‘Ja zaista nakon ovog iskustva imam toliko istančane radare i filtere da mi je u tri sekunde jasno tko ima kakvu agendu i tko mi spina nekakav projekt ili nekakav dojam za koji se želi ostaviti dojam da nešto nije u redu“, izvalio je mrtav ‘ladan Andrej Plenković nakon obilaska područja stradalih u potresu, bijesan na kritičare neučinkovitosti države i njenih službi. Jer kao što su već mnogi primijetili, Plenki već dulje pati od sindroma Luja XIV., francuskog kralja poznatog po izreci „Država, to sam ja“, ili kako bi to rekao na tečnom francuskom: “L’État, c’est moi.” I zato je sve bezobraznike, a osobito medije i novinare koji su se drznuli upozoriti na to da su volonteri iz cijele Hrvatske u prvim danima nakon potresa odradili posao umjesto institucija i Civilne zaštite, optužio da demontiraju državu. Dakle, njega. A on to neće dopustiti.

Šteta što inače fin i osjetljiv rvacki premijer nema tako istančane radare i filtere kada je riječ o mangupima u vlastitim redovima i ukorijenjenoj korupciji zbog koje se mnogi promućurni tipovi već tridesetak godina i učlanjuju u stranku kojoj je na čelu. Oni koji su to činili iz ideala u velikoj su manjini.

U ovim teškim vremenima, dok nam i dalje prijeti covid-19, a Sisačko-moslavačka županija vida rane od posljedica potresa, zanemarivanja i neljudskih hladnoća, dok se stradali smrzavaju po kontejnerima ili spavaju u autima, lokalni šerifi iz redova HDZ-ta i dalje nesmetano zamračuju pare poreznih obveznika, rodijacima i kumovima dijele unosne posliće i lagodno žive prodajući bureke o domoljublju, dok ih baš, eto, ne ulove s prstima u pekmezu.

Recimo, snime ih kako daju naloge za namještanje natječaja podobnima, kao što je to učinio Josip Vitez, bivši direktor Komunalca Grada Požege, dok su na njega vršili pritisak HDZ-tov gradonačelnik Darko Puljašić i njegov zamjenik Mario Pilon.

Taj isti Josip Vitez ekspresno je smijenjen s funkcije, nakon što je predao snimku predsjedniku HDZ-ta Požeško-slavonske županije Željku Glaviću, a ovaj kasnije policiji. Cijeli se slučaj dogodio prije godinu dana i iako ima naznaka da je o njemu obaviješten i bezgrešni Andrej Plenković, on ni prstom nije mrdnuo da onemogući Puljašićevu kandidaturu na prošloljetnim parlamentarnim izborima.

Njegovu radaru promakla je činjenica da je protiv Puljašića, i bez te snimke, već bila podignuta optužnica zbog muljaže oko obnove Osnovne škole Dobriše Cesarića u Požegi, zbog čega mu je u rujnu prošle godine ukinut saborski imunitet. Što znači da je, usprkos Plenkovićevu novom početku, Puljašić s popriličnom prtljagom ušao u Sabor. I iz njega izišao prošloga tjedna, kada je portal Telegram objavio dijelove tajno snimljenih razgovora pa su ga, po prokušanom scenariju, lijepo zamolili da podnese ostavku. Hoće li ga pedalirati iz stranke ili sačekati da presuda postane pravomoćna, ovisi isključivo o razmjeru skandala, a ne o navodno nultoj toleranciji predsjednika HDZ-ta na korupciju i nečasne radnje.

Naime, Andrej se opet pravi grbav i tvrdi da nije imao blage veze o Puljašićevim marifetlucima. „O svemu nismo imali saznanja, bez obzira na jako istančane radare tko što radi. Što se toga tiče, podržavamo sve nadležne institucije da to rasvijetle. Onaj tko je odgovoran, neka odgovara“, sugestivno se branio pred novinarima.

Evidentno je da premijerovi senzori prorade tek kad mediji izvuku pikanterije o kriminalu u koji su umočeni članovi njegove stranke, a HDZ-tu dođe voda do grla. Još se nije dogodilo da stranačkom sudu časti proradi savjest pa smijene nekoga sami od sebe, zato što su otkrili da krade i uzima mito. Dakle, dok nije doprlo do javnosti, široko im polje!

Istančani filteri zakazali su više puta kada je u pitanju Požeško-slavonska županija, s kojom HDZ, eto, baš nema sreće. Premijeru je ispod radara tako prošao i Alojz Tomašević, požeško-slavonski župan koji je godinama mlatio vlastitu ženu. Iako je, kao što se sjećamo, Marica Tomašević o tome pisala Plenkoviću i stranačkim tijelima, očito je došlo do smetnji na vezi sve dok nije grunula afera, a Alojzije pravomoćno osuđen za obiteljsko nasilje. Jedva ga nekako izbaciše iz stranke, ali mu i dalje drže većinu u Županiji. Nije govno nego drek.

