Ja želim da moje dijete koje je sad muško – ostane muško. A ne da sutra bude žensko, a preksutra neka nebinarna osoba, ne želim imati uniseks toalete kao u Švedskoj, ne želim imati toalete za muško, žensko i srednje osobe“, urlao je prošloga tjedna na prigodno sazvanoj konferenciji za medije predsjednik Hrvatskih suverenista Marijan Pavliček, koji osim s idejom fluidnog spola, očito ima problema i sa zahodima.

U ovim teškim i složenim vremenima to je stvarno pitanje od nacionalnog značaja, koje može ozbiljno ugroziti samu opstojnost rvackog naroda. Oprostite, kakva je to zemlja u kojoj muško i žensko pišaju u istu školjku? Sramota!

Uostalom, ima li išta bolje nego uzburkati najniže strasti osiromašenog naroda izmišljenom opasnošću od gubitka muškosti, i to zbog najavljenog uvođenja Rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu? Iako su slični znanstveni studiji uvedeni diljem svijeta još od 90-ih, pa čak i kod mrskih komšija preko Drinu gdje se delije nisu zbog toga naprasno pretvorili u žene i obrnuto, pravovjerni saborski zastupnici i ostali zaštitnici rvacke tradicionalne obitelji i kršćanskih vrijednosti digoše se na zadnje noge kao da će ih netko tjerati da baš to studiraju. Čemu ako su već stekli diplome pravih, muških fakulteta, neki od njih možda i na benzinskoj pumpi u Travniku? One s kojima se postaje ministar! A ne tamo neki uzaludni profesor rodnih studija, koji će na kraju biti kruha gladan jer možda neće imati što raditi.

Čudo jedno kako ljutiti desničari strahuju da bi zbog proučavanja takvih bogohulnih predmeta mlade generacije masovno prešle u srednji rod, što bi, dakako, moglo imati dugoročno katastrofalne posljedice za demografiju, koja je i inače u banani.

Zato je i žestoki suverenist Marijan Pavliček zatražio od HDZ-tova ministra Radovana Fuchsa da “zaustavi i ne da zeleno svjetlo za uvođenje Rodnih studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a time i uvođenje rodne ideologije u hrvatski odgojno-obrazovni sustav“. Potez je sada na Fuchsu i Velikom vođi Plen Ki-munu, koji mora odlučiti hoće li nastaviti njegovati međunarodni imidž civiliziranog i tolerantnog dužnosnika ili će pokleknuti pod pritiskom desnice i junior koalicijskog partnera.

Iako se činilo da je o tome sve rečeno onda kada su se desničari i još desniji desničari, pa čak i HDZ-tovci unutar sebe, podžapali zbog ratifikacije Istanbulske konvencije, očito u međuvremenu nisu smislili ništa bolje čime bi opravdali svoje postojanje na političkoj sceni. Pokazalo se da uglavnom nemaju drugih sadržaja osim eventualno demoniziranja Srba, osobito Milorada Pupovca, i protivljenja njegovu imenovanju na mjesto predsjednika saborskog Odbora za ljudska prava i nacionalne manjine.

Osim što je vijest o uvođenju Rodnih studija izazvala pravedni gnjev među desnom opozicijom, usput im je i odlično došla da vade mast Domovinskom pokretu, kojem su borba protiv rodne ideologije i „deratifikacija“ Istanbulske konvencije bile glavne točke predizbornog programa pa su o tome uporno talambasali tijekom kampanje ne bi li prikupili nešto jeftinih političkih bodova. Al’ eto, otkad su postali dio vladajuće većine zahvaljujući braku iz interesa s HDZ-tom, otupjeli su oštricu, jer, oprostite, politika je i umijeće mogućega, zar ne?

Ima li išta bolje nego uzburkati najniže strasti osiromašenog naroda izmišljenom OPASNOŠĆU od gubitka muškosti, i to zbog najavljenog uvođenja Rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu?

U međuvremenu pravednik AP, koji je ratificirao Istanbulsku konvenciju uz pomoć lijeve opozicije, sjedi kao i obično na dvije stolice i mirno pušta zadrigle klečavce, notorne Vitezove Bezgrešnog Srca Marijina, koji valjda nemaju pametnijeg posla nego da i dalje svake prve subote u mjesecu po trgovima diljem Hrvatske mole Boga da muškarci postanu duhovni autoriteti u obitelji te za „život u predbračnoj čistoći, čednost u odijevanju i ponašanju žena i obnovu katoličkih brakova“. Iako su prilikom molitve često okićeni ustaškim znakovljem, policija ih revno štiti i hapsi protuprosvjednike koji upozoravaju na njihovu zaostalu ideologiju kojoj je cilj oduzeti ženama davno stečena prava, prije svega na pobačaj, i vratiti ih u kuću da tamo čedno pokrivene rađaju djecu i šute. Zanimljivo kako HDZ o klečavcima nikada nije javno izrazio svoj stav, kao ni ostale političke opcije od centra nadesno, jer se veliki dio njihovih birača vjerojatno slaže s nazadnim svjetonazorom koji dokoni molitelji, u smrtnom strahu za svoju mušku dominaciju, propagiraju.

