Dugo je predsjednik SDP-a Peđa Grbin smišljao kako što efektnije popljuvati izbor novog ministra obrane i šestog potpredsjednika Vlade Ivana Anušića, koji je preko noći uskočio u cipele notorno nesposobnog i raznim aferama opterećenog Marija Banožića. Mislio je Peđa, mislio i onda se onako energičan dosjetio vulgarne usporedbe sa skidanjem gaća. Iako je Anušić po svojoj biografiji, a i političkom iskustvu, vjerojatno najbolji izbor iz bazena inače beznadnih HDZ-tovih kadrova i u odnosu na prethodnika Marija Banožića, što bi se narodski reklo, televizija u boji, vispreni Peđa u žaru saborske rasprave izjavio je da bi trebalo uvesti godišnju nagradu za skidanje gaća. Neumjesno je valjda aludirao da je Anušić za mjesto u Vladi valjda bio spreman na neprincipijelne kompromise, spektakularno promijenivši mišljenje o kriminalu u HEP-u iako je donedavno hrabro kritizirao odluke vodstva stranke, čitaj AP-a. A sad će mu kao ministru manevarski prostor biti znatno sužen. Eh, što je taj SDP-ov šef Peđa domišljat i provokativan! Pa tko ga ne bi poželio za premijera? Tko sad može reći da je mlitav i nema karizmu?

No, kako to već biva s rvackim narodnim zastupnicima, umjesto o Anušiću rasprava je nakon toga krenula drugim pravcem. Normalno da to nije najbolje leglo pristojnim HDZ-tovcima kao što je, na primjer, Josip Đakić, inače fin gospodin poznat po tome što se u Saboru, ali i u privatnom životu, uvijek izražava biranim riječima. I koji se, logično, zgraža zbog takvih prostakluka u najvišem rvackom domu. Zato je odmah dobacio Peđi da su njegove gaće najprljavije. I onda ih je krenulo.

Od silne želje da obrane čast novog ministra koji nije skinuo gaće, HDZ-tovci su potpuno smetnuli s uma da su zastupnike mrske opozicije godinama nazivali smećem, majmunima, četnicima, jugonostalgičarima, parazitima, kukavicama, klaunima, lažljivcima, veleizdajnicima, madracima i tko zna još kako. No to već spada u anale parlamentarnog divljaštva na koje smo navikli otkad Rvackom vladaju civilizirani demokršćani koji se učlanjuju u HDZ. I zubima brane ministra ma kakav bio. Eh, što ti je stranačka stega!

Grbinova aluzija nije se svidjela ni Ivanu Anušiću, etabliranom treneru kickboxinga, koji ima tek nekoliko mjeseci do izbora da dokaže suprotno. Brzinom munje Peđi je uzvratio udarac kazavši da će njemu prvome skinuti gaće nakon izbora. Naravno, njegovi u SDP-u. Pritom je smireno objasnio da u HDZ-tu nitko bespogovorno ne sluša gazdu i ne spušta glavu. Ma kakvi! Ako niste znali, oni međusobno razgovaraju, raspravljaju i odluke donose zajednički. Zato što nisu vučji čopor nego demokratska stranka, iako se dobro zna tko je među njima alfa mužjak. Normalno, Andrej Plenković. Zasad.

„Što nisam prije slušao, a sad ću morati slušati? Imam pravo reći mišljenje, ali to neće biti pred kamerama, odborima ili saborskim zastupnicima”, reče odlučni Anušić kada ga je opozicija raščetvorila neugodnim pitanjima. S druge strane, lukav ko prerijska lisica, na primjedbe medija o njihovim otvorenim makljažama veliki dedramatirazor AP mrtav ladan je konstatirao: „Ponekad imamo različita stajališta, ali smo dio istog tima.“ Aha!

Stara politička gradacija glasi ovako: prijatelj, neprijatelj, stranački kolega. Drugim riječima, nitko te više ne mrzi i ne želi skratiti za glavu – dakako, onu političku – od drugara iz vlastitih redova. Davno je to shvatio Veliki vođa Plen Ki-mun koji se, kako u Vladi tako i u HDZ-tu, okružio patuljcima ne bi li bio siguran za svoju poziciju.

Jedan od njih bio je sada već bivši ministar obrane Mario Banožić, koji je odavno dokazao svu raskoš svoje potkapacitiranosti, sukoba interesa i političkog netalenta, ali je zahvaljujući „prekomjernom granatiranju“ ljutita Plenkijeva rivala s drugog brda, predsjednika Republike Zokija Milanovića, uspio zadržati ministarsku fotelju sve do tragičnog događaja, odnosno, teške prometne nesreće sa smrtnim ishodom koju je skrivio.