Treba li na ovom mjestu podsjećati i na Vedrana Neferovića, bivšeg gradonačelnika Požege koji je u Gradskoj vijećnici istamburao novinara portala 034 Mladena Mirkovića, ili na bivšeg predsjednika lokalnog HDZ-ta Franju Lucića koji je nudio mito novinaru Telegrama Dragi Hedlu, tražeći da zauzvrat ne piše o njegovim financijskim akrobacijama. Divni ljudi koje Andrej nije na vrijeme detektirao svojim ticalima pa ih je tek uslijed kontrole štete morao odstraniti iz vidokruga javnosti.

Slično bi se moglo dogoditi i sa sisačko-moslavačkim županom Ivom Žinićem, čiji kosturi iz dana u dan ispadaju iz ormara. Ne samo da je baš on bio nadzorni inženjer za poslijeratnu obnovu Banovine, koja se velikim dijelom pokazala kriminalnom jer su izvođači mažnjavali materijal i nisu radili po propisima, nego i već 25 godina živi u državnoj kući za koju još od 2008. ne plaća najamninu. A do tada je iznosila nevjerojatnih 100 kuna mjesečno.

Za tu kuću koju je kao šef obnove dodijelio sam sebi, u imovinskoj kartici lagao je da mu je donirana, što je demantirao Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Zar se morao dogoditi potres da to sazna i predsjednik HDZ-ta i Vlade Andrej Plenković? Zar su mu radari zakazali 2017. na posljednjim lokalnim izborima, na kojima ga je kandidirao za župana?

No iako Ivo Žinić uz ministarsku plaću raspolaže i s četiri kuće, kako je otkrio Jutarnji list, ne pada mu na pamet da možda onu u kojoj živi vrati državi. Ili da neku od svojih nekretnina, nedajbože, stavi na raspolaganje svojim sugrađanima koji su u potresu ostali bez ičega. Umjesto toga, poručio im je ne budu neodgovorni i da prilikom grijanja racionalno troše struju. Eto kako se jedan odgovorni dužnosnik i u najtežim situacijama odgovorno brine o troškovima države, nema što!

Iako im Plenković devedesetih nije bio ni blizu, ovaj je katastrofalni potres razotkrio svu katastrofu kriminalne privatizacije i uništavanja privrede i industrije u najsiromašnijoj županiji, što se mahom događalo upravo pod palicom HDZ-ta kojim danas gazduje. I nastavilo sa svakim novim premijerom ili županom iz njihovih redova. I zato je priča o „clean startu“, čistim rukama, bla bla bla, s kojom je Andrej Plenković započeo mandat svoje nove vlade, bajka za malu djecu.Jer do sada nije promijenio – niti će to ikada moći – bit stranke kojoj je na čelu, a čiju bazu najbolje utjelovljuje Stevo Culej, nestaško koji se nakon Puljašićeve ostavke trebao opet pojaviti u Saboru. No Plenkiju je ipak doprlo do mozga da bivši oficir JNA, koji kao i svi konvertiti najviše mrzi sve jugoslavensko i veliča ustaški pozdrav „za dom spremni“, koji se nije libio prostačenja i vrijeđanja pripadnika nacionalnih manjina, čovjek koji je zastupniku Željku Jovanoviću poručio da „ode tamo odakle je došao“, verbalno iscipelario zastupnika Roma Veljka Kajtazija, a novinara koji je otkrio da je milijunaš i posjeduje pola Jarmine optužio da je „glupan s penkalom koji se ponaša kao crvena baraba“ – možda ne bi trebao simbolizirati novi početak vladavine HDZ-ta. Pa u Sabor šalje Nikolu Mažara.

Gdje su bili Plenkovićevi radari kada je Culej rigao svoje gadosti? Kome se dodvoravao kad je dopustio da on opet bude kandidat u 5. izbornoj jedinici? Nakon svega, njegovo obećanje dato još 2016. koje je glasilo „Mijenjam HDZ da bih sutra promijenio Hrvatsku“, zvuči groteskno. Kao da je rekao da će reformirati mafiju i učiniti je poštenom, pa se čudi da mu to nikako ne ide od ruke. Uostalom, ne ilustrira li najbolje percepciju njegove stranke rečenica koja se ponekad čuje u narodu: „On ti je, doduše, HDZ-tovac, ali pošten!“ E, za traženje takvih rijetkih jedinki Plenković bi trebao upaliti svoj čuveni radar kada sljedeći put bude sastavljao izborne liste.