Kako će Hod za život, na dan predizborne šutnje, u kojem će osim Željke Markić i njene uzorite udruge, sudjelovati i Plenkijev mladi lav KARLO RESSLER, utjecati na europske izbore, ostaje tek spekulirati

Gdje je nestala ljubav Hrvata prema Europi? Teško je to reći, budući da smo se ne tako davno iz petnih žila trsili pokazati svijetu da ne pripadamo Balkanu i da smo potpuno drugačiji od divljih hordi koje naseljavaju prostor istočno od Drine. Naši vlastodršci s gnušanjem su odbacili naziv Zapadni Balkan koji se na njihov užas ipak još uvijek koristi po bruxelleskim institucijama, ne odgovara im ni smještanje Hrvatske u nekakvu regiju bivših jugoslavenskih zemalja, a neokrunjena kraljica Balkana i majka svih Hrvata, predsjednica Kolinda, nekako je ipak pristala na termin Jugoistočna Europa.

I nakon svih muka koje smo prošli beskrajno pregovarajući uz famozne “benchmarks” iliti mjerila, izmišljena specijalno za ‘rvacki slučaj, nakon ucjena, blokada, slanja generala u Haag i hapšenja odbjeglog Ante Gotovine, samo šest godina poslije svečanog ulaska u klub Europćana oduševljenje je splasnulo, a odium prema Bruxellesu skoro da je ravan onome koji smo nekad gajili prema Beogradu. Ukratko, ljubav prema Europi više ne stanuje u Rvackoj. To najbolje dokazuju ankete prema kojima će tek 17 posto hrvatskih građana sigurno izići na europske izbore, dočim će ih 16 posto možda to učiniti. Više od 50 posto sigurno neće glasati, jer ne vidi u tom cirkusu nikakva smisla. Logično, jer Hrvatska je, kao najgora učenica, u svemu na začelju – od BDP-a, preko zaposlenosti do povlačenja para iz famoznih europskih fondova, a od nas su gori jedino Bugari. Za sada.

A MLADI, KOJIH JE TEK 13 POSTO IZAŠLO na prethodne euroizbore, budući da od članstva nisu osjetili bogznakakvu korist na vlastitom novčaniku i perspektivi, usprkos agresivnoj kampanji sa svih strana i pozivima da glasaju, čini se da ni ovoga puta neće masovnije navaliti na glasačke kutije.

Uostalom, nije li većina mladih i sposobnih ionako u Irskoj, Njemačkoj, Švicarskoj ili Švedskoj, a tamo im sigurno ne pada na pamet da daju glasove strankama koje su ih svojom rodijačko-plemensko-tajkunskom politikom i katolibanizacijom društva otjerali iz Hrvatske.

Zato su se mostovljani dosjetili jadu i nameračili naplaćivati kompenzaciju Europćanima za sve one koji su iskoristili blagodati zajedničkog tržišta i slobodnog kretanja ljudi, rada i roba, pa su petama dali vjetra. Originalne ideje imaju i živoziđani koji će skupljati potpise za ukidanje financiranja političkih stranaka, a mogli bi i za ukidanje Europske unije, jer se ionako zalažu za izlazak Rvacke iz euroatlantskih integracija. Zlatko Hasanbegović, Mali Haso, i njegova stranačka drugarica Bruna Esih smislili su još bolju provokaciju i na prozor sjedišta svoje jedva postojeće strančice okačili zastavu s ustaškim grbom. Onim koji počinje bijelim poljem. Pa ih je posjetila policija. Iako su dali sve od sebe da ih uhapse i pretvore u žrtve brutalnog policijskog režima, nažalost, trik im nije uspio. Prošli su čak i bez prekršajne prijave pa je besplatna reklama imala nešto manji odjek no što su planirali.

I da nije bilo šekreta na Krešimircu, na čiju obnovu je ekipa iz Zrinjevca potrošila skoro tristo tisuća naših kuna, iako školjka, lavabo i radovi prema svim cjenicima koštaju tek koju tisućicu, o čemu gradonačelnik Mile Fontana dakako nema blage veze, bilo bi nam smrtno dosadno ovih 45 dana, tijekom kojih se političari svih boja i dezena trse dokazati neukom narodu da su baš oni zaslužili dobro plaćeni boravak u Bruxellesu i Strasbourgu sljedećih pet godina. Osobito Maras, Gordan Maras, koji je dio svoje kampanje odradio upravo pred spomenutim zahodom. No uzalud trud svim kandidatima za uhljebljivanje u Europskom parlamentu, bezrazložno se rastrčaše po Hrvatskoj, ne vrijedi im ni sudjelovanje na stočnim sajmovima, razgovaranje sa zečevima i razdraganom djecom, suze za Vukovar i pusta obećanja u koja tako i onako nitko ne vjeruje. Badava spektakl s Angelom Merkel i Manfredom Weberom, Spitzenkandidatom Europskih pučana, koji za njih na Tomislavovu trgu, za masne pare, pripremaju anemični premijer i njegov jednako tako anemični anonimni nositelj liste Karlo Ressler, kad će izlaznost biti mala. I točka. No kakva god da bila, najviše će ionako koristiti vladajućima, koji su novim zakonom omogućili predizborno bacanje 4,5 milijuna kuna u vjetar.

