Toksična kombinacija imenovanja višestruko kompromitiranog Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika i donošenja izmjena Kaznenog zakona kojima će curenje informacija u medije postati kazneno djelo, prošloga tjedna je eksplodirala. A sve zbog zaštite lika i djela Velikog vođe Vlade i HDZ-ta Andreja Plenkovića.

I eto, taman kad je AP pomislio da je pacificirao nezajažljivu opoziciju koja je satima u Saboru drvila protiv jednog i drugog – i Turudića i lex AP – puče bruka s prepiskom između posrnule kraljice Knina Josipe Pleslić ex Rimac i Radosti, kako je u više nego prisnim porukama ona nazivala Turudića i dogovarala kave, vitamine i tko zna što još. I to iako je Radost pred saborskim zastupnicima tvrdio da se tek površno poznaju i tek su tu i tamo popili kavu. Što znači da je kandidat za glavnog državnog odvjetnika lagao.

Jer nije samo Lipa – kako je, pak, Radost tepao Josipi – tražila sastanke s njim, već i on s njom. Povod tim susretima gotovo sigurno nisu bile romantika ili seksualna napaljenost, iako njihova prepiska donekle nalikuje susretu na jeftinom erotskom sajtu, da citiram SDP-ova Sinišu Hajdaša-Dončića. Zbog navedene intimne komunikacije Radosti i Lipe u drugom planu ostala su vozikanja u sitne noćne sate s notornim Zdravkom Mamićem, bjeguncem od rvackog pravosuđa, čije prijateljstvo Turudić i ne skriva. A na što je ukazao Šaka s Pantovčaka, dramatično upozorivši Plenkija na ozbiljne sigurnosne prepreke Turudićevu imenovanju koje mu je dostavila SOA. Zbog kojih će dati premijeru nekoliko dana da ponovo razmisli. A onda su, kao šlag na tortu, osvanule i Josipine poruke Milijanu Brkiću, iz kojih je razvidno da su ona i Radost itekako raspravljali o istragama protiv nje i njega, a ne o lijepom vremenu.

Hm? I što sad? Tvrdoglaviti se i dalje i gurati Turudića u inat svima i zdravoj pameti, kao što je AP najavio nazvavši sve političkim voajerizmom, ili odustati dok nisu iscurili još sočniji detalji njegova osebujnog sudačkog života tijekom kojeg se družio s mnogim sumnjivim tipovima? Teška je to muka za premijera, koji mora procijeniti isplati li mu se nakon ovog posljednjeg blama nastaviti tjerati mak na konac. To, naime, nije previše zdravo za rejting. Mnogi se zato pitaju vodi li se to bespoštedni rat unutar HDZ-ta ili je Josipa Pleslić ex Rimac odlučila naplatiti svoj kazneni progon.

S druge strane, digli se na zadnje noge mediji, kao i opozicija s lijeva nadesno, protiv zakona opasnih namjera čiji je jedini cilj onemogućiti da javnost sazna neke nezgodne detalje iz sudskih procesa koji se vode protiv pripadnika vladajuće većine i njihovih satelita. I traju godinama, ako ne i desetljećima. A dok Hrvatsko novinarsko društvo organizira prosvjede po Zagrebu i Splitu i tužaka ih Europi, vjerojatno je i najzadriglijim HDZ-tovcima postalo jasno da to nanosi više štete nego koristi stranci koja je odavno postala talac Plenkijeve taštine pregoleme. Jest da je nesretni ministar pravosuđa Ivan Malenica dobio zadatak malo reterirati i ubaciti odredbu o interesu javnosti, ali od Zakona ne odustaju.

I tako su se pred saborskim pregaocima našle škakljive odluke, tempirane aman-taman prije parlamentarnih izbora, čiji datum premijer skriva ko zmija noge. A te odluke forsira baš sada ne bi li unaprijed osigurao apsolutnu kontrolu nad pravosuđem i medijima, kako HDZ-tovcima ne bi remetili duševni mir i čačkali po nekim tamo korupcijskim aferama i nedajbože ugrozili gotovo sigurnu izbornu pobjedu. Baš kao što su to učinili Jarosław Kaczyński, šef poljske nacionalističke i ultrakonzervativne stranke Pravo i pravda, ili američki šerif Donald Trump s Vrhovnim sudom u Americi.

