Sva sreća da Rvacka nije neka velika država od bitnog geostrateškog značaja za nekog militantnog psihopata, na primjer Putina. Jer da jest, uzimajući u obzir infantilnu egomaniju dvojice alfa mužjaka na vlasti, svaki bi nas iole ozbiljniji agresor pregazio ko palačinku u dva dana. Bio bi to prilično lak zadatak s obzirom na to da premijer i predsjednik Republike, koji je ujedno i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, ne komuniciraju već mjesecima, a kako reče Veliki vođa Vlade i HDZ-ta, niti neće. Nikada, pa ni tada.

Sva sreća da smo u NATO-u pa bi se možda, da dođe do najgoreg, netko smilovao i pobrinuo za nas. Iako, sudeći po projektilu koji je ispod radara preletio dvije članice NATO-a te se strmopizdio kraj Studentskog doma u Zagrebu, i među saveznicima prije svega vrijedi ona: uzdaj se u se i u svoje kljuse! A u koje to kljuse da se mi uzdamo kada ni godinu dana nakon tog nemilog događaja ne znamo tko je ispalio famozni projektil, je li bilo slučajno ili namjerno i je li nosio bombu ili nije?

Stoga, da netko maliciozan doista pokrene invaziju na Rvacku, imao bi, štono se kaže, carte blanche. Jer na čelu Ministarstva obrane je potkapacitirani đilkoš s neobičnim talentom za mešetarenje državnim nekretninama, koji o vojsci blage veze nema, Vijeće za nacionalnu sigurnost nije se sastalo već ohoho, novi šef Vojne sigurnosno-obavještajne agencije ne naslućuje se ni u tragovima, nedostaje nam modernog oružja, poklonjeni američki helikopteri trule na otvorenom jer hangari nisu izgrađeni na vrijeme, protuzračna obrana nam je u banani, Rafali još nisu stigli dok MIG-ovi padaju ko kruške. A na temelju iskustva teško je povjerovati da bi Zoki i Plenki svladali svoje pregoleme taštine da je zemlja stvarno u govnima. Možda bi se i tada dopisivali i durili dok bi nam bombe i rakete padale po glavama.

Naime, Ured predsjednika obavijestio je javnost da je Milanović još u prosincu prošle godine sedmi put pisao pismo premijeru da se nađu ko ljudi i riješe goruće probleme vanjske politike, obrane i nacionalne sigurnosti. No na sedam Zokinih pisanih vapaja za sastankom, od AP-a ni pisma ni razglednice. Ne samo da mu nije odgovorio ni na jedno pismo, već nije pokazao ni najmanji interes da se ti problemi počnu rješavati. Umjesto da u ovoj opasnoj situaciji globalne nesigurnosti, na početku druge godine ruske agresije na Ukrajinu, Veliki vođa Vlade i HDZ-ta pregrize govno, pokaže svoju veličinu i dogovori ono što po Ustavu dogovoriti mora s predsjednikom Republike, on mu je javno poručio da svaka komunikacija s njime prestaje.

Po njemu očito logično, nakon što se Zoki svom silinom svoje logoreje opet obrušio na grijehe premijera i njegovih najbližih odabranika. I zato, neka nemamo 45 veleposlanika u diplomatskim misijama diljem svijeta, neka u vojsci nisu imenovani zapovjednici, neka započne i treći svjetski rat, AP do kraja mandata više neće općiti sa Šakom s Pantovčaka! I gotovo! Zato što ima većega i zato što je njegov tata bio jači. Ko jebe državu i ustavne obveze!

I baš kad smo pomislili da su se umorili jedan od drugoga, prošloga tjedna dohvatiše se opet svom silinom. Prvo je premijeru diglo živac Izvješće predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića, kojem nije najbolje sjela ideja da curenje informacija iz istraga postane kazneno djelo. No, usprkos tome, velikom Europćanu i miljeniku Ursule von der Leyen ne pada na pamet odustati od najavljenih promjena, već je zapilio ko sivonja. „Mi dajemo pare i onda curi iz istraga. To tako ne ide”, reče AP uz napomenu da će ustrajati u tome da se zbog navedenog donese novi Kazneni zakon i Zakon o kaznenom postupku. Dok se, naprimjer, prijedlog Židovske općine da uzvikivanje ustaškog pozdrava i isticanje ustaškog znakovlja uđe u isti taj zakon, kiseli već dvije godine pa nikako. Što ga briga, tamo se ne spominje AP! A te se promjene, kako tvrdi, neće odnositi na novinare i oni zbog objavljivanja informacija koje se ne sviđaju vlasti, neće u bajbukanu. Časna riječ.

