U ovo predblagdansko doba radosti i praštanja, Hrvatska je u šoku i žalosti zbog tragičnog događaja u zagrebačkoj osnovnoj školi Prečko, u koju je prošloga petka, 20. prosinca, u 9.50 neometano ušao psihički neuravnoteženi 19-godišnjak obučen u crno i skriven fantomkom te nožem ubio jedno i teško ranio još troje djece i dvoje odraslih, koji su, srećom, izvan životne opasnosti. Među njima je i učiteljica prvog razreda, navodno meta napada, koja je ubodena čak 30 puta pokušavajući svojim tijelom zaštititi djecu.

I zato nikome ovih dana nije ni do veselja ni do slavlja, ova tragedija tiče se svih nas. A zašto su vladajući mislili da je Hrvatska izuzetak i da se ne trebaju zamarati nekim posebnim mjerama sigurnosti u školama i vrtićima, gdje borave oni najranjiviji i društvu najvažniji za koje se HDZ i njegovi sateliti navodno osobito skrbe, e, na to će morati odgovoriti i roditeljima, i učenicima, i cijeloj ogorčenoj javnosti.

Jer, iskreno, bilo je pitanje dana kada će se neki slični napad ili masovno ubojstvo, kakvima godinama svjedočimo po američkim i europskim školama, dogoditi i u našoj zemlji nedođiji. Osobito nakon što je u komšiluku, u Beogradu, poremećeni trinaestogodišnjak Kosta K. 23. svibnja 2023. počinio masakr u Osnovnoj školi Vladislava Ribnikara, ubivši devetero djece i zaštitara. Ako to nije bio znak za alarm i u hrvatskim obrazovnim institucijama, a što onda jest – zapitao se Marko Sikirica, jedan od bijesnih i prestravljenih roditelja učenika osnovne škole u Prečkom čije dijete, srećom, nije stradalo. Ali je proživjelo traumu od koje će se, baš kao i svi ostali svjedoci pokolja, teško oporaviti. A psihološka pomoć djeci i roditeljima, koja je u ovim trenucima nužna, stiže na kapaljku ako uopće stiže.

Marko Sikirica, predstavnik Vijeća roditelja prvog razreda u kojem je izvršen nezapamćeni napad, u svom spontanom izljevu emocija sublimirao je ono što većina građana Hrvatske misli, pozvavši na odgovornost sve nadležne, a osobito ministra znanosti i obrazovanja Radovana Fuchsa koji nije učinio ništa da se preveniraju takve tragične situacije. “Ja sam ministru Fuchsu rekao da treba postaviti detektor metala, on mi je odgovorio da koliko će dugo onda djeca ulaziti u školu. Ne zanima me. Nek’ ulaze dva sata u školu ako treba. Što mi je rekao? Demagogiju. Pet godina su ograde na Trgu sv. Marka, ljudi moji, o čemu mi pričamo?” bjesnio je Sikirica pred kamerama. 

I doista, zašto je dugovječni veterinar problematičnog doktorata na čelu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih mislio da se ništa slično neće dogoditi u Rvackoj, za koju je samouvjereno tvrdio da je za učenike sigurna zemlja? Jer smo valjda izolirani otok ili locirani na nekom drugom planetu? Kao da živimo u kamenom dobu pa do nas ne dopiru bolesni svjetski trendovi radikalizacije i mobilizacije mladih i nestabilnih ljudi putem društvenih mreža i svih mogućih platformi u eri globalnih sukoba i kriza, od čega strepi cijeli civilizirani svijet.

Ali ne i uvaženi ministar, koji na sve zahtjeve školskih i znanstvenih sindikata godinama odmahuje rukom i u stilu velikog dedramatizatora AP-a nastoji ignorirati probleme u svom nesređenom sektoru, koji su i prije ove tragedije bili golemi. Što dokazuje i nedavno održan masovni Adventski prosvjed triju prosvjetnih sindikata – Sindikata znanosti, Školskog sindikata Preporod i Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama, prvenstveno zbog nezadovoljstva novim Zakonom o plaćama i sustavom ocjenjivanja koji bi u javnim službama trebao stupiti na snagu 1. siječnja. Između ostalih, mogli su se vidjeti i transparenti posvećeni premijeru, s natpisima kao što su: “AP, milo moje, učitelji bi malo plaće tvoje!“ i “Ocjenjivanje – osveta loših učenika svojim učiteljima!“ Da ironija bude veća, napad na učiteljicu i njezin razred prvašića u Prečkom lako moguće bio je upravo to – osveta psihopata svojoj bivšoj učiteljici, u školi koju je i sam pohađao. Nakon prosvjeda su iz Ministarstva znanosti ‘ladno priopćili kako ne nalaze nikakav racionalni razlog za prosvjed jer su, kako istaknuše, plaće učitelja u mandatu ove vlade porasle 60 posto. Po njihovu izračunu.

