Kako sada stvari stoje, kada je Schengen u pitanju, Veliki vođa Vlade i HDZ-ta SuperAndrej Plenković džaba je krečio. Iako je Novu 2023. godinu svečano dočekao na graničnom prijelazu Bregana sa svojom prijateljicom, predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen, i iako ulazak u Schengen i uvođenje eura ne prestaje nabijati na nos opoziciji kao povijesne uspjehe svoje vlade, izgleda da deset mjeseci kasnije nećemo baš uživati u njihovim plodovima. Kakav peh! Kao da Hamas osim protiv Izraela radi i protiv njega. Zato su ga toliko i razbjesnile optužbe desne opozicije da su on i nutarnjoposlovni ministar Davor Božinović odgovorni za pad Schengena.

Jer, eto, baš uoči superizborne godine za koju se SuperAndrej pomno sprema igrajući se Djeda Mraza i dijeleći svima naše pare ko da su mu ćaćine, buknuo je krvavi sukob na Bliskom istoku izazvan terorističkim napadom Hamasa na Izrael i masakrom preko 1400 civila, a zbog oštre izraelske odmazde i humanitarne katastrofe prijeti da se prelije daleko izvan granica te uzavrele regije.

Sve to, dakako, već je rezultiralo terorističkim napadima radikaliziranih islamista po Europi, ali i opasnošću od novog vala migranata. E pa baš zbog toga, kao i zato što je rvacka granica, otkad napokon uđosmo u Schengen, postala prilično propusna, Janezi odlučiše opet uvesti kontrole na naše granične prijelaze.

Istina je, doduše, da su to učinili nakon što su njima Austrija i Italija učinile isto, kao i da je ukupno devet zemalja EU-a suspendiralo Schengen, barem privremeno, no sama činjenica da premijer i ministar od nutarnjih stvari tako žustro objašnjavaju da Rvacka nije ni za što kriva i da Slovenci ne pizde zbog utrostručenog broja ilegalnih migranata, već zbog pogoršane sigurnosne situacije u svijetu, govori u prilog tome da je istina vjerojatno potpuno suprotna. Tim više što čak ni Robert Golob, koji je prilikom ulaska Rvacke u Schengen simbolički dao izrezati prvih nekoliko metara razorne i krvoločne žilet žice, još uvijek nije završio njeno uklanjanje. Kao ni Mađari, uostalom.

Usprkos tim notornim činjenicama, staloženi Plenki i njegovi ministri jednako žustro negiraju informaciju da je Slovenija zatražila od rvacke vlade da pozove Frontex na svoje granice. Uspljuvaše se objašnjavajući da to nije istina i da to nitko ne može od nas tražiti, jer smo, uostalom, sposobni sami čuvati vanjske granice EU-a. Kao i da je za sve zapravo kriva BiH i zato bi njima trebalo poslati Frontex. O Srbiji da i ne govorimo. Hm?

Poznato je da je tijekom procesa ulaska u Schengen rvacka policija optuživana za brutalno i nehumano postupanje prema migrantima, „odvraćanje“ uz batine i oduzimanje mobitela, nepoštovanje međunarodnog prava na azil i kršenje niza članaka i konvencijskih prava koje garantiraju Povelja UN-a i Europska konvencija za ljudska prava. Kao u nesretnom slučaju afganistanske djevojčice Madine Hosseini, koja je poginula na pruzi između Hrvatske i Srbije jer su njoj i njenoj obitelji naši pogranični policajci prvo odbili pravo na azil, a onda ih usred noći potjerali natrag u Srbiju.

O tome je presudu donio Europski sud za ljudska prava, na što se Vlada, umjesto da se poklopi ušima i plati simboličnu odštetu, žalila pa izgubila. A veliki humanist Andrej Plenković odbacio je svaku odgovornost države i proglasio je individualnom odgovornošću pojedinaca koji su te noći radili. Sve to bacilo je priličnu ljagu na Rvacku u očima europske javnosti, a osobito međunarodnih humanitarnih organizacija, od Human’s Right Watcha preko Amnesty Internationala do Lighthouse Reporta, dok su svjedočanstva o zlostavljanju migranata na granici s Hrvatskom prenijeli mnogi europski mediji.

A europske institucije, osobito Europska komisija, s jedne strane

naložile su istragu i osudile takvo postupanje prema migrantima, a s druge ga licemjerno toleriraju jer zajedničkog rješenja za novi val migranata nema. Kao ni europske solidarnosti na tom planu.