Naravno da Zoki nije mogao to odšutjeti pa mu je poručio da će, ako ta bruka od zakona stupi na snagu, pomilovati svakoga, te odlučno dodao: „Neka znaju ovi u tužiteljstvu da se ne muče. To neće biti kažnjivo u Hrvatskoj.” Kakav pravednik! Kao da nikada nije izgadio preloše rvacke medije, a ugledne novinare nazivao nepismenim provincijalnim hejterima.

Zlu ne trebalo, pojavila se još jedna tema od neobične važnosti za državu oko koje su se njih dvojica podžapali. Točnije, stipendija Grada Zagreba koju je dobio Zokin sin. Osim što je pobjesnio na prokleta piskarala koja čačkaju gdje ne trebaju, predsjednik Republike, kao istinski borac za slobodu izražavanja, stavio ih je tamo gdje im je mjesto i proglasio ih korumpiranima. Onda je Plenki jedva dočekao da pikne Zokija tamo gdje ga najviše boli. A to je privatna sfera. I tako unedogled.

Kakva šteta da sve ono u čemu Zoki ima pravo – a to su korupcija koja guši državu pod pokroviteljstvom Velikog vođe Plen Ki-muna i njegove vlade, nefunkcionalno pravosuđe pod šapom HDZ-ta, beskrupulozno uhljebljivanje po stranačkoj liniji, u čemu se okušao i nemušti glasnogovornik Vlade Marko Milić, čudo od djeteta koje je ćaća Goran, poznati jutelovac i jugoslavenski miljenik, učlanio u HDZ s osamnaest ne bi li mu osigurao briljantnu karijeru – nema težinu koju bi imalo da javnu komunikaciju nije spustio na dno dna.

I ma koliko narod oguglao na njihove međusobne uvrede koje više nikog ne iznenađuju, pa i ne zanimaju, ipak je teško shvatiti razinu neodgovornosti odraslih ljudi prema funkcijama koje obnašaju i prema Ustavu u kojeg su se zakleli. S jedne strane premijer koji se furi kao uvrijeđena mlada i štiti svoje nesposobne ministre, a s druge strane predsjednik Republike iz kojeg suklja nekontrolirana bujica riječi dok vodi krajnje nedosljednu, pa i opasnu vanjsku politiku.

Doduše, ne vole se pretjerano ni izraelski predsjednik Herzog i premijer Netanyahu, a u novijoj povijesti nisu se očima mogli vidjeti ni češki, ni rumunjski, ni slovački predsjednici i premijeri, pa ni hrvatski, kada su nekim čudom bili osuđeni na kohabitaciju. Ali, koliko je poznato, kada su državni interesi bili u pitanju, nisu prekidali komunikaciju niti su se međusobno častili gadostima kakve već godinama slušamo između Markova trga i Pantovčaka. Ako je pjesnički nastrojeni ministar od vanjskih stvari Gordan Grlić Radman u nečemu u pravu, to je činjenica da je diplomatski kor zgrožen i ne zna što da misli. Kao i da je oko Zokija stvoren sanitarni kordon zbog kojeg nitko od vodećih europskih, a ni američkih političara ne želi s njim imati posla. Osim Orbána, dakako.

Da je gazda Pantovčaka sa svojim verbalnim divljanjem odavno pretjerao, već je odavno izrečeno i napisano. No ako Zoki povremeno i zabavlja javnost svojim nastupima, dok Plenki glumata pristojnost, problem je u tome što se njihov sukob odavno prelio preko granica Lijepe im Njihove i postao međunarodno prepoznat.

Ako su toga svjesni partneri i saveznici Hrvatske, a zašto ne bi bili i neprijatelji? Oni s krive strane povijesti? I zašto to ne bi zloupotrijebili? Zar to nije doprlo do mozga premudrog AP-a, koji bi se zbog viših ciljeva morao sastati s predsjednikom Republike? Jer država nije njihova privatna prćija niti su Banožić i Grlić Radman, koje predsjednik Republike ne štedi u svojim eskapadama, važniji od nacionalnih interesa. Htjeli ne htjeli, Zoki i Plenki osuđeni su jedan na drugoga, ma koliko se mrzili. Ako nema ni pisma ni razglednice, na kraju će nastradati narod, puno više od premijerova ega.