Samo koji dan prije svečane ceremonije otvaranja velebnog mosta koji će napokon spojiti Rvacku samu sa sobom, Plenkovićeva vlada donijela je povijesnu odluku da će se Pelješki most zvati Pelješki most.

Nakon raznih kombinacija, dugog razmišljanja, nadahnutih rasprava i drugarskih svađa na temu kako bi se trebao zvati most koji spaja kopno s Pelješcem, o kojem se govori već dva desetljeća, predsjednik Vlade Andrej Plenković, koji je inače natprosječno inteligentan, natprosječno visok i natprosječno bahat, i njegovi ispodprosječno sposobni ministri došli su do genijalnog zaključka da će se Pelješki most zvati Pelješki most! Ako to nije vruća roba za prve minute Dnevnika i naslovnice dnevnih novina, a što jest?

Čast da objavi naciji ovu senzacionalnu vijest dobio je ministar mora, prometa i infrastrukture, nedavno inaugurirani potpredsjednik Vlade Oleg Butković, koji je osvojio simpatije svekolikog građanstva, lijevih i desnih, izjavom da je on čovjek osrednjih intelektualnih sposobnosti i da nije u stanju preuzeti više obveza od onih koje već ima. Jednostavnim riječima, kako to već najdugovječniji osrednji ministar zna, ovako je pojasnio Vladinu odluku:

„Pelješki most će se zvati Pelješki most jer je to ime jednostavno i lako pamtljivo i uvriježilo se u narodu!“ E, pa čestitamo! Svaka čast najdugovječnijem ministru koji je, naoko bez pretjeranih ambicija, politički nadživio 26 kolega, izbačenih iz prve i druge Plenkovićeve vlade zbog raznih sumnjivih poslića, možda baš zato što ni stranački drugari, a ni on sam od sebe, nisu previše očekivali. A vjerojatno nije očekivao ni da će baš on biti taj koji će ispuniti viziju dubrovačko-neretvanskog župana Ante Šprlje iz 1997. o obilasku Neuma i cestovnom povezivanju južne Dalmacije.

Kad – eto, baš će u mandatu Olega Butkovića, poznatijem kao Mali Olja, biti ostvareno obećanje dato još za Ćaće Sanadera. A Ćaća je, spektakularno kako je već znao, dvaput u predizborne svrhe otvarao gradnju Pelješkog mosta – 2005. i 2007. – i tvrdio da će most biti izgrađen što si reko keks. Prvo ga je – jasno, bez natječaja – trebao graditi posrnuli IGH i vječni HDZ-tov neimar, pokojni Jure Radić, ali od svega toga ispao je ćorak.

Kada su 2007. drugi put svečano otvoreni radovi, također uoči parlamentarnih izbora, proveden je natječaj na kojem je posao dobio konzorcij rvackih građevinskih tvrtki – Viadukt, Konstruktor i Hidroelektra Niskogradnja – za cijenu od pišljivih 1,9 milijardi kuna. Al’, eto ti ga vraže, u Ćaćino doba malo previše se kralo, Vlada pare nije osigurala, a europćanskih fondova nije bilo ni na vidiku pa je, usprkos fiktivno započetoj gradnji, od svega opet ispao ćorak. A Ćaća Sanader je koju godinu nakon toga, uz „doviđenja i hvala na suradnji, moja dionica je završena“ dao ostavku i zbog optužbi za korupciju na sve strane, otišao u bespuća pravosudnih trakavica koje se protežu do danas.

Istina je da 2011. nova SDP-ova vlada na čelu sa Zoranom Milanovićem nije pokazivala pretjerani entuzijazam za izgradnju mosta, koji je ipak originalno bio HDZ-tova ideja. Pa se dugo nećkala oko toga bi li se do Pelješca trebali graditi podmorski tunel, autocesta kroz BiH, cestovni koridor kroz Neum ili nešto peto.

I onda je, zbog repova i dugova koje je ostavila iza sebe Ćaćina razorna vlada, 2012. godine raskinut ugovor za gradnju Pelješkog mosta, koji nas je već do tada koštao ko svetog Petra kajgana. Premda se nije nazirao ni kamen na kamenu, Hrvatske ceste su izvođačima radova isplatile 246 milijuna naših kuna, dočim je realiziran posao vrijedio tek 71 milijun istih. U čijim je džepovima nestalo onih 175 milijuna kuna iz državnog proračuna, nikada nismo saznali. A vjerojatno i nećemo jer DORH sada ima pametnija posla

Onako nevin i pošten, predsjednik HDZ-ta Andrej Plenković zacijelo se ne zamara tim nebitnim detaljima iz začkoljaste povijesti povezivanja sjevera i juga, u čemu su njegova stranka i njeni prirepci omastili brk, baš kao i prilikom izgradnje famozne Dalmatine, čiji je kilometar koštao, brat bratu, tri puta više nego u Račanovo doba.

