Štono se kaže – dvaput je dvaput! Zoran Milanović i u drugom je krugu izbora za predsjednički mandat odnio nadmoćnu pobjedu osvojivši 75 posto, odnosno milijun i ohoho glasova, što mu daje više nego uvjerljiv legitimitet. Tuđmanov slogan „Predsjednika za predsjednika!“ očito se isplatio usprkos skepsi dijela njegove lijeve sljedbe prema ostavštini i Zokijevu veličanju neumrlog Franje.

Da apsurd bude veći, iako je HDZ-tov oktroirani kandidat Dragan Primorac vodio kampanju uz krilaticu „Za predsjednika koji ujedinjuje“, ispada da je to uspjelo Zoranu Milanoviću. Jer on je, na svoj uvrnuti način, doista ujedinio Hrvatsku, nasuprot žestokim optužbama premijera i njegovih trbuhozboraca da je svojim političkim divljanjem dijeli. Prema rezultatima iz svih rvackih županija i HDZ-tovih utvrda, za aktualnog predsjednika Republike koji ostaje predsjednik glasali su i lijevi, i radikalno desni, i HDZ-tovci, zbog čega je njihov veliki vođa AP posebno ispalio na mozak. I ma koliko se trudio u izbornoj noći, nije to mogao sakriti.

Stara narodna kaže da ne treba biti bahat u pobjedi, ali bogami ne treba ni u porazu. A baš su takvi bili počasni general Dragan i njegov nalogodavac Plen Ki-mun, koji nije to mogao progutati pa je, relativizirajući Zoranov trijumf, milijun i ohoho građana Hrvatske maltene proglasio debilima, okrivljujući medije, malu izlaznost i stranke desne opozicije za gorki poraz. Zato je i nazvao debilnom tezu da nije dobro stavljati sva jaja u istu košaru. Na pitanje novinara čime je to HDZ u posljednjih 30 godina zaslužio držati sve poluge vlasti i sve institucije u svojim rukama, uzvratio je protupitanjem: a čime nije? Bahato do bola!

Apsurdni izostanak čestitke Dragana Primorca izabranom predsjedniku Republike, kao i nepristojno dugi govor za jednog gubitnika u kojem je isticao vlastite kvalitete i bajao o svojim planovima u budućnosti (kao da to ikoga zanima), bili su samo dodatni dokaz da ovaj znanstvenik, genetičar, forenzičar i dragovoljac Domovinskog rata u Americi živi u paralelnoj stvarnosti.

S druge strane, svjestan da će odgovornost i krivnju za taj spektakularni debakl svog odabranika razočarani stranački jarani prebaciti isključivo na njega, ni AP, naravno, nije mogao prevaliti preko usta čestitku mrskom mu rivalu na Pantovčaku, koji tamo ostaje sljedećih pet godina.

Umjesto toga, vidno razjaren, čestitao je poraženom Draganu Primorcu, nabrajajući sve uspjehe svojih vlada i sve izbore koje su do sada dobili pod njegovim vodstvom, na čemu im, kako reče, Zoki od 2016. nijednom nije čestitao. Što je istina. Kao što je istina da je jednako kako to sada čine premijer i njegovi pobočnici, Milanović nastojao omalovažiti ulogu predsjednika Republike 2015. godine, kada je pobijedila Kolinda Grabar-Kitarović, izjavivši da je 99 posto odgovornosti na Vladi, a tek jedan posto na predsjedniku Republike. Ali tih jedan posto čini razliku između totalitarizma i demokracije.

Kipteći od zatomljenog gnjeva, gazda Vlade i HDZ-ta najavio je da namjerava i dalje nabijati tuk na utuk te unaprijed odbio ruku pomirenja koju mu je Šaka s Pantovčaka pružio. I ne samo što ju je pružio već je ovoga puta čestitao i zahvalio svim biračima HDZ-ta koji su izašli na izbore. Kakva šamarčina AP-u! Za razliku od vladajućih, koji su na karminama u stožeru gubitnika kao papagaji bahato ponavljali isti tekst o Zoranu kao kršitelju Ustava i štetočini koja nije ništa učinila u svom prvom mandatu, novi-stari predsjednik je u svom pobjedničkom govoru bio začudno ponizan i kratak. „Ovo nije podrška meni, jer nitko nema podršku od 75 posto, već plebiscitarna poruka političkog naroda Vladi koja je najodgovornija za stanje u ovoj zemlji“, znakovito je poručio Andreju Plenkoviću. I to je istina, koje je AP duboko svjestan. Zato i jest toliko bijesan.