Kako će Hod za život, predviđen na dan predizborne šutnje, u kojem će osim Željke Markić i njene uzorite udruge U ime obitelji, Hrasta, Vigilarea i sličnih, sudjelovati i već spomenuti Plenkijev mladi lav Karlo Ressler, utjecati na europske izbore, ostaje nam tek spekulirati. Hoće li Ressler, koračajući s ultrakonzervativnom prolife nevladinom scenom, zapravo raditi u interesu nekih drugih političkih opcija, kojih se teta Angela grozi k’o vrag tamjana, ili će to privući Vasine simpatizere, koji predstavljaju autohtone HDZ-tove birače, da eto, ‘ajde, daju glas premijerovoj listi odabranika, vidjet ćemo po rezultatima. Koji su bolno predvidivi jer od Plenkijeva izbornog tijela rezigniraniji su samo ljevičari.

Nema nikakve sumnje da će svi koji izgaraju u kampanji, ove godine pohrliti i na proslave Dana Europe, prošetati se trgovima, probati lokalne specijalitete na štandovima zemalja članica, srčano pjevati europsku himnu i kleti se u europske vrijednosti koje će u Bruxellesu, ako ga se domognu, braniti svojim tijelima. Pritom će, kao što se uobičajilo u Rvata, a osobito kod HDZ-tovaca, nastojati zanemariti činjenicu da se 9. svibnja u cijeloj Europi proslavlja Dan pobjede nad fašizmom, na koji su ponosne sve zemlje antifašističke koalicije, osim Hrvatske.

I Rusi, i Britanci, a osobito Francuzi čiji je pokret otpora bio na razini megapopularne humoristične serije “Alo, Alo!”, velikim vojnim paradama i polaganjima vijenaca obilježit će te slavne dane svoje povijesti, kada su ujedinjene europske i američke snage porazile najveće zlo 20. stoljeća – nacizam i fašizam. Kao što je poznato, Hrvatska se posljednjih gotovo trideset godina vrlo sramežljivo prisjeća svog Narodnooslobodilačkog pokreta, zahvaljujući kojem se i našla na strani pobjednika. Pa umjesto Dana pobjede, radije slavi Dan Europe, jer to nekako neutralnije zvuči. Osim toga, za Hasine obožavatelje, kao i za mnoge zadrigle birače HDZ-ta, u kolektivnoj svijesti taj je datum ionako ostao upamćen kao Dan poraza, kada su se “naši” dali u bežaniju preko Bleiburga do Argentine.

ZATO SE KOMEMORACIJA U BLEIBURGU i dalje održava pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, usprkos činjenici da je austrijska crkva zabranila ustaške derneke u koje su se posljednjih ohohoho godina pretvarale mise za ubijene žrtve komunističke odmazde, među kojima su bili i mnogi neosuđeni ratni zločinci. Iako se vascela civilizirana Europa svim silama trudi neutralizirati populiste i neofašiste, koji bujaju pod vodstvom Lege Nord, AFD-a ili Orbánova Fidesza, opasno vraćajući povijest u tridesete godine prošlog stoljeća, u Lijepoj Našoj, koja je u svemu tako i onako zacementirana na dnu europćanskih zbivanja, te su tendencije prilično diskretne. Uostalom, Hrvatska je vjerojatno jedina zemlja, ne samo u širem regionu već i u Europi, koja je zahvaljujući koketiranju s pomirbom povijesno i ideološki nepomirljivog, uspjela izjednačiti fašizam s antifašizmom, komunizam s nacizmom i sve to skupa utrpati pod kapu totalitarnih režima. O čijim simbolima je čuveno Povjerenstvo za prošlost donijelo pitijsku odluku, koju nitko ne razumije, pa ni premijer sam.

Gdje će, u tom kontekstu, na Dan pobjede biti Andrej Plenković, hoće li opet imati neodvlačnog posla i šetati se ležerno gradom, dok će Savez antifašista Hrvatske održavati svoju skromnu proslavu kojom spašava obraz Hrvatske, vidjet ćemo u vijestima. Jer Plenki, čak i s Angelom Merkel kao podrškom, sjedi i dalje na dvije stolice, nastojeći se sviđati svima, pa i najrigidnijim filoustaškim desničarima iz svoje stranke, među koje je ionako upao kao meteor. Zato se oslobođenja grada Zagreba, 8. svibnja, više nitko ni ne sjeća, osim luzera iz novonastalih ljevičarskih strančica koji organiziraju Trnjanske kresove i pjevaju borbene pjesme. Uz koje je Hrvatska 1945. i postala dijelom Europe i zapadnog svijeta. A ne zbog hercegovačkih tajkuna i korumpiranih političara koji žale za Antom Pavelićem i gazduju 28. članicom Europske unije kao da je njihova prćija, koju im je ćaća ostavio s ovcama.