Nije li, nakon što je to učinio mlađahni nezavisni vijećnik iz Oroslavja Viktor Šimunić, vrijeme da se svi oni koji su tijekom proteklih tridesetak godina bili izloženi nemoralnim ponudama, ucjenama, drpanju i političkom napastovanju HDZ-ta ili neke druge političke opcije, konačno okupe u novom pokretu #MeToo i progovore o svojim mučnim iskustvima i metodama pomoću kojih su ih moćnici razni nastojali navabiti na svoju stranu.

Posljednji slučaj ambicioznog Zagorca Žarka Tušeka – sada već bivšeg predsjednika županijskog HDZ-ta kojeg je snimilo kako, što bi rekao predsjednik Zoki „pro futuro“, trguje političkim utjecajem i javnim funkcijama s nezavisnim Viktorom Šimunićem pod krilaticom „Kaj bi štel?“ – još je jednom ogolio modus operandi vladajuće stranke opasnih namjera. A koja je ne tako davno nepravomoćno osuđena kao zločinačka organizacija i mora vraćati pare u državni proračun.

I dok se izvlači na to da mu radari u klijetima gdje se vode takvi razgovori ne funkcioniraju, Plenković je do sada valjda i sam shvatio da je u HDZ-tu kao u teretani. Utega koliko ti srce poželi. Najnoviji od njih Žarko Tušek, nakon što su mu partijski šefovi valjda dva dana izvijali ruku, novinarima je obznanio da je „ružna epizoda koja je protuzakonitim snimanjem dospjela u javnost, pretežak uteg zagorskom HDZ-tu uoči lokalnih izbora“, pa zato daje neopozivu ostavku na sve stranačke funkcije. Ali ne i na zastupničko mjesto u Saboru. Nije lud valjda da se odrekne masne love i ostalih privilegija zbog moralnih načela.

Kamo bismo stigli da počnemo nabrajati sve koji su do sada s istom rečenicom teškom mukom davali ostavke i odlazili s funkcija, dakako, tek kad su afere eksplodirale po medijima i kad je dogorjelo do prstiju gazdi Plenkiju, pa im je suptilno sugerirao da sami odstupe jer su postali „preveliki uteg stranci“. Od Martine Dalić, preko Lovre Kuščevića do Ivana Kujundžića i Ive Žinića. Pa iako su i nakon popuštanja epidemioloških mjera teretane i dalje zatvorene, košarkašu na čelu HDZ-ta i Vlade očito nisu ni potrebne. Može bildati i u stranačkoj središnjici.

No vratimo se pokretu #MeToo o političkom napastovanju. Iako se uljuđeni premijer pravi grbav i smatra da se korupcija i politička trgovina događaju negdje drugdje, a ne u njegovim vlastitim redovima gdje su pošteni političari rijetke i začudne iznimke, možda Šimunić, poput beogradske glumice Milene Radulović, unutar novog političkog pokreta #MeToo potakne val priznanja svih onih koji su bili žrtve HDZ-tova protuzakonitog snubljenja s pozicija političke moći. Ili možda lascivnih ponuda Mileta Fontane, koji već dvadeset godina uspješno ‘kupuje’ i zapošljava svoje neprijatelje i odbjegle članove tuđih stranaka. Ne treba zaboraviti ni da SDP nije sasvim nevin, s obzirom na to da je prvi i jedini političar koji je ikada osuđen upravo zbog pokušaja političke trgovine „pro futuro“, bivši SDP-ov vukovarski gradonačelnik Željko Sabo. Snimila ga HDZ-tova vijećnica Marija Budimir, u čemu HDZ tada nije vidio ništa protuzakonito, dok je snimka priznata kao dokaz na suđenju.

Zanimljivo kako je Plenković u slučaju Tušek okrenuo pilu naopako pa su mu sporni upravo nezakonito snimanje i pljuvanje po ministrima, a ne meritum stvari, dok Tušekovo nutkanje smatra „nesmotrenošću, naivnošću ili grubom političkom pogreškom“. Dočim je SDP svojedobno prepustio „institucijama da odrade svoj posao“. I odradile su ga, bez presedana, pa je Sabo jedini koji je ikada odležao u zatvoru zbog uobičajenog sporta među političkim strankama. Uostalom, nije li to brutalno iskreno na HTV-u potvrdio splitski populist Željko Kerum, koji u Tušekovim ponudama ne nalazi ništa čudno? Dapače, objasnio je da se čovjek ponašao „u skladu sa standardom“.

U bogatoj i netransparentnoj povijesti HDZ-ta, političkim oponentima i potencijalnim koalicijskim partnerima, po svemu sudeći, nudilo se sve i svašta – od stanova, visokih funkcija u javnim poduzećima, preko uhljebljivanja žena, ljubavnica, rodbine i kumova, namještanja natječaja za javne poslove, sve do bubrega i ostalih unutarnjih organa koji su možda nekome zatrebali.

