Iskreno, u božićnim propovijedima posljednjih godina naslušali smo se raznih besmislica koje su izgovarali pripadnici Autokefalne Crkve u Rvata. Ali ovoga puta je preuzvišeni kardinal Bozanić, poznat po tome što je u svojoj karijeri znao zalutati raznim ideološkim stranputicama koje nemaju veze ni s Bogom ni s vjerom, pogodio ravno u sridu.

Služeći svečano euharistijsko slavlje na sam Božić, zavapio je s oltara da država požuri s obnovom kuća na Baniji, koja je jednako poharana i još pustija no što je bila prije godinu dana, kada je Petrinju, Glinu, Sisak, Hrvatsku Kostajnicu i sva okolna tužna i blatna sela pogodio katastrofalni potres. „Nemojmo usporavati zbog bespotrebne administracije, zbog administracije koja samo postavlja kočnice. Požurimo. Potrebno je zajedništvo koje traži obnova, zajedništvo i brzina. Požurimo svi zajedno da sutra ne bi bilo kasno!“ konačno je izgovorio Bozanić ono što više-manje svi razumni ljudi u ovoj zemlji misle. A osobito banijski stradalnici koji čmrlje u hladnim kontejnerima, izgubivši svaku nadu da će sljedeći Božić možda ipak proslaviti u nekom čvrstom objektu.

Nije čudno ni da je preuzvišeni kardinal zavapio i bio posebno inspiriran predvodeći božićnu misu u montažnoj crkvi u Čučerju, s obzirom na to da je tamošnja župna crkva i dalje srušena i neupotrebljiva, baš kao i zagrebačka katedrala i većina javnih i kulturnih institucija u Zagrebu i okolici. Gdje, kao što je golim okom vidljivo, gotovo dvije godine nakon potresa obnova također nije ni počela.

Koliko ga osobno pogađa i boli ta činjenica i koliko je zbog toga naprosto shrvan, potvrdio je i resorni ministar Darko Horvat, Plenkovićev liebling, koji je slušao Bozanićev vapaj s oltara iz jedne od prvih klupa montažne crkve i skrušeno priznao da i on kao ministar s tim istim vapajem liježe i budi se svakoga jutra.

Da se naježiš koliko je to suosjećajan i odgovoran HDZ-tov dužnosnik, ukratko, pravi čovjek na pravom mjestu u ova olovna vremena. Nije ga poljuljala čak ni iznenadna ostavka ravnatelja Fonda za obnovu Damira Vanđelića, koji je izgubio živce zbog nesposobnosti birokracije u svom Ministarstvu graditeljstva i okanio se ćorava posla.

No usprkos činjenici da s vapajem liježe i budi se, ipak je najvažnije da je ministar Horvat optimističan i da iz svog toplog ministarstva gleda na stvarnost kroz ružičaste naočale, poručivši da samo treba imati malo strpljenja. Uostalom, što je godina dana prema vječnosti, zar ne? „Projektanti imaju vrlo zahtjevan posao. Tako dugo dok oni projektnom dokumentacijom i troškovnicima ne vele što i kako, dakle, dok struka ne veli svoju zadnju riječ, ona prava obnova, kako je neki vole zvati, neće započeti“, strpljivo je objašnjavao shrvani Horvat raspamećenim stanovnicima Čučerja, koji su ga došli pitati za zdravlje. Jer iako nije izgrađena nijedna kuća, kako u Čučerju tako ni na Baniji, čovjek ima veliko razumijevanje sam za sebe i svoje suradnike, koji, eto, ne mogu brže pa da ih ubiješ.

Međutim, ni Vanđelićeva ostavka, ni nezadovoljstvo građana, ni očaj lokalne vlasti na Baniji, pa čak ni Bozanićev vapaj s oltara nisu poljuljali vjeru smirenog i nadasve anemičnog Andreja Plenkovića u svog ministra. Jer Andrej vjeruje u svoje ljude zato što ih je sam odabrao. I točka. I neće on valjda smjenjivati nekoga zato što su tako rekli oni iz opozicije, iz medija ili s ulice. Pa čak ni s oltara. A, ne! On smjenjuje ministre onda kad on odluči i kada njemu samome postanu preveliki kamen oko vrata. Naprimjer, kada Europska unija odbije produljiti rok za korištenje sredstava iz Fonda solidarnosti, koje je Rvacka dobila nakon zagrebačkog potresa. A dobila je izdašnih 680 milijuna eura koje mora potrošiti do 31. svibnja 2022. U suprotnom – piši kući, propalo je. Možda je zato, u napadu božićne skromnosti, nabrajajući ovogodišnje mega-uspjehe svoje vlade – od Pelješkog mosta do nevjerojatnog porasta BDP-a – premijer oprezno priznao da bi obnova možda ipak mogla brže.

