Ako na proslavi državnog praznika paradirate u crnim uniformama, nosite oznake zločinačke fašističke tvorevine NDH i dižete desnicu na pozdrav „za dom spremni“, i to sve pred očima i ušima policije, možete mirno spavati. Jer nitko vas neće pozvati na obavijesni razgovor. Možda će neki ćato, ajde, zbog pritiska javnosti nažvrljati neku prekršajnu prijavu, ali manje-više na tome će i ostati.

Ako umlatite nekog nesretnog migranta, izvrijeđate pripadnike srpske ili romske manjine, silujete vlastitu ženu ili je zabijete u radijator u žaru svađe, i tu će represivni aparat pokazati poslovičnu tromost i jedva da će vas itko ikada u pravosuđu pitati za zdravlje. A ako vas i pita, proces će trajati desetljećima.

Ali ako uvaženog gospodina predsjednika Hrvatskog sabora nazovete Njonjom, e onda ste nagrabusili. Ne gine vam hitan poziv na razgovor s policijom zbog sumnje na prijetnje i ugrožavanje sigurnosti štićene osobe. To jest, Gordana Jandrokovića.

To je prenebregnuo izvjesni Toni Beroš s Hvara, koji se šegačio u društvu prijatelja i drznuo mu se telefonirati da čestita Dan državnosti. Te ga pritom nazvao Njonjom. To je gazdi Sabora toliko diglo živac da je Berošu navodno sočno opsovao, na način koji se ne bi očekivao od tako visokog dužnosnika.

Iako je, doduše, i antifašizam upisan u Ustav, kao i zabrana diskriminacije prema rasnoj, spolnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi, dočim je zakonom strogo zabranjen govor mržnje, kršenje tih odredbi daleko manje zabrinjava rvacku policiju od navedenog anonimnog telefonskog poziva predsjedniku Sabora, koji je štićena institucija i ustavna vrijednost. Pa kada uznemiravate Gordana Jandrokovića, opasno ste ugrozili državnu sigurnost.

Tako je i momak koji se prije par godina na Facebooku usudio zaprijetiti predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću, također predstavljao opasnost za ustavni poredak pa ga je presrelo na granici i strpalo u istražni zatvor u Remetincu. Inače, momak živi u Austriji, a uhapšen je kada je došao u Hrvatsku na ljetovanje. Svojedobno su priveli i nesretnog muškarca na Korčuli koji je premijeru dobacivao „Ćaća!“ jer je time navodno remetio javni red i mir.

Dok, na primjer, karikaturalnog Hitlera iz našeg sokaka Marka Skeju, koji redovito ustašuje u neposrednoj blizini državnog vrha, nikada nisu ni pokušali staviti u aps. Kao ni istinsku zvijezdu kamenjarskog rocka i krajnje desnice Marka Perkovića Thompsona, poznatog po tome što oplemenjuje svoje koncerte poetskim stihovima „za dom spremni!“ kojima počinje megauspješnica „Čavoglave“. Po mišljenju sudaca Visokog prekršajnog suda, time čak nije ni remetio red i mir, a kamoli kršio Ustav, pa ni postupanja policije logično nije bilo. Ali kada Gordana Jandrokovića nazovete Njonjom, remetite mir cijele nacije, koja ne može spavati od užasa zbog takvog nečuvenog bezobrazluka i trese se od straha pred sigurnosnom ugrozom.

Eto što sve mogu naše institucije kada postoji politička volja! Odnosno, kada je povrijeđena taština nositelja vlasti, naravno, iz redova HDZ-ta. Oni čak ne moraju ni prijaviti neki takav neugodni slučaj, represivni aparat reagirat će sam. Za razliku od svih ostalih slučajeva u kojima bi trebali djelovati po službenoj dužnosti, pa uglavnom zaboravljaju na tu obvezu. Recimo, kada mediji otkriju razgranatu koruptivnu hobotnicu pokojnog zagrebačkog šerifa Mileta Banditića ili postojanje nezakonitog radijskog kartela nad kojim monopol imaju opasni momci povezani s kriminalnim radnjama. Ako to nisu dvostruki standardi, a što onda jest?

Reakcija je tim bizarnija što u telefonskom pozivu Gordanu Jandrokoviću – vjernom vojniku partije koji je, zahvaljujući urođenom talentu političkog preživljavanja, dogurao i do pozicije šefa najvišeg zakonodavnog tijela u državi – prijetnji nije bilo.

A što je uznemirujuće u nadimku Njonjo, široko rasprostranjenom u javnosti, to samo predsjednik Sabora zna. Tim više što su autori tog nadimka članovi Mladeži HDZ-ta pa ga u stranci tako zovu već godinama. Za što je onda kriv Toni Beroš, koji ga je samo nazvao onako kako ga zovu i na Trgu žrtava fašizma 4? Točnije, u Vasioni, središnjici stranke prema stranačkom žargonu.

