‘Dok nam vrhovi državne vlasti izmjenjuju verbalne bravure i uvrede na razini prepotentnih narcisoidnih maloljetnika zlostavljača, za to vrijeme nešto što vole nazivati zdravstvenim sustavom koji zbrinjava covid-19 epidemiju, pred našim očima nestaje“, glasi dramatično priopćenje Hrvatske udruge bolničkih liječnika, objavljeno ovoga vikenda.

I doista, dok broj zaraženih covidom premašuje lanjske rekorde od preko 4500 slučajeva dnevno, a bolnice pucaju po šavovima, dotle se državni vrh po tko zna koji put bavi sam sobom i zabavlja narod javnom makljažom oko idiotskih pitanja ovlasti.

Doduše, svatko od njih radi to na svoj uvrnuti način, ali cilj im je očito isti. Predsjednik države, premijer i ministar obrane na istom su zadatku i odvlače pažnju javnosti i medija s vlastite neodgovornosti i nesposobnosti da vode državu.

Jedan priča bajke o uspjesima Vlade, drugi se osvećuje zbog umirovljenja zapovjednika Počasno-zaštitne bojne, brigadira Elvisa Burčula, a treći kao uvrijeđena mlada pokušava dokazati da po Ustavu ima veće ovlasti od vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske, to jest Zorana Milanovića. Sve to potvrđuje njihovu potpunu neosjetljivost na dramatičnu situaciju u kojoj se Rvacka nalazi.

Gledateljima koji su imali živaca pratiti jednosatno Plenkovićevo predstavljanje rada Vlade u protekloj godini, povremeno se činilo da govori o pogrešnoj državi. Kao da je pomiješao lončiće pa misli da je premijer Švicarske, Norveške ili Lalalenda. Svima koji su se usudili kritizirati njegov ružičasti pogled na surovu rvacku stvarnost poručio je da je to stvar optike, odnosno – zluradosti. Poznato je da je ljepota u očima promatrača, pa je tako i ljepota života u Rvackoj u očima Andreja Plenkovića i njegove vlade, kao i uhljebljenih članova HDZ-ta koji uživaju u povlasticama političke pravovjernosti. Dočim je optika zlurade opozicije, dakako, posve drugačija.

Osim opozicije, zlurado je i 700 tisuća rvackih građana – što zaposlenih, što nezaposlenih, što penzionera – koji žive na rubu siromaštva, skapavaju na crkavicama i ne mogu si priuštiti ništa osim plaćanja režija i nezdrave hrane. Ako i to. Jer mnogi i dalje kopaju po smeću u potrazi za plastičnim bocama.

Međutim, Plenković, očaran samim sobom, nije se zamarao tim brutalnim činjenicama koje kvare sliku o senzacionalnom uspjehu njega i njegovih vrtnih patuljaka kojima se okružio po ministarstvima, kormilareći državom u protekloj godini. „Unatoč brojnim problemima i izazovima, kao Vlada, na temelju povjerenja svojih građana nastojimo kormilariti u ova burna vremena u interesu gospodarskog oporavka, razvoja i kvalitetnijeg života naših sugrađana“, započeo je premijer svoj monoton i uspavljujući govor koji je mnoge naveo da se zapitaju na kojim je on to halucinogenim drogama i gdje ih, pobogu, nabavlja.

Pod krilaticom „hvalite me, usta moja“ lijepo nam je Andrej objasnio da nam je zapravo bolje nego što mislimo, da gospodarstvo cvate i da je BDP porastao nevjerojatnih devet posto, da radna mjesta bujaju, da njegova vlada potiče toleranciju i poštovanje ljudskih prava, da je penzićima podijelio covid-dodatak od 450 kuna (doduše, samo jednom, i to predizborno), da je spojio Pelješki most i ugovorio kupnju Rafalea, kao i da se sjajno držimo u borbi protiv pandemije. A onda je, kao poklon iznenađenja, najavio povećanje minimalne plaće za nevjerojatnih 350 kuna i porodiljne naknade za drugih šest mjeseci do također nevjerojatnih 7500 kuna, iako je predizborno obećao puni iznos plaće. S čime se u eurozoni, koju pompozno najavljuje, teško može preživljavati. By the way, toliko iznosi minimalac u susjednoj nam Deželi.

Poput Alise u zemlji čudesa, Andrej nije primijetio ni da je Zagreb godinu i ohoho nakon potresa i dalje srušen, da još nije izgrađena nijedna kuća, dok je ono malo preostalih stanovnika Banije do daljnjega u kontejnerima. Zato je i bio prisiljen donijeti izmjene Zakona o obnovi, s obzirom na to da je postojeći doživio totalni debakl. O korupciji u vlastitim redovima i konačno pravomoćnoj presudi Ćaći Sanaderu i Zsoltu Hernádiju zbog prepuštanja upravljačkih prava nad Inom za 10 milijuna eura mita – ni riječi. A kamoli isprike u ime HDZ-ta, stranke kojoj je Ćaća svojedobno bio na čelu, a kojom sigurnom rukom sada kormilari Andrej.

