Nakon drona ruske proizvodnje koji se u ožujku strmopizdio na Zagreb, prošloga tjedna se nedaleko od Slatine srušio još jedan prastari MIG 21. Sreća u nesreći je da su se oba pilota uspjela katapultirati i ostati živa, kao i da nije bilo ni materijalne štete ni ljudskih žrtava. Ovoga puta.

No kao što do dana današnjeg nema objašnjenja tko je ispalio onaj dron, je l’ imao eksploziva ili ne i kako je moguće da je preletio preko dviju članica NATO-a i prošao ispod radara rvacke protuzračne obrane da bi se zabio stotinjak metara od Studentskog doma na Savi, tako nema ni objašnjenja što se, pobogu, ovoga puta dogodilo s još jednim MIG-om. Istraga je, kažu, u tijeku. I bit će još neko vrijeme. Smireno je to objasnio veliki vođa Plen Ki-mun, koji u tom nesretnom događaju ne vidi nikakav poseban problem ili upozorenje da s Ministarstvom obrane nešto ozbiljno ne štima. Zar nije možda vrijeme da se te krntije prizemlje prije nego što opet dođe do neke katastrofe?

Bivši pročelnik Upravnog odjela za kulturu i turizam Vinkovaca Mario Banožić, zvani Mali Bane, koji se u ulozi ministra obrane svojedobno naslikavao kraj rupe od drona i metiljao gluposti, i u ovom slučaju pokazao je svu raskoš svoje nesposobnosti za obnašanje tako odgovorne dužnosti. A koja ga je zapala isključivo zahvaljujući tome što je član HDZ-ta i slavonski kadar moćnog Tomislava Čuljka. Zar to nisu dovoljne kvalifikacije za jednu od najvažnijih funkcija u državi, pitam ja vas? Zato je nakon pada MIG-a kvalificirani Bane mrtav ‘ladan izjavio kako „ovaj incident pokazuje spremnost Hrvatske vojske da uspješno obavlja svoje zadaće, unatoč izazovnim trenucima i stanju opreme“. Dakle, draga nacijo, mirno spavajte jer Banožić bdije nad vama.

Naravno da ni u jednom ni u drugom slučaju koji su ugrozili sigurnost rvackih građana i ukazali na propuste obrambenog sustava, ministar obrane nije osjetio trunku vlastite odgovornosti iako je to njegov resor.

I dok je njegov prethodnik Damir Krstičević iz moralnih razloga dao neopozivu ostavku nakon pada školskog aviona kod Biljana Donjih, Malom Banetu nešto slično ne pada na pamet. A zašto i bi kada ga svojim širokim plećima štiti faraon HDZ-ta i Vlade Andrej Plenković, iz samo sebi poznatih pobuda. Naravno, i zato da diže tlak svom ljutom rivalu s drugoga brda Zoranu Milanoviću. I prije no što su zastupnici, od krajnje desnice sve do zelene ljevice, u Saboru po tko zna koji put zatražili Banožićevu smjenu, požurio se Andrej objasniti kako činjenica da je avion doživio tehnički kvar i srušio se i nije neki razlog za odgovornost ministra: „Pa nije prvi put da se ovo dogodilo. Bio to ministar, vi, ja ili netko treći, je li avion doživio neki tehnički kvar nije stvar za odgovornost ministra.” Hm?! A čija jest? Što bi bilo da je bilo mrtvih i u zraku i na tlu? Tko bi bio kriv? Gojko Šušak koji je rabljene MIG-ove kupio još davnih devedesetih? Srbi, masoni, George Soros, drug Tito, mehaničar u hangaru?

No što više opozicija zaziva Banožićevu ostavku u ovim opasnim vremenima kada bismo na čelu Ministarstva obrane trebali imati nekog suvislog te što ga gazda s Pantovčaka više omalovažava i gadi, to je Bane Plenkiju miliji i draži. Normalno, kad mu služi kao vreća za šamaranje i primanje niskih udaraca koji bi inače bili namijenjeni njemu. Jer Bane radi što Andrej traži. A Bane ima dovoljno putra na glavi iz svog prethodnog života ministra državne imovine, u kojem se bavio lukrativnim poslićima vezanim uz dodjelu stanova, lokala i ostalih nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske, da ga se uvijek može držati na kratkoj uzici i koristiti za neugodne zadatke.

Na primjer, za objašnjavanje javnosti da je pad MIG-a još jedan dokaz kako je više nego sjajno da smo kupili francuske Rafale i platili ih suhim zlatom i kako je, zahvaljujući genijalnosti Andreja Plenkovića i njegove vlade, rvacko nebo sigurno. Iako svatko s dva neurona u glavi zna da nije.