Baš kao što su vječnog consiglierea Vladimira Šeksa zvali Žalosna sova, odnosno Kolega, prema kodnom imenu koje mu je dala UDBA, a Tomislava Čuljka – Mistrija. Što je slavonski izraz za zidarsku žlicu, a tim se zanatom Čuljak bavio prije rata i prije no što je postao HDZ-tov moćnik iz sjene. Bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić ostao je upamćen kao Očenašek, a šefa saborskog kluba HDZ-ta Branka Bačića zovu Plavac. Europćanskog vođu stranke Andreja Plenkovića, dok je bio mali, zvali su Mali Sanader, a sada ga zovu Anemični. Čak je i predsjednik Republike poznatiji kao Crveni Zoka.

Neki se možda sjećaju da je prilično kruti Ivić Pašalić, jedan od najmoćnijih savjetnika neumrlog predsjednika Franje, bio poznat kao Herr Flick. Njemu perfidnom, kakav je već bio, nije na pamet padalo da se zbog toga nervira. Možda mu je malo i imponiralo, s obzirom na to da se radilo o osebujnom liku SS-ovca iz megapopularne serije „Alo! Alo!“ Pa se rado šegačio s tim nadimkom ne bi li, onako antipatičan, zaradio simpatije širokih masa.

HSS-ov Krešo Beljak – bivši samoborski mangup, a danas političar burne prošlosti – i sam se pohvalio da ga u narodu zovu Pajser zato što je u mladosti provaljivao u tuđe automobile i otimao kazetofone u alkoholiziranom stanju. Opće je mjesto da su bivšeg predsjednika Republike Ivu Josipovića zvali Lignja, što je njega prilično zabavljalo. Dapače, znao je u društvu ispaliti i pokoju šalu na vlastiti račun, u smislu „Lignja uzvraća udarac!“ ili „Pokazat će im Lignja!“ No nije zabilježeno da je itko priveden jer je tako nazvao šefa države.

Iako svi u politici imaju neke nadimke, što su mogli i očekivati kada su se počeli baviti jednim od najstarijih zanata na svijetu, malo tko je zbog toga pokazao bijes ili ljutnju. Ipak je većina njih dovoljno lukava da znaju da će im to samo štetiti.

Jedan od rijetkih koji bi se raspametili zbog spominjanja svog nadimka u javnosti bio je Milijan Brkić, poznatiji kao Vaso. No iako je podigao 34 tužbe protiv medija zbog neopisive duševne boli koju su mu nanijeli tekstovi o njemu objavljeni, nije poznato da je ikoga tužio zato što ga se nazivalo Vasom. A niti policija nije djelovala po službenoj dužnosti, jer je Vaso uspio dogurati tek do pozicije potpredsjednika Sabora.

Ali eto, od svih njih, uvaženi gospodin Gordan Jandroković jedini se osjeća napadnutim kada ga zovu Njonjo. Možda je drčni Toni Beroš zaprijetio njegovu naraslom egu, jer Gordan se, kao i mnogi prije njega, naprosto saživio sa svojom funkcijom pa valjda sam sebi govori Vi otkad je postao gazda Sabora i dalo mu zaštitare.

Budući da se silno trudi biti duhovit i neformalan – kao onomadne kada je na tezu smijenjene ministrice Gabrijele Žalac da joj netko podmeće, otpjevao stihove Vojka V „Možda je Vlada, možda su Srbi, možda masoni“ – čudi što nije iskoristio priliku da smisli koji štos na račun vlastite njonjavosti, što bi samo pridonijelo njegovu inače skromnom rejtingu u javnosti. Pogotovo nakon što je ljetos na Facebooku objavio fotografiju svojeg raskošnog tijela u kupaćim gaćicama, kako bi pokazao predsjedniku Republike da ima mišiće. Odnosno, da nije nasilnik bez mišića.

No sve to spada u politički folklor, koji zabavlja javnost. Ono što bi nas ipak trebalo zabrinuti jest činjenica da policija i represivni aparat djeluju selektivno, kao i da su im kriteriji o tome što je ugroza Ustavom zaštićenih vrijednosti krajnje dubiozni.

Što bi tek bilo da je Jandrokovića netko nazvao Pudlicom, kako što je to učinio neukrotivi Lav s Pantovčaka? Tako ga, naime, u kuloarima Vasione na Trgu žrtava sve češće zovu i njegovi stranački drugari.

Valjda bi u tom slučaju Toni Beroš završio u Lepoglavi. Jer, oprostite, nazvati predsjednika Hrvatskog sabora Pudlicom, to je jednako hibridnom ratu, odnosno, terorističkom napadu. Poput onog u listopadu 2020. na Vladu RH, koji represivni aparat, usprkos privođenju šaljivdžija s Facebooka, nije spriječio. Što bi se reklo: omanuše ceo fudbal!