Da bi uspio u Rvackoj, važno je zvati se Milan. I imati dobre prijatelje. Ako si pritom rođen oko Imotskog ili Pogane Vlake i blizak HDZ-tu, neće odmoći.

Kad prosječno neuspješan čovjek pogleda što su gradonačelnik Zagreba Milan Bandić ili uskoro bivši ministar od zdravlja Milan Kujundžić uspjeli steći u Zagrebu, a i šire, u posljednja dva, tri desetljeća, dođe mu da se pokrije ušima. I zaplače nad sobom tako nesposobnim i siromašnim.

Jer kao što je Mile Fontana svojedobno izjavio da samo budala živi od plaće, tako i uzoriti profesor i liječnik Milan Kujundžić nije čamio po bolnicama, već je tezgario na sve strane i nakupio toliko imovine da je, baš kao bivši Lovro Kušević i ostali smijenjeni ministri, nije znao ni navesti. A kamoli cijene i kvadraturu! Znamenita Kuščevićeva izjava „Bogu hvala, imam puno nekretnina, tko će to pobrojati!“ mogla bi se primijeniti i u ovom slučaju. Zato i ne čudi što se Milan 2 nije mogao sjetiti tamo neke oranice, apartmana u Novalji ili kuće s bazenom u rodnoj Ivanbegovini.

No recept je jednostavan – učite i pošteno radite. Pa kako to, majku mu, stotine tisuća nesretnika pod rvackim nebom gulilo je klupe, polagalo ispite i rmbačilo danonoćno, a kad ono – ništa. Osim kredita koje grcajući vraćaju. Jedva kraj s krajem spajaju bijedni profesori, umjetnici, medicinske sestre, novinari, pravnici, arhitekti, pa čak i doktori koji nemaju urođeni talent za biznis, poput Milana Kujundžića. A nemaju valjda ni tako dobre i odane prijatelje koji bi im k’o iz pi… posudili, brat bratu, 40 somova eura.

Prijatelji stari, gdje ste – pitam se u suzama. Da sve moje prijatelje okrenete naglavačke, teško da bi ispalo i tisuću bilo kakvih novaca. Al’ tko mi je kriv kad sam se družila s luzerima! Treba znati izabrati društvo na vrijeme, kao i jednako sposobnog bračnog partnera koji će paralelno uz znanstveno-medicinsku karijeru, ćerati biznis. I nakon napornog dana u ordinaciji baciti se u građevinu. To je taj multitasking o kojem govori cijeli svijet, a koji u Rvackoj uspijeva gotovo isključivo visokopozicioniranim članovima HDZ-ta, njihovim kumovima i rodbini. Sjetite se samo kako je Tuđmanovoj obitelji krenulo kada je neumrli Franjo postao predsjednik!

I tako si je petljanjem s imovinom uvaženi profesor Kujundžić pucao u nogu i otvorio manevarski prostor šefu svoje stranke i Vlade da ga se konačno riješi. Budući da je anemični premijer poslovično neodlučan, čak i kada se sumnja u korupciju raširila poput korona virusa, od Kujundžića su se kao od teflon tave odbijali svi zahtjevi opozicije i bijesnih građana za njegovim opozivom. Plenković se možebitno sada ždere jer mu nije dao pedalu u paketu s ostalim ministrima prošloga ljeta, već se tvrdoglavio k’o magare i branio neobranjivo. Kap koja je prelila čašu vjerojatno je bilo otkriće da je prijatelj Palac, koji je velikodušno posudio pare za kupnju nove ministrove kuće, masno zarađivao od poslova s HZZO-om. Ili da su neke druge tvrtke njegovih intimusa poslovale s Ministarstvom koje vodi. Sad kad se sve to slučajno otkrilo, nema straha da će Kujundžić umrijeti od srama, kako je obećao, ili da će dati ostavku. Sram je već odavno umro kao takav u HDZ-u, a što se ostavke tiče, stavivši mandat na raspolaganje pokazao je da neće dati gušta premijeru, već će čekati da ga on sam smijeni.

Na ovome mjestu mogu samo ponoviti riječi SDP-ova Željka Jovanovića kako je prava šteta što Milan Kujundžić neće otperjati zbog potpunog kaosa u zdravstvenom sustavu, smrti malog Gabrijela Bebića u Metkoviću, nepostojanja ginekologa i pedijatara u Zadru, političkog kadroviranja po bolnicama – od Dubrave do KBC-a u Rijeci – spašavanja dupeta agresivne ali stranački podobne Dijane Zadravec u Vinogradskoj i davanja blagoslova nezakonitoj smjeni Bore Nogala u režiji onog drugog Milana, alias Mileta Fontane, već zato što su ga uvatili s prstima u pekmezu. Što Milan 2, dakako, osebujno naziva javnim linčem, a uzrok svemu su partizani koji su navodno pobili pola njegova sela 1945.