Premijer je, kao slučajno, zaboravio spomenuti i ono što je, obrazlažući drugi rebalans proračuna ove godine, priznao jedan od rijetkih ministara koji znaju svoj posao – Zdravko Marić. A to je da pare cure na sve strane i da je porast troškova države daleko nadmašio rast BDP-a pa će nam zato porasti i deficit na preko četiri posto.

A glavni je razlog za eksploziju rashoda, dakako, pandemija, koja je i inače za sve kriva, pa je Vili Beroš ušićario dodatnih 1,6 milijardi za zdravstvo u agoniji. Kriva je i kupnja aviona Rafale za koju ćemo iskeširati 2,6 milijardi kuna. Jer u jeku pandemije i inflacije Rvackoj su, dakako, najpotrebniji vojni avioni, da bi se valjda njima borila protiv jednog i drugog. Ukratko, covid, koji nas je navodno koštao 20 posto proračuna, baš je dobro došao stamenom Plenkoviću da opravda izostanak bilo kakvih reformi o kojima neprestano baja, a nikako da ih provede.

I dok se narod čudom čudi o čemu to premijer govori i o kojoj to državi podnosi izvješće, dotle se egomanijak s Pantovčaka i dalje bavi nadjebavanjem s ministrom obrane Mariom Banožićem i njegovim „skrbnikom“ s Markova trga. Taman kad smo pomislili da su dvojica gojenaca iz Granićeva legla -Plenković i Milanović – smirili strasti, eto ti novog igrokaza za narod, kojeg ustavni stručnjaci zasipaju različitim tumačenjima ovlasti predsjednika Republike i ministra obrane nad vojskom. Neš ti povoda!

Što su Bogu skrivili dragovoljni ročnici koji su u Požegi polagali svečanu prisegu, da moraju svjedočiti ratu taština nedozrelih muškaraca u srednjim godinama? I koga uopće briga je li ministar obrane trebao ili nije trebao govoriti na prisezi, je li mu dužnost nabavljati šekret-papir i pisoare, je li zlostavljač vojske i čovjek koji je doslovno zalutao u ovaj sustav ili je pao s kruške – što mu je sve, kipteći od bijesa, sasuo neobuzdani gazda Pantovčaka. Kamoli sreće da se tako pjenio zbog pametnijih stvari.

I umjesto da iskoristi trenutak te s građanima, čije bi interese trebao zastupati, pokaže da ne vjeruje u Plenkovićeve ružičaste bajke i prozove ga zbog svega što nije učinio u još jednoj godini svoga drugog mandata, Milanović mu svojim verbalnim eskapadama i javnim ekscesima, koje si kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske ne bi smio dopustiti, zapravo pomaže, odvlačeći svjetla kamera sa stvarnih problema na petparačke vojnopolitičke skandale.

Zato se mediji i ne bave nesposobnošću Vlade, bauljanjem Nacionalnog stožera civilne zaštite i nekoordiniranošću s Ministarstvom znanosti i obrazovanja, već se naslađuju uvredama kojima predsjednik Republike zasipa ministra obrane i obrnuto. Dotle je žrtva prepucavanja oko ustavnih ovlasti ispao načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga admiral Robert Hranj, koji se ni kriv ni dužan našao između čekića i nakovnja.

Ne bi li pridonio dramatici situacije anemični Andrej iz Banskih dvora nazvao je to puzajućim državnim udarom, a kao pravi diktator, u maniri neumrlog predsjednika Franje, medije i televizije ljubazno je upozorio da „lažnu tezu o prepirkama miču iz etera“.

No prava drama događa se negdje drugdje – po bolnicama i covid-odjelima koji su ponovo puni. Naravno, u 90 posto slučajeva radi se o onima koji su se odbili cijepiti, i to usprkos genijalnoj Beroševoj kampanji „Cijepi se!“ za koju je iskrcana hrpa para poreznih obveznika.

I umjesto da se zapitaju zašto je Rvacka, s jedva 50 posto cijepljenih, na dnu EU-a i među rekorderima po smrtnosti od covida te zašto se više vjeruje Facebooku, Googleu, babama vračarama i antivakserima nego institucijama, alfa mužjaci na čelu države opet se natječu u tome tko ima većega. Pa zato ih narod i ne doživljava. A dok vlast uvrede valja, pandemija caruje.