No vratimo se mi zaslugama SDP-ove vlade na čelu sa Zoranom Milanovićem, na koje se on, kao predsjednik svih Rvata, sada poziva. Mora se priznati da su usprkos početnoj nevoljkosti, nakon što su stručne analize pokazale da je most ipak najjeftinija varijanta, a Rvacka postala članica EU-a, i Zoki i njegovi ministri ubrzo promijenili ploču i prionuli na izradu studije isplativosti koju su proslijedili Europskoj komisiji.

Dakako, i opet uoči parlamentarnih izbora, kako bi iskamčili pare iz europskih fondova i time se mogli hvaliti, u čemu su načelno i uspjeli. Naime, tadašnji ministar regionalnog razvoja i europskih fondova Branko Grčić dobio je 2014. suglasnost Europske komisije za financiranje cestovne povezanosti Dubrovačkog primorja u iznosu od 330 milijuna eura. Iako se eksplicite nije spominjao Pelješki most, uvijek uredno počešljani profesor Grčić to je objasnio ovako: „To samo po sebi sve govori, sve drugo je procedura.“ Nakon čega je SDP popušio izbore.

No činjenica jest da je ta Milanovićeva vlada, ma koliko kaotična bila, pripremila teren za dobivanje europskog novca i predala projekt HDZ-tu kada je s mračnim Karamarkom na čelu osvojio vlast. I postavio kanadskog tehnokrata Tima Oreškovića za premijera, koji se građanima obraćao kao građevinama. Što je ujedno bio i njegov jedini doprinos građevinskim radovima na Pelješkom mostu. U njegovo nesuvislo i prilično nazadno doba procedura je ponovo zastala, da bi onda, od početka mandata europćanskog miljenika Andreja Plenkovića, ponovo dobila zamah. Budući da je Pelješki most jedan od njegovih strateških projekata, koje namjerava ostaviti kao spomenik samome sebi u tisućljetnoj rvackoj povijesti, upro je ko sivonja i Europska komisija je u lipnju 2017. godine Republici Hrvatskoj odobrila bespovratna sredstva za projekt izgradnje Pelješkog mosta u iznosu od 357 milijuna eura.

Odluku o prihvaćanju financiranja tog projekta potpisala je s povjerenicom Europske komisije Corinom Cretu Plenkijeva mezimica Gabrijela Žalac, bivša ministrica regionalnog razvoja. Dakle, ne samo Ćaćino, već i Gabičino ime ugrađeno je u ovaj monumentalni most. Ma koliko grešni bili, to će im Bog sigurno uzeti u zasluge.

I nakon svih tih peripetija u kojima je sudjelovalo više raznih ministara, premijera i predsjednika Republike, umjesto da pokažu da ponekad mogu biti državnici iznad međusobne netrpeljivosti i golemih taština, barem kada su strateški projekti države u pitanju, i Zoki i Plenki iskoristili su ovaj svečani trenutak za uobičajeno nadjebavanje i prisvajanje zasluga za gradnju Pelješkog mosta.

Umjesto konstatacije da je Pelješki most rezultat rada nekoliko vlada i nekoliko generacija stručnjaka, od Andreja smo čuli samo tek cinično: „Da, da, SDP je valjda zaslužan i za euro i za Schengen i za ulazak u Europsku uniju! Živio SDP!“ Koliko god da pucao od ponosa na samoga sebe, toliko glup nije da ne zna kako je doista i SDP zaslužan za sve to. Jer u ono malo navrata što su bili na vlasti, čistili su smeće i kriminal koje je HDZ iza sebe ostavio. Ili premijer, koji u mladosti nije previše mario za prvog rvackog predsjednika, misli da bi proces integracije u EU počeo 2000. da je neumrli Franjo slučajno bio živ, a njegov autokratski režim na vlasti?

I dok Zoki i Plenki svojataju zasluge za ovaj povijesni pothvat, treba biti iskren i reći – za izgradnju ovakvog Pelješkog mosta, koji se zove Pelješki most, najzaslužniji su projektant Slovenac – Marjan Pipenbaher i – Kinezi. U čiju profesionalnost, točnost i ekspeditivnost nitko nije vjerovao kada su pobijedili na natječaju za projekt financiran europskim novcem. A sada kad su pokazali što znaju i umiju, bilo bi sjajno da počnu obnavljati Zagreb i Baniju. Da ima mudrosti i muda, Andrej bi to mogao srediti kod svoje prijateljice Ursule vod der Leyen. I sve bi vjerojatno bilo gotovo u manje od 36 mjeseci. A ne u 36 godina, koliko će trebati Paladinu da se snađe u ulozi ministra graditeljstva.