Jedini problem u toj priči jest u tome što partizani nemaju veze s vilom u Markuševcu koju je Kujundžić kupio sam od sebe, odnosno od firme svoje žene, a i većina partizana u Ivanbegovini prezivala se Kujundžić. I bili su španski borci.

I koliko god dizao obrve, duboko mislio i mrmljao dvosmislene komentare na tu temu, anemičnom premijeru ova je situacija zapravo došla k’o naručena. Nije nikakva tajna da se on i Kujundžić pretjerano ne gotive i da mu je uletio u Vladu k’o nužno zlo. No i bez prevelikog premijerova truda stranački jastrebovi eliminiraju se sami jer imaju velikih problema s ispunjavanjem imovinskih kartica. I ne mogu suspregnuti urođenu im gramzivost, koja je često jedan od glavnih motiva za učlanjenje u stranku opasnih namjera. Pa čak i kad imaju respektabilnu liječničku karijeru kao Milan Kujundžić. Ipak, mora mu se priznati da je, za razliku zagrebačkog gradonačelnika, savršeno smiren u komunikaciji s novinarima iako je iz okolice Imotskog, gdje su ljudi malo temperamentniji. Lukav kakav jest, Milan 2 medije je prepustio rodijacima i suseljanima u Ivanbegovini, gdje su brutalno napali novinarku Slobodne Dalmacije jer je zabadala nos tamo gdje ne treba, to jest u njegovu privatnu imovinu.

No sad kad je konačno objavio datum unutarstranačkih izbora i kada su tri mušketira s desnog krila HDZ-ta – Miro Kovač, Davor Ivo Stier i Ivan Penava – otkrila svoje ambicije i funkcije na koje aspiriraju, svaki takav skandal stranačkih tvrdolinijaša kao što je Kujundžić, Plenkoviću zapravo savršeno odgovara. Dodatno mu koristi i činjenica da je jedino što povezuje njegove izazivače, koji se inače međusobno ne podnose, ona stara: neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj.

Dok i službeno počinje bespoštedna makljaža za tron na Trgu žrtava fašizma, prilično je teško odrediti omjer snaga, kao i na čiju će stranu lukavi Milijan Brkić, nekada Vaso, kojeg je Plenki propustio izbaciti iz stranke kada mu je bilo servirano, odnosno kada su pukle afere Elitna prostitucija i SMS. A sad je kasno da se kaje.

Indikativno je da po županijama i u Vladi dominiraju stranački uvlakači koji su se posljednjih dana natjecali u mazanju vazelinom, kako bi se što dublje uvukli u analni otvor velikom vođi Andreju Plenkoviću. Što im je prije tog čina gazda Plenki obećao ili čime im je zaprijetio, nikada nećemo saznati. Al’ jedno je sigurno – ne odlazi im se s funkcija tek tako. Zato su, zlu ne trebalo, svi ministri, uključujući i do sada tajnovitog Olega Butkovića, istrčali sa svojom podrškom aktualnom predsjedniku stranke, u strahu da ih ne pomete s lista na sljedećim parlamentarnim izborima.

A i stranačko mladunče Karlo Ressler, premijerov štićenik, posuo se pepelom i javno izjavio da je Andrej Plenković najbolji izbor za šefa stranke.Očito je poslušao savjet svog poočima Vladimira Šeksa, velemajstora stranačkog preživljavanja.

Plenkiju ide na ruku i megalomanski politički apetit neizabranog predsjednika Republike Miroslava Škore, koji bi osnivao nezavisnu listu pod svojim imenom i pokupio pare strančicama koje su ga podržale. Bianco zadužnice da i ne spominjemo. E, pa ne ide to tako! Zlatko Hasanbegović, Ladislav Ilinčić, mostovljani, Hrvatski suverenisti i ostali marginalci s krajnje desnice ostali su iznenađeni i uvređeni takvim Škorinim ponašanjem.

Uzevši sve u obzir, sura desnica unutar i izvan HDZ-ta koja prijeti formiranjem nove fronte, ima velike šanse pobiti se međusobno i prije unutarstranačkih i parlamentarnih izbora, samo ako Andrej pokaže tračak principijelnosti. I nakon što se zahvali Kujundžiću na suradnji, izda naređenje zagrebačkoj organizaciji HDZ-ta da glasa protiv GUP-a i prekine trgovačku koaliciju s Bandićem. Da ima muda, riješio bi se dvojice Milana jednim udarcem. I izbio argumente zlobnicima koji ga optužuju za držanje ljestvi korupciji i kriminalu samo zbog opstanka na vlasti. Pa makar ostao bez njihovih ruku u Saboru. Dugoročno bi mu se isplatilo.