Thompson nije omiljeni pjevač zbog pastirskog rocka koji izvodi, već SIMBOL NAJRADIKALNIJE, FAŠISTOIDNE DESNICE zbog tekstova koje pjeva i pozdrava ‘za dom spremni’ na početku svoje balkansko-grčko-brčke kompozicije ‘Čavoglave’

Blago narodu koji se tjedan dana opija proslavama svjetskog srebra svoje nogometne reprezentacije, a u Dnevniku javne televizije ima poseban prilog o vjenčanju Vedrana Ćorluke i Franke Batelić. I dok se svijet bavi mogućim izbijanjem trgovinskog rata između SAD-a i Europske unije koji bi mogao gadno uzdrmati ozbiljne ekonomije, vijest broj dva u Rvackoj gužve su na granicama i u trajektnim lukama. Zemlja koja ovisi isključivo o broju turističkih noćenja i para koje će nam ostaviti mase na jadranskoj obali, očito se nema čime drugim dičiti.

No dok se još nismo otrijeznili od sreće i nevjerice zbog uspjeha Vatrenih, nepatvorena eksplozija optimizma i zajedništva koje su demonstrirale stotine tisuća razgaljenih građana na ulicama i trgovima od Zagreba i Varaždina preko Splita i Omiša do Slavonskog Broda, počela se rastakati i prije no što smo očekivali. Zašto Thompson? To je pitanje je svih pitanja, bezbroj puta postavljeno posljednjih dana, osobito među onima koji ne mogu i ne žele svoju strast prema nogometu i ljubav prema Lijepoj Našoj poistovjećivati s ikonom ustaštva, kojoj doista nije bilo mjesto ni u autobusu na trijumfalnom putu nogometaša od aerodroma do centra Zagreba, a još manje na pozornici Trga bana Jelačića. Svima s malo mozga bilo je jasno da će on, a ne iskrena euforija hrvatskih navijača, biti glavna vijest u svjetskim medijima, kao i da će se bivši četnik početnik Aca Vučić naslađivati optužbama za autohtoni hrvatski fašizam koji izbija čim nas malo ponese domoljublje i čim nas puste s lanca.

UZ DUŽNO POŠTOVANJE REPREZENTACIJI i njenom izborniku Zlatku Daliću, koji su dokazali da maestralno vladaju loptom i nogometnom strategijom i donijeli puno radosti depresivnom hrvatskom narodu, ovaj najmasovniji doček u novijoj hrvatskoj povijesti nije smio biti prepušten njihovu glazbenom ukusu. I gluhi shvaćaju da Thompson nije omiljeni pjevač zbog pastirskog rocka koji izvodi, već simbol najradikalnije, fašistoidne desnice zbog tekstova koje pjeva i pozdrava „za dom spremni“ na početku svoje balkansko-grčko-brčke kompozicije „Čavoglave“. Zato mu je i zabranjen nastup u svim civiliziranim zemljama Europske unije – od Austrije i Nizozemske do Njemačke i Švicarske. Ali ne i u Zagrebu. Dvostruki kriteriji koje predstavnici rvackih institucija primjenjuju u tuzemstvu i inozemstvu još su jednom došli do izražaja, baš kao i u slučaju ustaških derneka na komemoracijama u Bleiburgu koje su ove godine spriječili predstavnici austrijske vlasti i tamošnje Katoličke Crkve.

I tako smo se vrlo brzo od zlata koje smo umalo osvojili, strmopizdili do blata u koje smo se sami uvaljali. Je li nam trebalo da nakon podrške i čestitki za uspjeh naših nogometaša koje smo primali od izraelskih estradnih zvijezda, promptno dobijemo opravdanu šamarčinu u obliku osude Centra Simon Wiesenthal i poruke njegova direktora Efraima Zuroffa koja glasi: „Luka Modrić može biti vrijedan Zlatne lopte, no zbog pozivanja Thompsona zaslužuje i crveni karton”?

Pravo nam i budi, kada nam državni vrh godinama podilazi najnižim strastima svog biračkog tijela i nikada se nije javno ogradio od lika i djela Marka Perkovića. Naprotiv, s plejadom sumnjivih likova, među kojima su bili i Zdravko Mamić i notorni Velimir Bujanec, upravo on bio je počasni gost u VIP loži na inauguraciji predsjednice Republike koja njegove hitove zagrljena reve s generalima na državnim proslavama. Treba li posebno isticati i neusklađeno rvacko pravosuđe i izvjesnu sutkinju u Slunju, koja je svojedobno oslobodila Thompsona optužbi da je pokličem „za dom spremni“ poticao mržnju, jer po njenom sudu to nije politička poruka. Ili da se prisjetimo odluke čuvenog Plenkijeva Povjerenstva za prošlost, koje je neustavnu upotrebu ustaškog pozdrava i simbola proglasio ustavnom u određenim okolnostima. I sve dok će vlast na svim razinama koketirati s najdesnijom, najradikalnijom i najglasnijom manjinom, Thompsoni i Bujaneci carevat će političkim prostorom, a Hrvatska koja se ima pravo ponositi uspjesima svojih sportaša, morat će se posramljeno opravdavati pred međunarodnom javnošću.