Ne lezi vraže, u međuvremenu su porasli apetiti takozvanog slavonskog lobija, kojim iz pozadine vješto manipulira vječni concierge, kodnog imena Sova, Vladimir Šeks, a opasnost od pobune unutar stožerne stranke rvackog desnog centra postala je prilično opipljiva. Jedan od značajnijih eksponenata te struje svakako je i uspješni osječko-baranjski župan sa zavidnim vojnim stažom, maloljetni sudionik Domovinskog rata Ivan Anušić, koji se do sada jedini nije ustručavao javno suprotstaviti potezima HDZ-tova neupitnog faraona.

A onda je faraon, ekspresno smijenivši Banožića, odlučio primijeniti metodu pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koja se u dvadeset godina njegove vladavine pokazala izuzetno uspješnom. A može se svesti pod čuvenu krilaticu: „Pobjeđujem svoje neprijatelje ljubavlju i dobrotom!“ Kao što se sjećamo, Mile je znao znanje i svoje je najveće kritičare i političke oponente ili zaposlio ili im dao neku funkciju u Gradu i tako ih elegantno eliminirao.

Ne treba biti posebno promućuran i mudar kako bi se došlo do zaključka da Plenković upravo to pokušava s Anušićem, koji mu je više puta javno stao na žulj. Em što se usprotivio smjeni Nataše Tramišak, slavonske ministrice regionalnog razvoja i europskih fondova koja je upozoravala na moguću korupciju oko softvera e-fondovi pa su joj prijetili, em što je jasno i glasno rekao da bi zbog afere „plin za cent“ i bespravne gradnje na Hvaru trebalo smijeniti ravnatelja HEP-a Franu Barbarića, em što nije dolazio na sastanke Predsjedništva HDZ-ta što mu je gazda jako zamjerio i poručio da češće dolazi na Trg žrtava fašizma.

Osim toga, Anušić nije skrivao kako bi bio sretniji da HDZ nije u koaliciji s SDSS-om. A osobito s Draganom Jeckom i Miloradom Pupovcem, kojem je, kako svojedobno reče novi ministar, rok trajanja odavno istekao, dok svojom retorikom provociraju događaje kakav je bio marš nogometnih navijača kroz Borovo praćen uzvicima „ubij, Srbina“. Hm? I sada ga je takvog buntovnog i bez dlake na jeziku Andrej obuzdao ministarskom funkcijom i hvalio na sva usta predstavljajući ga kao svojeg kandidata u Saboru. Je li Anušić u međuvremenu promijenio mišljenje? Normalno da nije. Ali politika je kurva i umjetnost mogućeg. Ljubavlju i dobrotom u pravom je trenutku Plenković pokušao začepiti usta Anušiću, kojem je valjda jasno da bez koalicije s SDSS-om saborske većine ne bi bilo. Niti bi on bio u Vladi.

No iako je disciplinirani vojnik partije koji ne odbija odgovornost kad mu se nudi, teško se oteti dojmu da su Anušićeve ambicije daleko veće. I da mu je ovo tek prvi korak do trona koji bi rado oteo Andreju Plenkoviću, koji je ionako strano tijelo u HDZ-tu otkad se u njega upisao. A upisao se, da ponovimo gradivo, tek 2011. za vladavine Jadranke Kosor, kada ga je kao nestranačkog diplomatu u zreloj dobi od 42 godine prosvijetlilo i kada je shvatio da zapravo cijeloga života želi postati Franjo Tuđman. I eto dokle je dogurao. Iako je, za razliku od Anušića, devedesetih bio itekako punoljetan i nije sudjelovao u Domovinskom ratu, već je vrijeme provodio u hladovini hodnika Ministarstva vanjskih, i iako mu tada nije bilo na kraju malog mozga da se učlani u HDZ, još malo i bit će dulje na čelu Vlade od neumrlog Franje i od ćaće Sanadera.

Hoće li mu to uspjeti, uvelike ovisi o rezultatima na skorašnjim parlamentarnim izborima koji bi se, kažu upućeni, mogli dogoditi već oko Uskrsa. Do tada samohvalom, dijeljenjem mrvica iz proračuna i raznim obećanjima zamajava glupi narod i nastoji pacificirati nezadovoljnike u HZD-tu koji odavno ruju protiv njegove europćanske tehnokracije.

Budući da po svom habitusu Anušić djeluje kao autohtoni HDZ-tovac i prirodni vođa njihova biračkog tijela, put do vrha stranke mogao bi mu se brzo trasirati. Naime, ako HDZ ne uspije formirati vladu ili ako AP zapali na neku od lukrativnih funkcija u europskim institucijama, put prema vrhu stranke mu je otvoren. Je li to ono što faraon Plenković doista želi ili se preračunao u svom političkom pragmatizmu?