I sad je odlučni Ivan Penava u teškom problemu, jer ne zna kako bi onima koji ga prozivaju za nedosljednost i odustajanje od vlastitih principa, objasnio da će se i dalje boriti protiv Istanbulske konvencije, i to u onom dijelu u kojem se odnosi na rodnu ideologiju, iako je jedina veza tog dokumenta s rodnom ideologijom sprečavanje rodno uvjetovanog nasilja nad ženama, jer ih se zlostavlja i ubija samo zato što su žene. Neće valjda Penava sada reći da se zalaže za to da se žene i dalje nekažnjeno mlati? Uf! Baš nezgodno.

Zato se dosjetio jadu i okrenuo pilu naopako optuživši možemovce da stoje iza inicijative pokretanja Rodnih studija samo da njemu i njegovima napakoste. A u cijeloj toj priči pravednik Plen Ki-mun, europćanski prvak u borbi protiv nasilja nad ženama, pere ruke i naslađuje se mukama svog junior koalicijskog partnera, koji je sada umjesto HDZ-ta postao meta napada desne opozicije. Gdje ćeš bolje!

I dok se oni međusobno glođu oko takvih gluparija, dotle se Plen Ki-mun, u maniri sjevernokorejskog Kim Jong-una, bavi podjednakim besmislicama i otvara spomenike vlastitim zakonima.

A čujte, bilo bi ipak malo nezgodno da naručuje svoje skulpture u prirodnoj veličini ili na propetom vrancu, iako je to svakako zaslužio ostvarivši tijekom svojih premijerskih mandata povijesne uspjehe, prije svega, uvodeći Hrvatsku u Schengen i eurozonu. Dok će nas tijekom trećeg mandata, kao rekorder opstanka na vlasti, vjerojatno uspjeti ugurati i u OECD.

Zato je, skroman kakav jest, za sada odustao od monumentalnih spomenika samome sebi i odlučio ostaviti trag u kamenu u spomen na jedan od besmislenijih zakona koje je donijela njegova posljednja vlada. Dakako, radi se o Zakonu o hrvatskom jeziku, od kojeg neće biti nikakve koristi niti će građani Hrvatske zbog toga bolje govoriti materinji jezik. Al’ nema veze, važno je da dobro zvuči profesionalnim domoljubima i novokomponovanim Rvatima, a osobito koalicijskim partnerima iz DP-a. Možda će tako lakše progutati Istanbulsku konvenciju, od koje u praksi također nema nikakve vajde zahvaljujući tromom pravosudnom sustavu i brojnim kvarnim sucima koji su uvijek nekako na strani nasilnika.

U duhu povratka ognjištu i kamenu, mramornu ploču kojom se uglavljuje Zakon o hrvatskom jeziku postavila je Matica hrvatska, a premijer je, sa svojom svitom, ponosno sudjelovao na njenom otkrivanju ne bi li ušao u povijest, poput Bašćanske ploče ili Povelje kneza Trpimira. Nek’ se zna koji je državnik imao muda suprotstaviti se mrziteljima svega što je rvacko i zakonom zaštititi jezik od prokletih anglizama, srbizama i ostalih tuđica koje ga ugrožavaju u globaliziranom svijetu.

Tog se nije dosjetio čak ni neumrli predsjednik Franjo, koji je devedesetih uveo nakaradni novohrvatski kojim se nitko, pa ni on, nikada nije služio. Jer neumrlom su, kao generalu JNA koji je dva desetljeća živio u Beogradu, puno bliže bile srpske i jugoslavenske jezične inačice. Osim toga, Tuđmanu su ipak krenuli dizati spomenike tek kad je otišao u vječna lovišta.

No kao što reče SDP-ov Arsen Bauk, hrvatski jezik preživio je Avare, Tatare, Turke, Austrijance, Mađare, Talijane. Nijemce i Srbe, pa valjda će i HDZ.

Dakle, kao i mračnih devedesetih, kada se ognjištarilo i pozivalo žene da neumorno rađaju dok se istovremeno kralo društveno vlasništvo sve u šesnaest, raspiruju se najniže strasti izvrtanjem pojma rodne ideologije, vraćanjem čednosti ženama i zaštitom čistog hrvatskog jezika, kako bi se zamaglili stvarni problemi s kojima se hrvatsko društvo suočava – od sistemske korupcije do zarobljenog pravosuđa – za koja ni HDZ ni desnica ne nude rješenja. A dotle se Francuska, čija demokracija je ipak svjetlosnim miljama daleko od Hrvatske, ujedinjuje u borbi protiv pobjede krajnje desnice i sličnih nakaradnih ideja. I u tome uspijeva! Za kojih 200 godina, možda ćemo i mi.