Nakon što je veliki vođa AP, čim je treći put zajašio na vlast, sebi, svojim ministrima i svim ostalim dužnosnicima, uključujući i saborske zastupnike upitnih radnih navika, povisio plaće 80 posto, a zatim bombastično najavio povišicu od nevjerojatnih 7,5 posto za izgladnjele i ponižene penzionere, namagarčeni i bijesni penzići konačno su izašli na prosvjede. Istina, ne tako masovno kao u Sloveniji ili Francuskoj, ali bili su dovoljno vidljivi i glasni da dignu tlak faraonu Plen Ki-munu, koji je u svojih osam godina mandata toliko za njih napravio. Prokleti nezahvalnici! Pa što bi oni htjeli? Da ne moraju kopati po kontejnerima, skupljati boce, ovisiti o pučkim kuhinjama i vlastitoj djeci ako je imaju? Svašta! Zar im nije dovoljna jednokratna predizborna pomoć koju su vladajući tako velikodušno dijelili ne bi li kupili njihov glas i začepili im gubice?

No umjesto da budu sretni i mašu repom, na poziv Bloka umirovljenici zajedno i njegova predsjednika Milivoja Špike okupiše se žilavi penzići na glavnom zagrebačkom trgu kako bi prozvali vlast zbog crkavica na kojima životinjare već desetljećima, i to nakon pošteno odrađenog radnog vijeka. Iznimka su oni rijetki privilegirani koji su u znoju lica svoga zaslužili saborske, dužnosničke ili neke druge izdašne penzije kojima popravljaju nacionalni prosjek. No takvih na prosvjedu, normalno, nije bilo. Nezasitni kakvi već jesu, pobunjeni Špikini pristaše zatražili su da prosječna mirovina bude 60 posto prosječne plaće. Kakav bezobrazluk!

Mudri vođa AP, koji crpi svoje državničke vještine iz antičkih vremena, upotrijebio je i u ovoj situaciji drevnu metodu rimskih imperatora „Divide et impera!“ iliti „Podijeli pa vladaj!“ I zato je odlučio razmrviti umirovljenike, koji, doduše, ne predstavljaju neku preveliku opasnost za sigurnost državnog poretka, ali su, majku mu, najmnogoljudnija glasačka mašinerija i treba ih držati pod kontrolom.

I tako, baš u trenucima dok su se osiromašeni građani treće dobi derali na Trgu Josipa bana i prozivali AP-a zbog neispunjenih obećanja, on je u svojim dvorima primio predstavnice drugih dviju umirovljeničkih udruga, Matice umirovljenika i Sindikata umirovljenika, te im obećao brda i doline. Baš kao što je HDZ godinama mamio razne političke stranke od centra nadesno, koje su nakon političkog braka uglavnom završile u bespućima povijesne zbiljnosti. I to nije sve – premijer je čak potpisao i Sporazum o osnivanju Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, s ciljem povećanja njihovih mirovina i kvalitete života. Nije, doduše, jasno zašto mu za to treba Vijeće kada se takve stvari mogu riješiti jednom uredbom o usklađivanju mirovina s ionako bijednim plaćama. Al’ valjda dobro zvuči. Uostalom, znate onu staru – kad ne želiš riješiti problem, osnuj povjerenstvo. Ili Vijeće – dođe mu na isto.

Slatkorječivi i uvijek simpatični Andrej tom je prilikom podsjetio navedene dame da je njegova nesebična vlada početkom rujna donijela novi paket mjera kojim je osigurala 76,5 milijuna eura za 760 tisuća penzića radi ublažavanja troškova energenata, a to, molit ću lijepo, znači da su ukupno iskeširali oko 615 milijuna eura pomoći potrebitima u vremenima krize. By the way, naših eura iz europskih fondova. Ne budi lijen, AP se pohvalio i kako je za njegove vladavine prosječna mirovina narasla 73,3 posto i sada iznosi 620 eura. Što je 42 posto prosječne plaće. Fascinantno! Pa ‘ajde ti, Andreju, živi sa 620 eura. Plaćaj struju, vodu, plin, kremšnite i gusti sa šlagom.

Da cinizam bude veći, komunistički gojenac, pripadnik zlatne mladeži, bivši diplomat i eurozastupnik, obnašatelj solidno plaćenih državnih dužnosti AP je u prosvjedu umirovljenika vidio isključivo politikantstvo u funkciji predizborne predsjedničke kampanje Zorana Milanovića, uz kojeg su se navodno svrstali Milivoj Špika i njegov BUZ, a ne vapaj bijednih i potlačenih. Što bi se reklo, sit gladnom ne vjeruje! E za to stvarno treba biti treba biti egomanijak sa socijalnom osjetljivošću frižidera. Nije ni čudo da se u zreloj dobi učlanio u HDZ koji je sve to i zakuhao.

