Kakva sreća da postoji nogometno nacionalno ludilo koje nas redovito obuzima i spaja tijekom svakog europskog i svjetskog prvenstva, jer da ga nema, trebalo bi ga izmisliti. Naime, osim nogometa gotovo da nema stvari oko koje se Rvati – lijevi i desni, urbani i ruralni, sjeverni i južni, ateisti i vjernici, časne sestre i influencerice, popovi i aktivisti, pa čak i saborski zastupnici – mogu složiti. Naravno da se uvijek nađe određeni postotak onih koji o nogometu blage veze nemaju i ne razumiju čemu toliko uzbuđenje, strka i halabuka oko 22 znojna momka koja naganjaju okruglu svinjsku kožu za nenormalno ogromne pare, i to još u zemlji dubiozne demokracije kakva je Katar, no takvi su skeptici, što bi se reklo, zanemariva manjina.

Uslijed nogometne euforije, a osobito ako naši krenu pobjeđivati, zanemarit će se i duboke ideološke podjele u rvackom društvu, započete s dvjema kolonama u Vukovaru još u doba Tomislava Karamarka, koje ni do danas nisu prevladane, pa čak i teške riječi koje su u posljednje vrijeme pale između opozicije i vladajućih. Zaboravit ćemo, dok kažeš keks, i na tužne obljetnice u Vukovaru i Škabrnji i komemoracije na kojima su o žrtvama Domovinskog rata tronuto i sa suzom u oku licemjerno zborili političari razni, osobito oni koje je ta nacionalna tragedija zaobišla, baš kao i rat u kojem nisu sudjelovali. Poput, naprimjer, premijera i predsjednika Republike, koji se očima ne mogu vidjeti pa su učinili sve da se zaobiđu i slučajno ne sretnu na nekom od memorijalnih groblja. Sve će to nestati iz javne sfere kao da je rukom obrisano.

Sve dok su naši Vatreni u Kataru, bez obzira na hrpu kontroverzi oko organizacije svjetskog nogometnog prvenstva u toj bezobrazno bogatoj državi koja jednako bezobrazno gazi ljudska prava, sveopća ljubav i sloga, prisnost i skakanje pred malim i velikim ekranima u Rvata mogu početi!

Kao da sve do jučer nisu rigali žuč jedni na druge i kljucali si jetru, kao da se nikada nisu međusobno optuživali za kriminal, korupciju, nepotizam, kukavičluk, rad za ruske interese, jugokomunističku prošlost i veleizdaju, političari svih boja i dezena složno će ko jedan navijati za naše! Nikola Grmoja past će u zagrljaj Branku Bačiću, dok će Sabina Glasovac i Vesna Vučemilović zagrljene jujuškati uz navijačke pjesme. Ukratko: neopisivo!

Jer, božemiprosti, nogomet je gotovo jedina stvar po kojoj prepoznaju Rvacku u svijetu i zbog koje se u dalekoj Australiji, na Novom Zelandu, u Tunisu, Alžiru, Japanu, Kini, Brazilu ili na Madagaskaru mogu sjetiti na kojem se kontinentu otprilike nalazimo.

Svjesna je toga i naša bivša predsjednica Republike Kolinda Nacionale, čije su seksi fotografije u mokroj majici na crveno-bijele kockice, u kojoj je na prošlom svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji izljubila dvije nogometne reprezentacije i tuđi zlatni pehar, obišle zemaljsku kuglu i učinile je globalno popularnom. Bila je to sjajna kampanja za unosnu poziciju glavne tajnice NATO-a ili možda UN-a. Dobro, NATO joj je izmaknuo, ali za UN još uvijek nije kasno.

Zato se Kolinda marljivo priprema i za ovo svjetsko prvenstvo na kojem će bodriti naše Vatrene u rvackoj narodnoj nošnji, s crvenim vezom na bijelom platnu. Kakav će to tek prizor biti! Doduše, mogla bi se skuhati jer su u Kataru temperature iznad 30, ali vjerojatno se nošnja u par zahvata može prilagoditi i takvim uvjetima kako bi naša Kolinda zasjala u svoj raskoši pred nogometnim gledateljstvom.

Nogometna groznica dolazi baš u pravom trenutku za vladu Andreja Plenkovića, odavno načetu raznim aferama zbog drpanja javnog novca, epohalne pljačke od milijardu kuna u Ini, gašenja sisačke rafinerije i predaje upravljačkih prava pod sumnjivim okolnostima Mađarima. Inflaciju, energetsku krizu i nadiruću recesiju da ne spominjemo. Ni najnoviji skandal oko kupovine 43 posto dionica Fortenova grupe kojih se pod čudnim okolnostima domogao ulagač iz Arapskih Emirata Saif Alketbi, ne ide baš vladajućima u prilog jer mu je to, naime, omogućio famozni lex Agrokor, pravno čedo Andreja Plenkovića i njegove grupe Borg. Zato hvala Bogu da postoji nogomet pa da sve to ode u drugi plan u domoljubnom navijačkom zanosu.

