je ciljano poslao jednog od najiskusnijih diplomata Tomislava Bošnjaka u Ndolu, te su hrvatska država i diplomacija pružile svu konzularnu pomoć i zaštitu našim državljanima, te bla bla bla, ovo i ono.

Kakva širina, kakva humanost! Kakav obrat od prvotnog opreza i sumnjičavosti u slučaju koji je prilično uzdrmao hrvatsku javnost i otvorio neka neriješena zakonska, ali i ljudska pitanja. Tko ne zna našeg Andreja, skupo bi ga platio. Kao da nacija pati od kolektivne amnezije i ne zna da su HDZ, a i njegovi ministri bili prilično suzdržani na samom početku ove ljudske tragedije – između ostalog zato što je jedan od uhićenih vijećnik iz redova Možemo! i transrodna osoba. A to je, nekim čudom, postalo jedna od najvažnijih tema gadljive političke rasprave. Zato i ne čudi da se naše vlasti nisu baš odmah pretrgle da im pomognu.

Sjetimo se samo prvih prilično kontradiktornih i zbunjujućih izjava koje su stizale iz Ministarstva vanjskih poslova, kao i činjenice da nitko od hrvatskih diplomata nije nazočio tematskoj sjednici UN-ova Odbora za prisilne nestanke u Ženevi, na kojoj je Dickson Matembo, državni tajnik zambijskog Ministarstva unutarnjih poslova, izjavio da je dokumentacija osmero hrvatskih državljana lažna i da to „nije bilo prvi put da je ta skupina s djecom prešla granicu”. Iako u stalnoj Misiji RH pri UN-u u Ženevi radi osmero diplomata, nitko nije osjetio potrebu biti na sjednici i braniti hrvatske državljane, a MVEP je reagirao tek kada se oko cijele priče digla medijska halabuka u Hrvatskoj.

Jer, bože moj, dio zadriglih birača HDZ-ta, a možda i neki od dužnosnika, duboko u sebi ipak dijele neka uvjerenja psihopata Ivana Pernara, propalog političara Živog zida koji je otišao u Zambiju svjedočiti protiv vlastitih sugrađana u nadi da će ih doživotno strpati u bajbok. Osobito zato što je jedan od njih transrodna osoba, što kod pravednika Pernara, kao kršćanina, poštovatelja tradicionalnih vrijednosti i obiteljskog čovjeka koji se ne brine za vlastitog sina u Njemačkoj, izaziva gnušanje.

No iako se svojski trudio, propadoše mu planovi – prvo je dobio malariju, a nakon toga su ga skoro pritvorili zbog arlaukanja, vrijeđanja i nepoštovanja suda na svjedočenju koje se očekivano pretvorilo u vulgarni performans nesuvislog zlobnika. No imao je sreće pa je prošao samo s opomenom, i to nakon što se duboko ispričao prisutnima. Dakako da ga je oslobađajuća odluka suda duboko potresla i razočarala, što je podijelio sa svojim jednako transfobnim, homofobnim, ukratko – bolesnim sljedbenicima na društvenim mrežama.

Zanimljivo kako je na tu međunarodnu Pernarovu hajku reagirala tek pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić i kazneno ga prijavila zbog javnog poticanja na mržnju i nedozvoljene upotrebe osobnih podataka, dok se Vlada i naročito premijer u to nisu šteli mešati. Veliki vođa Plen Ki-mun nije čak ni osjetio potrebu bilo kako službeno reagirati, već je na sjednici Predsjedništva HDZ-ta rekao kako je to „njena prijava, a ne naša“. Treba li posebno podsjećati na to da je nakon toga Višnja Ljubičić bila izložena svim vrstama prijetnji i uvreda zato što je postupila u skladu s hrvatskim i europskim zakonima, dok je Vlada u tome nije podržala, već se kurvanjski distancirala? Onako kako to inače radi AP, koji u mnogim situacijama želi biti jeben i pošten u isto vrijeme.