O tome se raspravljalo na posljednjem neformalnom summitu Europskog vijeća u Španjolskoj, gdje je, očekivano, jako glasan bio „usual suspect“, štono bi se reklo, uobičajeni sumnjivac i smutljivac na planu europske solidarnosti mađarski diktator Viktor Orbán, koji je izjavio da su Poljska i Mađarska pravno silovane jer moraju prihvatiti ono što ne žele. Na veselje svojih radikalnih birača dodao je kako, što se Mađarske tiče, kompromisa o zajedničkoj migracijskoj politici neće biti.

Drugim riječima, neka se zemlje članice na vanjskim granicama – a to su prije svega Italija i Grčka, pa onda i Rvacka – bakću s tim rastućim problemom kako god znaju. Iako većini nesretnih migranata ne pada na pamet zatražiti azil ni u Hrvatskoj ni u Grčkoj, već streme dalje prema bogatijim zapadnim zemljama, koje ih isto tako više ne žele.

No to je druga priča, izvan domene rvacke vlasti i autoriteta velikog Europćanina Plen Ki-muna, koji na svog prijatelja Orbána, velikog Putinova poklonika, očito utjecati ne može. Ali može na odnose sa Slovenijom i bolju i humaniju kontrolu granica s BiH, po mogućnosti bez mlaćenja i ponižavanja nesretnih ljudi koji bježe od rata, siromaštva i smrti. Naravno da je u ovoj situaciji moguće da se među njih ubace „spavači“ i zaluđeni teroristički militanti, no činjenica jest da su većinu terorističkih napada u europskim državama u posljednjih ohoho godina počinili radikalizirani pripadnici druge ili treće generacije imigranata, koji su ujedno i europski državljani.

I što sad?

Dakako, postavlja se logično pitanje kako to da je, otkad smo ušli u Schengen, broj ilegalnih migranata koji je ušao u Sloveniju zapadnobalkanskom rutom porastao s 13,5 tisuća na preko 42 tisuće, kako tvrde Janezi. Iako rvacka policija nije promijenila svoje metode i nije postala nimalo nježnija, očito da više nije tako agilna kao što je bila kada smo Europi morali dokazivati svoju spremnost za ulazak u društvo odabranih. Odnosno, među članice schengenskog prostora, koji podrazumijeva implementaciju pravila i usklađivanje uvjeta na četirima područjima, a to su zračne granice, vize, policijska suradnja i zaštita osobnih podataka.

Ali, avaj, Schengen se u posljednje vrijeme pokazao kao krhka biljka, a plemenita ideja ukidanja granica među zemljama članicama bila je posljednjih godina često na kušnji. Prvo zbog velikog migrantskog vala 2015. pa zbog korone pa sada zbog ugroze svjetske sigurnosti. Što bi se reklo, kad dođe stani-pani, većina europskih zemalja drži se one: uzdaj se u se i u svoje kljuse i prvo štiti vlastitu guzicu.

Budući da je ulazak u Schengen povijesni uspjeh njegove vlade, pomalo je nevjerojatno da u ovakvoj situaciji SuperAndrej Plenković nema potrebu o tome povesti plenarnu raspravu sa zastupnicima u Saboru i suočiti se s desnom opozicijom, koja tvrdi da vladajući to namjerno izbjegavaju i pritom zloupotrebljavaju Odbor za ustav. Naravno da ne treba slati vojsku na granice i postavljati ograde, ali bi sasvim sigurno o toj temi, bez mistifikacije, trebalo postići neki konsenzus među parlamentarnim strankama. Kako je moguće da premijer, koji je prije tri godine dao zatvoriti Markov trg zbog napada na zgradu Vlade u izvedbi hrvatskog državljanina opranog mozga Danijela Bezuka, nastoji umanjiti sigurnosne rizike za državu koji danas, za razliku od 2020. kada se taj pojedinačni napad dogodio, stvarno postoje. A onda se postavlja još jedno pitanje – nije li Schengen precijenjen? Što su točno rvacki građani imali od toga, osobito oni koji ne žive blizu granice i ne rade u Sloveniji ili Mađarskoj pa je ne moraju svakodnevno prelaziti?

Bilo bi bolje da je umjesto te crtice u svojoj europćanskoj karijeri Plenković više poradio na borbi protiv korupcije, reformi pravosuđa, slobodi medija i funkcioniranju institucija. Jer bili mi u Schengenu i eurozoni ili ne, činjenica jest da su stanje demokracije u Rvackoj i vladavina prava gori negoli prije ulaska u EU. Kao što i ilegalnih migranata preko slovenske granice ima triput više nego prije rvackog ulaska u Schengen. Što samo znači da svakoj HDZ-tovoj vladi trebaju mrkva i batina kako bi se držala europskih pravila. Nije li vrijeme da EU promijeni taktiku?