Treba li posebno isticati da su sindikati prosvjetara preko 20 godina upozoravali na problem sigurnosti u školama, nudeći različita rješenja koja su različite vlade poslovično gurale pod tepih proglašavajući ih pretjeranim tlapnjama sindikatlija. U sve kaotičnijem svijetu, u kojem nasilje u svim sferama života eskalira, većina škola nema ni portira ni ostarjelog domara, a kamoli zaštitara. Na vratima uglavnom oronulih škola dežuraju preopterećene i potplaćene tete čistačice, koje se baš nikome ne mogu oduprijeti. Ali što ćete, profesionalni zaštitari, nova vrata koja se ne mogu otvoriti izvana, sustav videonadzora – sve to skupo košta, brate! Stručne službe, psihologe, pedagoge, koji su bili standard u mrskoj Jugoslaviji, da i ne spominjemo. A danas kada je psihičko zdravlje mladih sve ugroženije, potrebniji su nego ikad. Ali kud bi država stigla da ulaže tolike pare u škole kad ima prečeg posla!

Zar nije ipak najvažnije čuvati naše uvažene saborske zastupnike i senzacionalno potkapacitirane ministre u trećoj Plenkovićevoj vladi? Oprostite, tu se radi o nacionalnom interesu i štićenim osobama o kojima ovise sudbina i budućnost države koja je na njihovim plećima. Zar je onda čudno što je nakon pucnjave pošemerenog vuka samotnjaka, 22-godišnjeg Danijela Bezuka, na zgradu Vlade, pune četiri godine metalnim ogradama spriječeno i samo približavanje Markovom trgu, koji je pretvoren u najbolje čuvano parkiralište u gradu? I to iako su se saborski zastupnici zbog obnove zgrade Sabora preselili na Vojno učilište na Črnomercu, a sjednice Vlade održavaju se u novom krilu Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Ali premijerova guzica je premijerova guzica i logično, puno je vrjednija od svih ostalih u Hrvatskoj.

Zanimljivo je i da je sumanuti pohod Danijela Bezuka, koji si je na kraju oduzeo život, proglašen terorističkim činom, dok je pokolj u školi u Prečkom, koji je također počinio evidentirani psihički bolesnik, tek izolirani incident.

Ovih dana svi se pitaju je li se tragični događaj u Prečkom mogao predvidjeti i prevenirati. Naravno da se mogao. Istina, nitko nije slutio da će devetnaestogodišnjak s nekoliko ozbiljnih dijagnoza poremećaja ličnosti, koji je maltretirao vlastitu obitelj i čija je majka navodno kumila i molila liječnike da ga ne puštaju iz Klinike za psihijatriju Jankomir i drže ga hospitaliziranim, počiniti takav zločin. Tu prvenstveno treba propitati odgovornost liječnika koji su, usprkos činjenici da je mladić bio opasan i za sebe i za okolinu, očito pogrešno procijenili njegovo stanje. Time se bave stručne liječničke inspekcije, no sada je kasno za kajanje, pa i za disciplinske kazne.

Drugi par rukava je nefunkcioniranje obrazovnog sustava koji nije pripremljen na izvanredne situacije kakve se sve češće događaju svuda po svijetu. Zar je jedno sedmogodišnje dijete moralo platiti životom, a druga biti teško ranjena, da se konačno i država pozabavi pitanjem sigurnosti u vrtićima i školama, koje je trebalo odavno sustavno riješiti, a ne ga prepustiti osnivačima – gradovima, jedinicama lokalne samouprave ili, još gore, ravnateljima škola? O nezavidnom položaju učitelja, nastavnika i profesora – koji su uglavnom zbog pritisaka roditelja i izostanka podrške Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, nemoćni u discipliniranju agresivnih i arogantnih đaka – da i ne govorimo.

Pa ako nedavni slučaj problematičnog dječaka koji je zbog maltretiranja djece i nastavnika promijenio tri škole dok je sustav tražio rješenje, nije bio razlog za odlazak ministra Fuchsa, tragedija u školi u Prečkom sasvim sigurno jest. U svakoj civiliziranoj zemlji, iz moralnih razloga i zbog zapovjedne odgovornosti, ministar bi istoga trena ponudio ostavku. Jer to je najmanje što može učiniti, ne samo za roditelje stradale djece već i za teško ranjenu učiteljicu koja je bila spremna žrtvovati život za svoje učenike. Ministre Fuchs, imate li savjest? Gdje je ostavka? Ili čekate da je od vas zatraži veliki vođa AP, koji nakon zgražanja i sućuti zbog nesretnog događaja, po običaju, ne vidi ičiju odgovornost? Ni Vlade, a kamoli svog ministra.