Kad čovjek sagleda priču iz tog aspekta, logično je da će svi vojnici Andrejeve partije ko jedan dići ruku i za imenovanje Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika, kao i za famozni lex AP. Nisu valjda ludi da odbiju poslušnost i prerežu si granu na kojoj sjede. Neka se novinari samo dernjaju i organiziraju prosvjede, neka predsjednik Republike maše klasificiranim podacima o Turudićevoj nepodobnosti za obnašanje te najviše pravosudne funkcije u državi i neka cure transkripti prisnih poruka između Radosti i Lipe, oni nemaju dilema. Jer nije njihovo da misle. Njihovo je da glasaju. Znaju oni dobro da se neposluh kažnjava. Tako da te nema na listi za Sabor.

I zato su se svi upeli iz petnih žila braniti neobranjivo i uvjeravati naciju da je uvođenje novog kaznenog djela, neovlaštenog otkrivanja sadržaja izvidne ili dokazne radnje, naprosto nužno kako bi se osigurala presumpcija nevinosti. I naravno, da je Ivan Turudić najbolji od četvorice kandidata koji su se prijavili na natječaj za glavnog državnog odvjetnika. To im je iznenada sinulo iako su na saslušanju u Saboru podržali svu četvoricu. Zlu ne trebalo. Ali, avaj! I ovoga puta premijer je omanuo ceo fudbal i riskira s tim čovjekom iako ga s više strana pritišću da od njega odustane i prije nego što ga je imenovao. Samo, kako to izvesti da ne ispadne papak koji popušta pod pritiskom omraženog mu rivala s drugog brda Zorana Milanovića?

Jer ma koliko se pravio da je ‘ladan ko špricer i ma koliko zajunio da opet provede svoju volju i siluje demokraciju, bit će da AP-u ovih dana nije lako. Možda je zato tako znakovito zašutio dok je preko vikenda smišljao kako po mogućnosti sve navaliti na leđa logoreičnog predsjednika Republike, koji Turudića očima ne može vidjeti. U tom smislu već je u državotvornim medijima krenulo okretanje pile naopačke i insinuiranje da iza svega stoji Zokin strah od objavljivanja nezgodnih transkripata razgovora koje je vodio u famoznom klubu u Slovenskoj. Dobar pokušaj, ali narod ipak nije toliko naivan! A jesu li koalicijski partneri HDZ-ta, to ćemo tek vidjeti. Premda se svi kunu da je vladajuća većina čvrsta, možda negdje duboko u njima proradi savjest.

Savjest, što je to? Ima li mjesta savjesti u politici? Teško je povjerovati, ali u nekim zemljama u kojima demokracija nije egzotična biljka kao u Rvackoj, postoji institut glasanja prema vlastitoj savjesti pa se tu i tamo dogodi da, naprimjer, republikanci u Americi odbiju dići ruku za prijedlog svog vodstva ili čak glasaju za neki zakon u režiji demokrata, kao i da konzervativci u britanskom parlamentu glasaju protiv premijera iz svojih redova. No taj film kod nas do sada nismo gledali.

Glasanje prema savjesti nije naš sport jer se u politiku uglavnom ne ide zbog savjesti, već iz sitnosopstveničkih razloga zbog kojih se u politici uglavnom želi i ostati. Kakva savjest, kakvi bakrači! Ma dajte, molim vas! No kako će to svojim biračima objasniti veliki demokrati i branitelji ljudskih prava i medijskih sloboda kao što su Milorad Pupovac, Furio Radin, Dario Hrebak ili Silvano Hrelja, koji navodno podržavaju HDZ-tovu većinu isključivo zato da bi zaštitili interese onih koje predstavljaju.

Kome je točno među pripadnicima talijanske ili srpske manjine, među umirovljenicima ili takozvanim liberalima, u interesu da na čelo DORH-a zasjedne „naš dečko“ koji će biti na usluzi HDZ-tu ili da se donese zakon rigidniji od bilo kojeg iz doba autokratske vladavine neumrlog predsjednika Franje, kako bi se medijima začepila usta? U ime kojih to viših ciljeva HDZ-tovi koalicijski partneri i dalje podržavaju Vladu i koliko košta njihova zatomljena savjest?

Savjesti možda ima na Vrhovnom sudu, čiji je predsjednik Radovan Dobronić najavio da će provjeriti navode iz tiska i nakon toga donijeti odluku. Naime, ako se dokaže da je Turudić lagao i šurovao s optuženima, mogao bi zbog neurednog vršenja sudačke dužnosti popušiti ne samo poziciju glavnog državnog odvjetnika već i stegovni postupak. A tko zna, možda Turudiću iznenada proradi savjest kada ga premijer na kraju lijepo zamoli pa sam odustane od Radosti na čelu DORH-a. Samo, i to ima svoju cijenu. Savjest je skupa u Rvata, brate! A Turudić svašta zna.