Budući da je nogomet naš najveći nacionalni interes, logično je da je Gordan Jandroković Njonjo, kao jedan od žešćih domoljuba, odlučio omogućiti saborskim zastupnicima da neometano uživaju u gledanju utakmica rvacke reprezentacije. Umjesto da se povlače po hodnicima, skrivaju po zahodima, prate prijenose putem mobitela u saborskim klupama ili lažiraju ispričnice, Njonjo im je velikodušno najavio poseban režim nerada u vrijeme kada igraju Vatreni. Pa je tako na dan kada se raspravlja o prijedlogu proračuna za 2023., odredio stanku od 11 do 13 sati kako bi narodni poslanici opušteno mogli pratiti tekmu između Maroka i Rvacke. Ko jebe proračun i slične gluparije, imaju ljudi pametnijeg posla! Dakako, za naše pare.

Uostalom, znate li vi koliko je našoj repki bitno saznanje da ih u dalekoj domaji uživo bodre, recimo, Josip Đakić Jopa, Jure Brkan, Ivan Budalić ili Mario Kapulica iz Kluba HDZ-ta ili možda Zlatko Hasanbegović i Stipe Mlinarić iz Domovinskog pokreta?! Dečkima u rvackim dresovima bit će odmah toplo oko srca ako znaju da su ovi državotvorni navijači uz njih, a noge će im trčati same. Ako Vatreni opstanu do finala, nakupit će se tih stanki ohoho pa će količinom plandovanja ovaj saziv Sabora, koji i inače zjapi prazan, nadmašiti sam sebe.

Istina je, našli su se neki savjesni saborski zastupnici koji su zbog Takve odluke negodovali, no benevolentni im je Njonjo poručio da ako ne gledaju nogomet, u to vrijeme rade nešto drugo. Recimo, štrikaju, proučavaju najnovije recepte na internetu, odu na plac, na masažu ili već što ih je volja.

Svidjela se ta domoljubna ideja i ministru znanosti i obrazovanja Radovanu Fuchsu, koji je požurio pokazati kako i on svoje konje za trku ima. Otvorenog uma, kakav već jest, odlučio je i on dopustiti profesorima i učenicima da preskoče poneki školski sat i obrazuju se uz nogomet.

Iako se u kurikulum, navodno zbog prenatrpanosti, već godinama ne može ugurati zdravstveni i građanski odgoj ili učenje o holokaustu, za nogomet će vremena naći. Pa molim vas lijepo, što su propuštena dva školska sata, tamo neka fizika, biologija ili kemija, prema utakmicama nogometne reprezentacije kojima se možda piše nova rvacka povijest. A kao što je poznato, s poviješću u obrazovnom sustavu imamo osobiti problem.

Predsjednik sindikata Preporod Željko Stipić, koji predstavlja zaposlenike u hrvatskom školstvu, nije skrivao oduševljenje tom idejom resornog ministra pa je sarkastično predložio i da se prilikom gledanja utakmica učenicima omogući konzumacija piva i organiziraju školske kladionice. Nema smisla da se oni pate kao navijači u Kataru, kojima je zabranjena kupnja i konzumacija alkohola u okrugu stadiona.

Uostalom, tko se u ovoj državi obogatio na znanju?

Ta nije li prije gotovo trideset godina, na početku vladavine HDZ-ta, čuveni čuvar državnog pečata Ivan Milas u Rvackom saboru izrekao onu povijesnu: “Mozak vani ništa ne vrijedi! Kilo mozga je dvije marke.” Budući da stranka osuđena kao zločinačka organizacija i danas vlada državom, vladaju dakako i isti principi koje je čuvar državnog pečata zapečatio. Kakav mozak, kakvi bakrači! Čak se o pozitivnom utjecaju nogometa na BDP i rvacko gospodarstvo općenito najozbiljnije ovih dana raspravlja na državotvornim medijima.

Jer dok svi ti nesretni znanstvenici i istraživači po našim institutima jedva krpaju kraj s krajem i u ime viših ciljeva pristaju živjeti od crkavica, dotle naši nogometaši, od kojih rijetko tko ima više od mature, zarađuju milijune. I to u eurima! A ni saborski zastupnici, čije intelektualne sposobnosti i razinu obrazovanja nitko ne provjerava, ne žive loše. Čemu onda trošiti vrijeme na puste škole i obrazovanje kad od toga ionako nikakve vajde u zemlji premreženoj korupcijom i stranačkim uhljebljivanjem. I zato otvorimo kladionice po školama i dajmo djeci pivo, nek’ na vrijeme shvate što se isplati u životu.