Pet godina nakon ulaska RH u Europsku uniju, za korupciju spektakularno optuženi ĆAĆA SANADER bezbrižno se šeće zemljom, objavljuje knjige, a u dokolici pozira za selfieje na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Treba li uopće spominjati Gazdu Todorića koji se baškari u Londonu…

Eh, da nije bilo utakmice s Danskom, euforije u ‘Rvata ovog 1. srpnja ne bi bilo, kao što je nije bilo ni 2013. kada smo se konačno domogli članstva u Europskoj uniji.

U svakoj šali pola istine, govorili su naši stari. Pa tako i u onoj koja se ponavljala među narodom u godinama mukotrpnog procesa integracije Hrvatske u europsku obitelj. A glasila je: kad mi jednom uđemo, Europska unija će se raspasti! Sve ćemo ih razjebat!

Pet godina kasnije nije baš sasvim tako, ali neke naznake dezintegracijskih procesa, koje su počele s Brexitom, itekako se naslućuju, a balkanizacija Europe, nazadni konzervativizam i radikalizacija političke scene opasno su uzeli maha. O tome da bi Schengen mogao izgubiti smisao i prije no što postanemo njegov dio, da i ne govorimo. Viktor Orbán, ikona populističkih i nacionalističkih desnica, poput Zeusa utjelovljenog u rogatom biku oteo je Europu od nje same. No budući da vrana vrani oči ne kopa, pragmatični političari uvijek imaju neku svoju računicu pa mu, uz tu i tamo pokoji “no, no!” i dalje gledaju kroz prste. Europćanski lideri, gadno posvađani oko migrantske krize, muku muče kako sačuvati barem privid jedinstva i famozne europske solidarnosti od koje gotovo da nije ostalo ni “s”. Osobito otkad se Italija uzjogunila, pod Giuseppeom Conteom, novim predsjednikom vlade u kojoj sjedi Matteo Salvini, vođa ksenofobične Lege Nord. Nažalost, logična je to posljedica kroničnog nedostatka volje za zajedničkim rješavanjem problema s kojima se posljednjih desetak godina bore najisturenije zemlje članice poput Grčke i Italije, u koje na dnevnoj bazi hrle tisuće izbjeglica iz Afrike, Afganistana i Sirije. Malo je za to briga konzervativno-nacionalističke čelnike Poljske ili Mađarske ili njihove slovačke i češke kolege, koji su otvorenost europskih granica iskoristili isključivo za probitak vlastitih ekonomija, a od zemalja Višegradske skupine uspjeli stvoriti neosvojivu tvrđavu čiji teritoriji su zatvoreni za sve nesretnike drugačije boje kože ili druge vjere.

IAKO SMO SE NEKADA GROZILI toga da nas trpaju u isti koš s bivšim komunističkim državama iza željezne zavjese, baš su Višegrađani osobito bliski našoj predsjednici i vrhovnoj zapovjednici Čokolindi, koja je u njihovim stremljenjima prepoznala i vlastita politička uvjerenja. A ni građani Hrvatske, koji su prije dvadesetak godina i sami bili izbjeglice, ne pokazuju neku posebnu sućut prema ljudima koji bježe od ratnih strahota.

Nove članice koje su po stupnju razvoja gospodarstva, standardu i slobodi kretanja građana, Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u doba mrske Jugoslavije gledale u leđa, bile su primjer uspješne tranzicije i odavno su nas dostigle i prestigle. Sve osim Bugarske. I Poljaci, i Mađari, i Slovaci, i Česi, i Rumunji žive bolje od nas, standard im brže raste, kao i BDP. Usprkos tome, njihove autokratske vlade koje se hrane ksenofobijom vlastitih birača i plaše ih Bruxellesom, postale su noćna mora proširene Europske unije. Već spomenuti bog populizma Viktor Orbán, čija stranka Fidesz pripada najvećoj političkoj obitelji Europskoj pučkoj stranci, ima mnogo otvorenih i pritajenih obožavatelja i u sestrinskom HDZ-tu, gdje priželjkuju “orbanizaciju Hrvatske”.

A HRVATSKA, KOJA VIŠE NE MORA pred europskim institucijama glumatati dobru učenicu, zemlju rastuće demokracije koja se bori protiv korupcije, poštuje slobodu medija i ljudska, a osobito manjinska prava, nakon ukidanja svakog monitoringa prepustila se svom iskonskom neliberalizmu. Što podrazumijeva toleriranje ustašofilije, političku kontrolu javnih medija, uplitanje Crkve u državnu politiku i obrazovni sustav, kao i beskrajne sudske procese za “velike ribe” optužene za pljačku vlastite zemlje, bez straha da će nam tamo neki povjerenik za proširenje odvaliti javnu šamarčinu i blokirati sljedeći korak k žuđenom članstvu u Europskoj uniji.