Što je bila upitnija HDZ-tova većina u Saboru ili gradskim skupštinama i vijećima, to su ruke nezavisnih ili opozicijskih političara bile skuplje. Nismo li se toga nagledali u prošlom sazivu Sabora, kada je ukupno četrnaest žetončića pretrčalo Milanu Bandiću, čitaj – Andreju Plenkoviću da mu drži Vladu u sedlu. Eh, da se moglo biti muha na zidu tijekom razgovora s Tomislavom Sauchom, jednim od prvih prebjega pod HDZ-tove skute, usred afere „pokradene dnevnice“, pa da čujemo što su mu trgovci s desne strane Sabornice ponudili. Možda otezanje pravosudnog procesa do kraja mandata prošle vlade?

Nažalost, o takvim su nemoralnim ponudama do sada progovarali uglavnom novinari, a puno rjeđe akteri s političke scene – možda iz straha, možda iz sitnosopstveničkih razloga, možda zato što su pristali na bludne političke radnje.

Osim Drage Hedla – koji je snimio HDZ-tova Franju Lucića iz Požege kako mu nudi pare da ne piše o njegovim financijskim marifetlucima, riječima „Ako me možeš razumit… ne znam koliko ćeš ti novaca za to dobit, ja ću to tebi platit jedan naprema tri“ – svoje iskustvo nakon teksta o pritisku lokalnih šerifa na uredništvo Makarske kronike opisao je i Ante Tomić, davne 2003. Tada mu je, bez pardona, pristupio gradonačelnikov sin i istresao u lice: „Ajde, reci, šta to tebi sve triba? Samo stvaraš zlu krv, bez potribe uznemiruješ ljude. Stid te more bit! Smiješ se?! Smij se. Samo se ti smij.“

Uostalom, i sama sam jedan od preživjelih svjedoka sličnog pokušaja, iz doba kada je neumrli predsjednik Franjo poželio ugasiti Stojedinicu jer mu je svojim neobuzdanim cinizmom i kritičnošću dizala živac. Na čelu klike koja je tada stolovala na Pantovčaku, ali i u Vijeću za telekomunikacije, bio je predsjednikov najmoćniji savjetnik za unutarnju politiku, bivši seoski doktor, a kasnije čudesno bogati poduzetnik, čovjek s dva prezimena – Ivić Pašalić. Inače, poznatiji kao Her Flick. Pa smo moji kolege i ja pozvani na opskurni sastanak u Gundulićevu 17, sjedište gradskog HDZ-ta, gdje nam je glasnik stranke, kojem je zbog toga bilo prilično neugodno i neugodno mu je još uvijek, prenio poruku svojih gazda. To jest Her Flicka. A ona je glasila otprilike ovako: „Vas troje ste pametni ljudi, oni vaši na radiju su svi idioti. Dogovorite se lijepo s nama – 49 posto vlasništva vas troje, 51 posto netko iz HDZ-ta i koncesiju imate bez problema. Inače će biti svašta!“

Na to smo se mi počeli smijati i rekli da smo takve situacije vidjeli samo u mafijaškim filmovima. Završili smo s: „Poruči svojim gazdama da mi idemo do kraja!“ I išli smo, a ostalo je povijest. Dogodile su se veličanstvene građanske demonstracije u srcu Zagreba, 21. studenoga 1996., koje su spasile Stojedinicu od gašenja. Naravno, mi smo bili tek kap u moru medija, lokalnih vijećnika, saborskih zastupnika ili aktivista koje je HDZ pokušao ušutkati ili na sličan način kupiti. A Andrej više nije bio tako mali da sve to ne vidi.

Jer strategiju djelovanja HDZ-ta onda i danas brojni argumentirano opisuju tako da je svode na tri pojma: korumpirati, demonizirati, pozvati na javni linč. Odnosno, ako ne ide milom, onda silom. Prava je šteta da su tek rijetki imali hrabrosti o tome progovoriti ili snimiti nemili događaj, u interesu javnosti. Zapravo je apsurdno da je to prvo učinila jedna HDZ-tova vijećnica, ali u interesu stranke.

Budući da čak ni predsjednik Zoki u Tušekovu činu ne vidi elemente kaznenog djela, pokret #MeToo o političkoj korupciji možda bi jedini dao neke rezultate. Jer rvacko pravosuđe je kronično neučinkovito, a zakoni se mogu tumačiti vako i nako. No svjedočanstva onih koji su se oduprli sirenskom zovu političkih trgovaca, ali i strahu od razvlačenja crijeva u javnosti, kao i sankcija unutar vlastite stranke koja takav „neoprez i nespretnosti“ ne trpi, možda bi od Rvacke za kojih sto godina mogli napraviti Dansku.

Ovako smo, usprkos poštenjačini premijeru, na ljestvici Transparency Internationala i dalje na nezavidnom 63. mjestu, u društvu Rumunjske, Mađarske, Srbije, Crne Gore i Ruande.