I dok su se s ekrana orile božićne pjesme i puštale videoporuke s blagdanskim čestitkama zaraćenog državnog vrha, dok su se smjenjivale beskrajne reklame supermarketa s prepunim stolovima purica, mlinaca, francuske salate, šampanjca, kolača i vina, dotle su nesretnici ispred svojih limenih kontejnera po Baniji kitili skromne jelke, koje ne stanu u 18, 20 ili 25 kvadrata životnog prostora. Bez sanitarnog čvora.

No sve to nimalo nije pokvarilo raspoloženje razgaljenom predsjedniku Rvackog sabora Gordanu Jandrokoviću – Njonji, koji se šegačio po zagrebačkoj špici, kamo se dolazi vidjeti i biti viđen. A čujte, i Njonjo je samo čovjek, od krvi i mesa. Nije valjda lud da, naprimjer, s predsjednikom Vlade – ili nedajbože države – badnje jutro ili Božić, onako siv i kišan, provede sa stradalima na Baniji kada je corona-party u Bogovićevoj ili na terasi Esplanade ipak zabavniji. Uostalom, puna usta čestitki, zajedništva, ljubavi, mira i dobra ionako ne bi previše značila onima koji žive rvacku postpotresnu stvarnost, kako u metropoli tako i izvan nje. Slike te stvarnosti poslane su prošle godine, nakon potresa, u svijet, koji je ostao šokiran uvjetima u kojima hrvatski građani žive u 21. stoljeću. Bez vode, struje, asfaltiranih putova i, što je najgore, bez ikakve perspektive.

Zato se Vlada Andreja Plenkovića dosjetila jadu i donijela spasonosnu mjeru “Biram Hrvatsku”, kojom želi motivirati povratak iseljenika i namamiti ih novčanim poticajima na pokretanje posla u domovini i sumanuto pravljenje djece u svrhu demografske obnove. Kako li je samo velikodušna ta naša Vlada, koju je obuzeo duh božićnog darivanja! Pa tko se ne bi odazvao i vratio iz tuđine – iz Irske, Njemačke, Švedske ili čak Kanade – u tako sjajno vođenu i nekorumpiranu državu, s efikasnom administracijom, kada mu premijer nudi takve pare? Tko ne bi za nevjerojatnih 20 i kusur tisuća eura riskirao sigurnu egzistenciju i uspješnu karijeru da bi započeo privatni biznis, naprimjer, u Lici – ili porušenoj Baniji, bez škola, ambulanti, vrtića i infrastrukture – ili u nekom drugom jednako perspektivnom kutku Rvacke kojem su Bog, a onda i država odavno rekli laku noć! Evo ih, samo što nisu pohrlili natrag.

Pitanje je samo zašto tih 200 tisuća naših kuna po glavi povratnika država nije uložila u bržu obnovu potresom poharanih područja ili ponudila onima koji su dovoljno ludi da su ovdje stvarno ostali, a od svog malog poduzetništva ne mogu preživjeti. Odnosno, jedva spajaju kraj s krajem pa zato i bježe preko granice, glavom bez obzira.

Kao što su to oduvijek činili u ovom regionu, da prostite, na Balkanu, koji je stoljećima izvozio radnu snagu u sve dijelove svijeta, od Njemačke do Čilea, od Austrije do Australije. Vjerojatno se plemeniti Andrej, negdje duboko u svojoj predHDZ-tovoj podsvijesti, prisjetio stihova poznatog srpskog pjesnika Alekse Šantića, koji je još u 19. stoljeću zavapio baš ono što bi i naš premijer želio poručiti: „Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba neće vas grijat kô što ovo grije; grki su tamo zalogaji hljeba. Gdje svoga nema i gdje brata nije…“

U međuvremenu je Švicarska otvorila svoje tržište rada i objavila da je spremna primiti i do 90 tisuća Rvata zbog velike potrebe za svim profesijama. Nema sumnje da će mlade obitelji biti u velikoj dilemi – vratiti se, ostati u domovini ili otići u Švicarsku. Koja, doduše, nije nikome ponudila 200 tisuća kuna da se useli, već samo radna mjesta, i to pristojno plaćena.

Kako stvari stoje, Plenkoviću i Rvackoj potrebno je čudo. Jedno od onih božićnih čuda iz debilnih američkih filmova C produkcije kojima nas maltretiraju na svim televizijskim programima od Svete Lucije do Sveta Tri kralja. Jedino tako bi onaj vapaj ministra Horvata s kojim liježe i s kojim se ustaje, donio neke konkretne rezultate na terenu. Pa bi obnova čudesno započela. Ili bi jedno od čuda mogla biti njegova iznenadna ostavka. Za koju bi ga premijer diskretno zamolio. Da ne ispadne papak pred opozicijom i gazdom s Pantovčaka, koji odavno vape za Horvatovom smjenom.