No da si ne lažemo, nije Zoki pomeo Primorca jer je u posljednjih pet godina kao šef države povukao neke senzacionalne poteze, bio dosljedan u svojim stavovima, zastupao antifašističke vrijednosti, branio ljudska ili ženska prava i medijske slobode ili ostavio neizbrisiv trag u povijesti, već zato što je HDZ-tov kandidat bio toliko loš da mu nije bilo spasa.

A i zato što je kolektivni intelektualac – kako biračko tijelo to jest hrvatske građane voli zvati još jedan živući predsjednik iz dvaju mandata Stipe Mesić – nije želio predati svevlast u ruke prepotentnom Andreju Plenkoviću, Velikom vođi Vlade i HDZ-ta kojem je moć opasno lupila u glavu i misli da je nedodirljiv. Jedina je brana u tome, kakav god bio, Šaka s Pantovčaka, kojeg bi se AP rado riješio samo da može. Ali pokazalo se da ne može.

Nakon ovakvog trijumfa, koji svakako obvezuje, Zoki je dobio drugu šansu. Je li je zaslužio ili nije, o tome bi se dalo raspravljati, osobito među biračima ljevice, koje je svojim populističkim postupcima u prvom mandatu duboko razočarao. Ali narod je rekao svoje. A tom narodu sada duguje sve ono što nije učinio u prvom mandatu, a obećao je. Je li na sve to zaboravio i je li u međuvremenu postao netko drugi, obraćajući se tuđem biračkom tijelu, pitali su se mnogi koji su zažalili zbog glasa koji su mu onomad dali. Jer odmah nakon inauguracijskog govora, koji je nadahnuto završio parafrazirajući EKV: „Ovo je kuća za nas. Za sve nas. Za nas koji smo tu, za generacije koje dolaze i za one koji će se vratiti svojoj kući“, Zoki je pustio svoj čuveni karakter s lanca i nije ga obuzdavao sve do početka nove predsjedničke kampanje.

Kao što se živo sjećamo, putem je na pasja kola izvrijeđao mnoge, pa i one koji bi mu trebali biti prirodni partneri i koji su ga sada ponovo podržali, uvjereni da je bilo kakva protuteža HDZ-tu bolja ni od kakve. Iako su svjesni da se bivši diplomat, uzgojen s Plenkijem u leglu Mate Granića u MVP-u, posljednjih godina preobratio u suverenista koji se u svom euroskepticizmu natječe s Viktorom Orbánom, što se biračima desnice najviše sviđa.

I svojim stavovima o pozdravu „za dom spremni“ vrludao je Zoki od nemila do nedraga – od demonstrativnog napuštanja skupova na kojima su bivši HOS-ovci provocirali crnim majicama s tim natpisom, do relativiziranja ustaške ikonografije i izjave da na Tuđmanovu mjestu ne bi mijenjao sporne dijelove knjige „Bespuća povijesne zbiljnosti“ o Jasenovcu, zbog kojih Izrael nije želio uspostaviti diplomatske odnose s Hrvatskom sve do 1997.

Treba li posebno isticati Zokijevu krajnje problematičnu politiku prema Vilajetu, gdje mu je gazda Republike Srpske, Vučićev potrčko, putinofil i separatist, gazda Mile Dodik najbolji komšija, dok s njegovim pajdom, šefom sestrinskog HDZ-ta osuđenim za gospodarski kriminal, njeguje nježne odnose. Što mu je tek trebalo vraćanje odlikovanja Branimiru Glavašu ili podjela odličja optuženim ratnim zločincima iz HVO-a, do danas se pitaju i njegove najvatrenije pristalice.

Hoće li tako nastaviti i u drugom mandatu, sad kada se više nikome ne mora dodvoravati? Pružio je prvo ruku pomirenja jer mu je to dužnost. Obećao je suradnju s Vladom u interesu Hrvatske. I najavio da će se smiriti. Bilo bi mu i vrijeme s obzirom na svoje nepredvidive verbalne eskapade u kojima je redovito koristio uličarski rječnik, kojim je sve u čemu je imao pravo, nepotrebno obezvrijedio.

Jer koliko god da to zabavljalo javnost i ma kako brutalno ukazivao na korupciju vladajućih, stranački uhljebizam i političko zarobljavanje institucija, osobito pravosuđa, od državnika, što bi predsjednik Republike trebao biti, očekuje se puno više. Bez obzira na ograničenja ovlasti Ustavom. Predsjednikova vidljivost obvezuje ga govoriti o svim problemima s kojima se hrvatsko društvo suočava, ali i nuditi rješenja. Po mogućnosti u skladu sa socijaldemokratskim vrijednostima stranke čiji je bio kandidat i koja sada prisvaja njegov uspjeh. No ovo je isključivo uspjeh Zorana Milanovića, koji je plebiscitarno pobijedio Andreja Plenkovića. Zato je to i Plenkovićeva osobna katastrofa.