S TIME NEMA NIKAKVIH PROBLEMA najpoznatija svjetska navijačica Čokolinda, koja je svojim nastupom na Svjetskom nogometnom prvenstvu, osobito onom u finalu, u mokroj i pripijenoj majici razbuktala maštu muškadije diljem planeta i odradila vrhunski PR posao za samu sebe. Usprkos kritikama na račun Thompsona, njena globalna megapopularnost raste, osobito u Bangladešu, Pakistanu, Indiji, Tunisu, Alžiru, Zimbabveu i ostalim zemljama u kojima su nekada jako voljeli druga Tita. Stoga se čini da je njenim ambicijama samo nebo granica i da stremi daleko više od sljedećeg predsjedničkog mandata u Hrvatskoj. Nakon tako uspješno odrađene kampanje pred milijardama TV gledatelja, put prema poziciji glavnog tajnika UN-a ili možda vođe Pokreta nesvrstanih, širom joj je otvoren.

Sva sreća da je američka tempirana bomba Donald Trump gluparijama koje je izvodio prošloga tjedna nadmašio samoga sebe pa se mediji nisu imali previše vremena baviti fašistoidnošću minidržavice kao što je Hrvatska. Savjetnici i PR-ovci u Bijeloj kući – oni koje još nije stigao smijeniti – dobrano su se oznojili kako bi svaka dva sata objašnjavali što je zapravo Trump mislio reći nakon randevua u četiri oka s Vladimirom Putinom. Je li optužio vlastite sigurnosne službe da ne znaju raditi svoj posao i pokazao veliko razumijevanje za ruske kolege i njihovu umiješanost u američke predsjedničke izbore na kojima je baš on pobijedio – ili je uspostavio dijalog s Rusijom i normalizirao odnose, to samo nebo zna. Jer u sobici u kojoj su njih dvojica povjerljivo čavrljala nije bilo ni prevoditelja ni savjetnika ni sigurnjaka. Ponio se kao i hrvatska predsjednica nakon sastanka sa svojim drugim intimusom Viktorom Orbánom, kada je mrtva ‘ladna izjavila da je u slučaju blokade ulaska Hrvatske u OECD zbog MOL-a, Mađarska štitila svoje poslovne i nacionalne interese. Zato se ona i Trump valjda tako dobro razumiju. Kad se sretnu na dvije minute i razmijene osmijehe.

Zahvaljujući nekontroliranim izljevima Trumpove političke nepromišljenosti, u cijeloj su priči tako puno popularniji od Hrvatske postali Crnogorci, koje je američki šerif gadno hračnuo i baš na njihovu primjeru odlučio pogaziti osnovno načelo zajedničke obrane NATO-a: Svi za jednog, jedan za sve! Pa ‘ko bi ih branio kad su đetići tako agresivni da bi mogli započeti Treći svjetski rat? No ako Čokolinda iskoristi sve svoje čari i jednoga dana zasjedne na čelo NATO-a, opasnosti od raspada sustava nema. Jer vojnici više vole plavuše, a PR je već odradila sama. Gdje je u svemu tome anemični Plenković koji se zaletio s najavama gradnje nacionalnog nogometnog stadiona, dok država nema para za liječenje djece oboljele od rijetkih bolesti, zna samo ono malo ministara koji su ostali uz njega. Budući da se iz sitnosopstveničkih razloga ne bi štel mešati u pitanja nogometa i Thompsona, da ga Vaso i ekipa ne bi potopili na valu nogometnog optimizma, odlučio je žrtvovati svog PR gurua Krešimira Macana.

IAKO SAM SE RIJETKO slagala s Macanovim medijskim manevrima, tweet kojim je konstatirao da je uguravanje Marka Perkovića u spektakl dočeka bilo pokušaj mekog državnog udara, pogodio je ravno u sridu. Dopuštam da toga Zlatko Dalić i Luka Modrić nisu bili svjesni, ne sumnjam da na svojim nogometaškim dernecima, osim po Mladenu Grdoviću, najviše vole derati po Thompsonu, ali to je njihova privatna stvar i pravo izbora. No na ovakvom skupu o izboru je ipak trebao odlučivati netko odgovorniji i svjesniji šireg konteksta, o kojem će se još danima razglabati. I tako smo još jednom dokazali da smo svaku pobjedu u stanju zasrati vlastitim raskolima i neraščišćenim računima iz prošlosti, koji nas kao demoni prate još od vremena neumrlog Franje i njegovih magnovenja o pomirdbi kostiju u Jasenovcu. Rvati su takav narod. Tko god se vine u zvijezde, nakon što ga opjevaju, uvaljaju ga u govna. Šteta da se to moralo dogoditi baš Zlatku Daliću, poniznom izborniku kojeg bi ionako rado raščetvorili vuci iz Hrvatskog nogometnog saveza. Put od umalo zlata do blata, u njegovu slučaju, mogao bi stoga biti vrlo kratak.