PET GODINA KASNIJE za korupciju spektakularno optuženi Ćaća Sanader bezbrižno se šeće zemljom, objavljuje knjige i dijeli besplatne državničke savjete, a u dokolici pozira za selfieje na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Treba li uopće spominjati Gazdu Todorića koji se baškari u Londonu, odbjeglog Zdravka Mamića u Međugorju ili optuženog za ratne zločine Branimira Glavaša koji neometano sjedi u Saboru. Ni sudska trakavica bivše sisačke županice Marine Lovrić-Merzel ne odašilje bolju sliku o rvackom pravosuđu koje smo, časna riječ, hitno trebali reformirati još prije pet godina, što je bio jedan od ključnih uvjeta u famoznom pregovaračkom poglavlju 23 – pravosuđe i temeljna prava. Reklo bi se – izio vuk magare. Otkad smo se kroz ušicu igle provukli u Europsku uniju, s Brexitom na grbači i Poljskom i Mađarskom u ofenzivi, tko bi se još bavio svinjcem u jednoj tako nebitnoj i neprimjetnoj članici kao što je Hrvatska. Izbaciti nas ne mogu pa tek tu i tamo šalju upozorenja u obliku Izvješća o stanju ljudskih prava, u kojima nas optužuju za diskriminaciju Srba, Roma, LGBTQ zajednice i fašizaciju društva. I to je sve. Našoj anemičnoj vladi mogu tek staviti soli na rep. A ona se ionako ne bi štela ni u što mešat kad su u pitanju važne europske teme. I nema svoje mišljenje ni o čemu, osim kad se radi o Deželi i glupavoj svađi oko granice u Piranskom zaljevu, nakon arbitraže koja je zapravo nama išla na ruku.

O tome da se te 2013. o fašističkoj prirodi pozdrava “za dom spremni” ne bi osnivale komisije za prošlost, već bi se vlast jasno ogradila od tog ustaškog atavizma, da tadašnji predsjednik države sasvim sigurno ne bi bulaznio o slobodi koju su odbjegli ustaše pronašli u Argentini, da bi na proslavama Dana pobjede i Dana antifašističke borbe sjedili predstavnici državnog vrha, dok bi Zlatko Hasanbegović i dalje bio anonimni povjesničar u Institutu “Ivo Pilar”, a ne ministar kulture i vladar Zagreba, možda je suvišno govoriti. U pet godina članstva nismo samo izgubili 200.000 mladih i obrazovanih ljudi, već smo stanjem svijesti društva, revizijom prošlosti i mračnom ideologijom koja je postala mainstream, otišli nekoliko desetljeća unatrag. Sve ono što je u velikoj želji da ga međunarodna zajednica počne shvaćati ozbiljno, neumrli predsjednik Franjo krenuo frajkati i popravljati u zadnjim godinama svoje vladavine, vratilo se kao bumerang bez kontrole, što su s oduševljenjem prihvatili autohtoni birači HDZ-ta, kao i dio opskurnih braniteljskih udruga.

Nije li apsurdno da hrvatski premijer, navodno umjereni demokršćanin koji je brusio karijeru u Parizu i Bruxellesu, mrtav ‘ladan izvaljuje sada već legendarnu rečenicu, koja otprilike glasi: što bi neki u Africi dali da žive u Hrvatskoj i imaju naš standard! E, moj Plenki. Pa nismo ulazili u Europsku uniju da budemo sretni što ne živimo u plemenu, ne spavamo u kolibama bez vode i struje, ne ubijamo gazele i ne bježimo pred nilskim konjima. Možda glupo, ali nadali smo se da će nas Europćani pripitomiti i civilizirati, makar prisilno.

NO KAKO NI TE NOĆI 1. SRPNJA 2013., kada je glavni ceremonijalmajstor otužne priredbe svečanog ulaska bio Milanovićev čuvar kabineta i jedan od drskijih članova “Zokinog bedema ljubavi”, mladi, bahati i napuhani Tomislav Saucha, ništa nije štimalo, tako se i samo članstvo u Europskoj uniji rasplinulo pred pregolemim gospodarskim i ideološkim problemima koji more hrvatsko društvo. Istim onima s kojima se suočava i cijela Europska unija. Treba li podsjećati na činjenicu da smo od 10,5 milijardi eura, koliko nam je na raspolaganju iz EU fondova do 2020., krajnjim korisnicima uspjeli isplatiti tek nešto više od sedam posto sredstava, dok smo po ugovorenim projektima na samom začelju, što je nedavno priznala i uvijek optimistična ministrica Gabrijela Žalac. Umjesto da smo Europi oteli pare za infrastrukturne projekte i puste reforme koje nikako da krenu, mi smo joj, s Orbánovom sljedbom, počeli otimati vrijednosti na kojima je nastala. Pa kao što rekosmo na početku – kad mi jednom uđemo, sve ćemo ih razjebat’ – bez obzira na Plenkijeve bajke o Hrvatskoj kao uspješnoj europskoj priči i slatkorječive pohvale kojima nas tapša njegov pajdo na čelu Europske komisije Jean Claude Juncker. Ovoga puta nije Plenkija uštipnuo za dupe, ali kao da jest. Šala mala.