Ako je netko zaboravio, agonija je započela još u doba neumrlog predsjednika Franje, kada je uslijed kriminalne privatizacije i pljačke svega i svačega, u režiji pravovjernih i domoljubnih HDZ-tovaca, 500 tisuća ljudi ostalo bez posla, od čega je 300 tisuća potjerano u prijevremenu ili invalidsku penziju, a 200 tisuća na burzu. Dok su pare iz mirovinskih fondova pokradene. Pa ih se pustilo da crkavaju od gladi i guše se u bijedi ostatak života. Nema veze, glavno je da imamo Rvacku!

Ilustracije radi, početkom devedesetih imali smo 1.968.737 zaposlenih i 655.788 umirovljenika, u omjeru 3:1, a nakon 30 godina razorne vladavine HDZ-ta taj omjer je spao na 1:1,42. Što znači da danas imamo 1.227.691 umirovljenika na 1.749.095 zaposlenih. A nepravdu prema umirovljenicima nisu ni željele niti uspjele ispraviti sve vlade otada naovamo. Pa ni one rijetke na čelu s SDP-om.

Ukratko, penzića ima ohoho, debelo preko milijun, a uskoro će ih biti još i više jer se množe ko kišne gliste. Za razliku od onih radno sposobnih koji zapališe preko granice da ih ne bi dočekala slična sudbina. Mladima i fertilnima, naravno, ne pada na pamet da se vrate usprkos nadrealnom performansu Ivana Šipića, novoustoličenog gazde iluzornog Ministarstva demografije, uzoritog vjeroučitelja iz redova Imovinskog pokreta koji se u punom sjaju prošlog tjedna predstavio javnosti na temu demografskih mjera.

Između ostalog, poručio je da se u uzgajanje djece treba uložiti isto kao u uzgoj krava, konja, svinja, boškarina, magaraca i ostalih beštija, kako bi ih ubuduće imao tko musti, jahati i voditi na ispašu, a ne da to rade Nepalci po napuštenim krajevima. Čudo jedno kako se ta razmažena mladež ne želi razmnožavati dok je majka ministra Šipića, kako je nedavno obavijestio svekoliku javnost, u doba mrske Jugoslavije rodila njih osmero. Zato se i dosjetio jadu da se mladim rvackim obiteljima daju poticaji kao za stoku, pa da vidiš belaja! Bit će djece ko u priči.

Nakon tog čudnovatog ispada koji je šokirao čak i koalicijske partnere iz HDZ-ta, gospodin vjeroučitelj – čija su braća u Njemačkoj, ali će se, časna riječ, vratiti – obrušio se na novinare koji su se usudili šegačiti s njegovim nepatvorenim primitivlukom. Točnije, uzeo je na zub Antu Tomića, višestruko nagrađivanog književnika, scenarista, novinara, kolumnista Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije i izgadio ga na pasja kola. Uostalom, ako može premijer AP nazivati novinare koji pišu o slanju hrvatskih časnika u Ukrajinu debilima, što si ne bi Ivan Šipić dao oduška i izvrijeđao Antu Tomića nazvavši ga, između ostalog, kanta novinarom. Pa tko se ne bi poželio vratiti u državu koja ima takvog ministra, praviti djecu i u njoj ostarjeti? I primati penziju koja pruža blagodati traženja hrane po smeću.

Na ovom mjestu možda ne treba posebno isticati da smo i na tom planu među četiri najgore zemlje EU-a, gdje prosječna penzija iznosi 1294 eura. Iza nas su Slovačka, Rumunjska i Bugarska, a srećom, uvijek postoje i komšije u regionu, oni preko Drinu, u Srbiji, BiH, Crnoj Gori ili Sjevernoj Makedoniji, kojima je još i gore. I to je neka utjeha.

Da stvar bude još bizarnija, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava i socijalne politike pohvalilo se prošloga tjedna da je uštedjelo najviše od svih ministarstava – čak 288 milijuna eura. Eto kako je dobar vojnik partije, ministar od socijale Marin Piletić, ozbiljno shvatio naputak svog kolege, ministra financija Marka Primorca, da se stegne remen.

Pa je slavodobitno uštedio na sirotinji. Zar je onda čudno što su predstavnici BUZ-a zatražili ostavku Marina Piletića zbog izostanka empatije prema umirovljenicima? Doduše, bilo bi bolje da su zatražili ostavku premijera, ali su valjda i sami svjesni da od toga ne bi bilo prevelike vajde. Jer lukavi AP uspješno je razmrvio umirovljenike i dio njih uvjerio da će uskoro živjeti nikad bolje. Naravno, ako prije toga ne završe na groblju. Kao i mnogi prije njih koji su otišli u vječna lovišta čekajući ispunjenje HDZ-tovih obećanja.