Osamdeset godina nakon iskrcavanja saveznika u Normandiji, kojim je otvoren Zapadni front protiv vojske Trećeg Reicha što je dovelo do konačnog sloma nacizma, u najvećim europskim zemljama neonacističke i neofašističke stranke ostvarile su povijesne rezultate na europskim izborima.

Baš u Francuskoj, gdje je prošloga tjedna svečano proslavljena obljetnica najvažnije savezničke operacije u Drugom svjetskom ratu, kodnog imena „Overlord“, radikalno desna stranka Marine Le Pen Nacionalno okupljanje pomela je Macrona, u Italiji su Braća Italije, neofašisti Giorgie Meloni, apsolutni pobjednici, u Austriji je ekstremno desna Slobodarska stranka također osvojila najviše glasova, dok je u Njemačkoj neonacistički AfD na drugom mjestu, odmah iza demokršćana, s najboljim rezultatom ikada.

Kada čovjek pomisli da su prije osamdeset godina u borbi protiv fašista živote izgubili milijuni ljudi, a samo prvoga dana iskrcavanja u Normandiji njih gotovo deset tisuća, ne može se ne zapitati što se to dogodilo Europi da je na sve to zaboravila. Masa je glupa, povodljiva, lako ju je zavesti i njome manipulirati, to je notorna činjenica. No kako je moguće da su, s povijesnim iskustvom koje ipak svi mi imamo negdje u kolektivnom sjećanju, europski građani opet povjerovali širiteljima mržnje i opasne ideologije koja je već jednom dovela do najgoreg i najkrvavijeg svjetskog rata? I to nakon desetljeća mira i prosperiteta za sve europske zemlje, u kojima su odrastale generacije koje sada žele povratak čvrste ruke, zabranu stečenih sloboda i prava, protjerivanje drugih i drugačijih, prije svega migranata i pripadnika LGBTQI populacije?

Zar su im pandemija koronavirusa, viši troškovi života i ruska agresija na Ukrajinu toliko poremetili umove da iz svojih sitnosopstveničkih razloga vjeruju kako im takvi totalitarni sustavi doista dugoročno mogu popraviti životni standard? Pa da svi voze crvene Ferrarije od 350 tisuća eura poput skromnog Božjeg službenika Stevena Bartulice, koji je, uz obećanje da će se brinuti za običnog čovjeka, slavodobitno osvojio mandat u Europskom parlamentu.

Doduše, od Bartulice nismo čuli da negira fašizam i nacizam, ali ni da slavi antifašizam kao temeljnu zajedničku vrijednost Europske unije. To, dakako, ne čine ni Marine Le Pen ni Giorgia Meloni, nova zvijezda europskog političkog neba, a još manje vođa AfD-a Björn Höcke, koji je nedavno osuđen zbog korištenja nacističkih simbola i pokliča. Dok demokratske proeuropske stranke očito ne znaju kako se tome suprotstaviti i ne nude prava rješenja masama frustriranim porastom troškova života i navalom migranata u kriznim vremenima. Upravo je takva situacija, nakon Velike depresije, i dovela Mussolinija i Hitlera na vlast. Nemoć, jalovost, neodlučnost, nedostatak karizmatičnih vođa koji će natjerati ljude da povjeruju u solidarnost, toleranciju i bolju budućnost, otvorili su prostor putinofilnim bukačima koji, uz bajanje o suverenizmu i kršćanskom identitetu i bildanje nacionalizma, nude jednostavna i brza rješenja. Baš kao što su to činili nacionalsocijalisti i fašisti prije gotovo sto godina, dok su ih mase slijedile.

Premda su nakon poraza Trećeg Reicha svi u Njemačkoj tvrdili da su zapravo bili protiv Hitlera, zastrašujuće snimke milijuna opčinjenih muškaraca i žena u frenetičnom aplauzu impotentnom ratnom zločincu i psihopatu koji ih je uvjeravao da su odabrani narod i danas pokazuju što takva ideologija može učiniti, ne samo Europi već i cijelome svijetu. No, tko zna, možda uslijed povijesnog revizionizma koji se kao pošast širi i po Hrvatskoj i po ostalim zapadnim zemljama, mnogi ne vjeruju da je Hitler uopće postojao, a ako i jest, da i nije bio tako loš. Kao što se ni holokaust vjerojatno nije ni dogodio. Iako se najcrnje projekcije o preuzimanju većine u Europskom parlamentu nisu ostvarile, krajnja desnica okupljena u strankama Konzervativci i reformisti i Identitet i demokracija osvojila je 131 mjesto i time postala treća politička snaga, dok su po dvadesetak mandata izgubili liberali i Zeleni, kao najveći gubitnici ovih izbora. I sve to uz relativno visoku izlaznost od 51 posto na europćanskoj razini, koja očito nije išla na ruku lijevim i liberalnim strankama.