Naravno da ekshibicionist s poremećajem ličnosti Ivan Pernar nije bio jedini s javne scene koji je na tuđoj nesreći pokušao zaraditi nešto političkih bodova. Posljednjih pola godine svojim su se govorom mržnje i širenjem diskriminacije po svim osnovama proslavili i mnogi zastupnici s desnog i najdesnijeg spektra sabornice – recimo, suverenist Marko Milanović Litre koji je tvrdio da je osmero državljana Hrvatske otišlo u Afriku kupiti dijete za Božić ili notorni Marin Miletić koji je, između ostalog, izjavio: „Salonska ljevica misli da je dijete lijepa skupocjena cipela na popustu u nekom fora izlogu, oni valjda misle da novcem mogu namiriti svoje egoistične hirove pa da paradiraju subotnjom špicom na zagrebačkom Cvjetnom.“

No sve ih je ipak nadmašio osebujni prebjeg u redove vladajuće većine Hrvoje Zekanović, koji iz samo sebi znanih razloga mora odrađivati najprljavije i najgnusnije zadatke za HDZ. A čujte, valjda mu to adekvatno kompenziraju iz središnjice na Trgu žrtava fašizma. Vjerojatno su posebno nagradili i njegov jedinstven izljev zlobe, rasizma i gluposti u isto vrijeme: “Netko je kupio djecu u Africi, a to se zove trgovina djece. E sad, igrom slučaja tu je jedan član jedne lijeve opcije koji je htio fensi šmensi crno dijete pa je kupio jednog malog Kongoanca. Fensi šmensi, da, mali Rom nije fensi šmensi, ili mali Hrvat, ili mali Srbin, ili mali ne znam što, ali crnac je fensi šmensi, pa taman lijepo paše uz opciju Možemo, malo drugačije nešto. Imaš li ti crnčića? Imam, imam i ja svoga.” Ha ha. Tragično od bola. Iako je Gordan Jandroković Njonjo s pozicije predsjednika Sabora neuvjerljivo nastojao zaustaviti tu logoreju, ne pamtim da je Zekanovića nešto pretjerano kaznio.

I sad nakon što su Zekanovića pustili s lanca i omogućili desnici da izriga otrov u javni prostor – što su, dakako, određeni mediji sladostrasno prihvatili – pragmatični kakvi već jesu, HDZ-tovci su shvatili da im podržavanje takvih nakaradnih stavova šteti rejtingu, a i takozvanom međunarodnom ugledu jedne uvažene europćanske stranke desnog centra, pa su mam promijenili ploču. Pod pritiskom medija i javnosti čak su i odlučili mijenjati zakon kako bi se ubuduće izbjegle takve pravne nejasnoće kada su u pitanju posvojenja iz trećih zemalja.

No sve je dobro što se dobro svrši i možemo biti zadovoljni, kako reče predsjednik Zoki istaknuvši ono što je i maloumnima jasno – a to je da bi postupak posvojenja trebalo olakšati, a ne bagatelizirati, jer djeca nisu krumpiri.

Naravno da jest sve dobro što se dobro svrši, a ova priča završila je sjajno i za premijera, koji je iz nje izišao kao pravi heroj tolerancije i brige za svoje državljane. Maestralno! Nije poentirao samo na domaćoj već i na međunarodnoj političkoj sceni, dokazavši svojim europćanskim prijateljima da je on najmanje zlo koje se moglo dogoditi Rvackoj.

Zamislite kako bi nam tek bilo da je na čelu HDZ-ta i dalje Tomislav Karamarko ili da su na vlasti Suverenisti ili Domovinski pokret… U tom slučaju bi govor mržnje, transfobija, homofobija i rasizam postali dio službenog državnog narativa. Ovako ih Vlada, licemjerno kako to već zna, ipak osuđuje. Zato je i pomogla povratku otpisanih iz Zambije, a time, dakako, i svom rejtingu u superizbornoj godini. Kakav sjajan argument za Europćane, koji sigurno ne bi željeli gledati povratak otpisanih jastrebova iz HDZ-ta na čelo Rvacke.