Nema sumnje da se srpski vožd u komšiluku Aleksandar Vučić Vučko naslađuje neprestanom makljažom u vrhu hrvatske države, a osobito maštovitim uvredama kojima se nekontrolirano zasipaju predsjednik Republike i ministar obrane, koji bi po Ustavu morali surađivati. No kao što je poznato, njih dvojica ne samo da ne surađuju i ne komuniciraju, već ne mogu ni boraviti u isto vrijeme na istom mjestu. Pa se zato organiziraju dva ispraćaja naših vojnika u vojnu operaciju NATO-a KFOR, koji se onda dvaput postrojavaju, dvaput slušaju govorancije i himnu i dvaput se grle i ljube s familijom koja ih je došla pozdraviti. Da pukneš od smijeha. Ako je nekome do smijeha.

Nije li divno imati takve komšije, koje ni NATO ne može spasiti od rata taština i pregolemih ega. Dakako, ovo posljednje odnosi se prvenstveno na premijera i predsjednika Republike jer Mali Bane, onako nesposoban i anoniman, tek je kolateralna žrtva njihove međusobne netrpeljivosti. Žrtve su i građani Republike Hrvatske koji sve to nisu dužni ni slušati ni gledati, osobito u vremenima u kojima Putin prijeti Europi nuklearnim ratom, a Hrvatska je na crnoj listi zemalja neprijateljica Rusije.

Iako nema sumnje da je Zoki odavno prešao granicu pristojne komunikacije te svojim divljanjem zgrozio i brojne koji su za njega glasali i one koji nisu, u slučaju Banožića ima pravo. Šteta što zbog uličarskog rječnika kojim se služi to pada u drugi plan. Da je kojim slučajem bio pristojniji i lukaviji, možda bi Andrej progutao taštinu, zanemario želje Tomislava Čuljka i na tu poziciju stavio nekoga tko se ne voli samo revijalno vozikati u Black Hawku i mešetariti državnim nekretninama, već ima i neke veze sa sigurnosnom politikom. Ovako, baš iz inata neće smijeniti ministra čija nekompetencija bode oči.

Tko zna što Europćani i Ameri misle o Banetu kada se upuste s njim u neformalni razgovor, recimo, o sudjelovanju Hrvatske u misiji obuke ukrajinskih vojnika, o čemu Plenki nije smatrao shodnim obavijestiti predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga ili pitati ga za mišljenje kao što Ustav nalaže. Bane zacijelo ima vrlo zanimljiva pravna objašnjenja za tu prilično nezgodnu situaciju.

Nakon što je Zoki uskratio suglasnost na tu odluku Vlade, čerupanje se u Saboru nastavlja sve do 15. prosinca, do kada bi Plenki morao pronaći 101 ruku kako bi oprao obraz, što mu izgleda ide teže nego što je očekivao. Zato i optužuje sve one koji se pozivaju na ustavnu proceduru da su ruski igrači. I tako ukrug. Kakva blamaža i kakva predstava za međunarodnu zajednicu!

Sve to smrdi na ustavnu krizu, kao što su već upozorili neki opozicijski zastupnici koji pozivaju Plenkovića i Milanovića da se konačno urazume i sazovu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost. Ali avaj! Njih dvojica tek ne mogu biti u istoj prostoriji, a kamoli se nešto dogovoriti. A što bi bilo da nas stvarno netko napadne? Bi li se i onda natezali oko toga tko je kome kada što rekao, tko je kome poslao dopis i tko je kome nadležan? I na kraju – koga bi slušala vojska? I čime bi to točno branila rvacko nebo?

Svjesni su toga i u HDZ-tu i ne mogu se prestati čuditi zašto je zaboga Bane ostao čvrsto na svojoj poziciji nakon posljednje rekonstrukcije Vlade. Uostalom, zna li itko što se događa s izvidima DORH-a u vezi s teškim optužbama na račun bivšeg ministra državnih nekretnina, istog tog Marija Banožića, koje je javno iznijela zviždačica Maja Đerek, kazneno ga prijavila i zbog toga dobila pedalu iz Ministarstva? Usput – Općinski Sud u Zagrebu vratio ju je na njeno radno mjesto. Znakovito. Zar sve to, i bez pada drona i rušenja MIG-a i bez bolesnih odnosa s predsjednikom Republike, nije bilo dovoljno da padne i ministar? Ili čekamo nuklearnu bombu?