No i uz sramotno nisku izlaznost od 21 posto u našoj maloj prćiji, Domovinski pokret ostvario je uspjeh i nije kažnjen usprkos svim skandalima koji su ga zaskočili otkad je ušao u Vladu – od potkapacitiranih ministara do mame Stevena Bartulice koja ga navodno financira. Tako je postao glavna zvijezda europskih izbora i možda se baš zato DP uspio domoći jednog zastupničkog mjesta, čime će podebljati grupaciju euroskeptika i radikalnih desničara u Europskom parlamentu.

Ni HDZ, koji je ušao u trgovački brak s tim i takvim Domovinskim pokretom, nije kažnjen. Upravo suprotno, uspio je osvojiti dva mandata više nego na prošlim europskim izborima – odnosno, pola od 12 mjesta u Europskom parlamentu dodijeljenih Hrvatskoj – i tako ostvariti više nego uvjerljivu pobjedu koja će drastično djelovati na urođenu bahatost velikog vođe Plen Ki-muna. Tome je nesumnjivo pomogla i najgora izlaznost u Europi, zbog zamora materijala, na što je lukavi premijer vjerojatno i računao kada je raspisao nacionalne izbore mjesec dana prije onih europskih. Znamo da niska izlaznost obično ide HDZ-tu u korist jer njegova vojska uhljeba uvijek glasa.

Naravno da je AP takav rezultat iskoristio za još jedan trijumfalni govor iz serije „usta moja, hvalite me“, u kojem je nabrojio sva nadnaravna dostignuća svojih dviju vlada. Nažalost, Europa je u takvoj situaciji da pobjeda HDZ-ta na još jednim izborima i nije tako loša vijest. Bilo bi puno gore da su DP-ovci dobili više mandata ili da su se u Bruxellesu ponovo uhljebili besprizorni prodavači magle kao što su Mislav Kolakušić i Ivan Vilibor Sinčić ili pak poznati nedrk Ladislav Ilčić, antieuropski populistički ridikuli koji bi se vjerojatno priklonili crnoj desnici samo da su dobili priliku.

Može se smatrati dobrom viješću i da je SDP ostvario relativno dobar rezultat, na razini prošloga – s četiri mandata u Europskom parlamentu, kamo šalje iskusne i prepoznatljive političare koji su svojim radom konkretno pridonijeli boljoj svakodnevici europskih, ali i hrvatskih građana. Možda im je uspjelo ostvariti relativan uspjeh i zato što se ovoga puta Šaka s Pantovčaka, koji inače ne gotivi Europu previše i gadi je kad stigne, suzdržao od diverzije na izbore i svoju građansku dužnost odradio u prijateljskom Brazilu, gdje je samozatajno glasao.

Nažalost, kažnjeni su liberali, odnosno, lista Fair Play na čelu s Valterom Flegom, eurozastupnikom koji je u proteklih pet godina mandata uspio ubaciti Hrvatsku u TEN-T koridore, odnosno, transeuropsku prometnu mrežu, za što si zasluge pripisuju doajen među europćanskim premijerima AP i njegov ministar prometa sklon šalama s volovima i kravama Oleg Butković. To je još jedan dokaz koliko masa ne prepoznaje političare koji rade u interesu građana, vjerojatno zato što Flego nije dovoljno nametljiv, a možda i zato što su na istoj listi bili i predstavnici nacionalnih manjina, među njima i Milorad Pupovac. Koji je, prema šovinističkom narativu DP-a, kriv za sve loše u Lijepoj im Njihovoj.

Usprkos svemu navedenom, razloge za ozbiljnu zabrinutost puno više od Rvacke imaju stare zemlje članice, koje i daju najviše zastupnika u Europski parlament, a u kojima radikalna desnica opasno buja i pobjeđuje. Svjestan opasnosti za unutarnju politiku Francuske, zbog više nego uvjerljive pušione europskih izbora, Emanuel Macron je istoga trena raspustio parlament i raspisao prijevremene izbore kako bi dokazao svojoj ljutoj protivnici Marine Le Pen, koja ga se sprema smaknuti 2027. s predsjedničke funkcije, da je kod kuće ipak on gazda.

No da se vratimo simbolici osamdesete obljetnice iskrcavanja u Normandiji. Treba li posebno napominjati da među svjetskim čelnicima, predvođenim američkim predsjednikom Bidenom, koji su došli odati počast poginulim savezničkim vojnicima, nije bilo ni Plenkovića ni, nedajbože, Milanovića. Hrvatska je, valjda u skladu s poimanjem svoje antifašističke prošlosti i pobjede u Drugom svjetskom ratu, bila predstavljena na razini anonimnog činovnika iz veleposlanstva u Francuskoj. Kada se sve to uzme u obzir, još smo i dobro prošli na europskim izborima.