Da Hrvatsku nije potresla strašna tragedija s dvoipolgodišnjom Nikoll koju je nasmrt pretukla majka, Josip Aladrović vjerojatno se ne bi ni sjetio da je i ministar socijalne skrbi – konstatirala je s pravom bivša premijerka Jadranka Kosor i glasno izrekla ono što nas je većina pomislila. Da ste mnoge preokrenuli naglavačke, nisu na prvu mogli ispaliti ime onoga tko je u Vladi nadležan za nesretni slučaj u Novoj Gradiški, s obzirom na to da se mlađahni ministar do sada o tim temama uglavnom nije odražavao.

Kako je Kosor i sama kao potpredsjednica Vlade bila i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, iz vlastitog iskustva zna da se tako širokim i krajnje osjetljivim područjem ne može baviti samo jedan čovjek. K tome tako mlad, tako neiskusan i tako nestručan, s više nego skromnom karijerom prije one ministarske.

Josip Aladrović, rođen 1985., još je jedno čudo od djeteta kojima se okružio iskusni diplomatski mačak, predsjednik HDZ-ta i Vlade Andrej Plenković. U strahu da nakon obećanog novog početka opet ne bi morao smijeniti više od pola ministara zbog sumnji na korupciju i umiješanost u mutne posliće, posegnuo je za zelenim stranačkim anonimusima, računajući valjda da zbog mlađahne dobi do sada nisu uspjeli ništa smuljati ni ukrasti.

Bio je to lukavi plan u stranci koja je osuđena kao zločinačka organizacija u slučaju Fimi media, zbog čega državi mora iskrcati desetak milijuna kuna, i u kojoj poštenjačine, pa čak i one mlađe, treba svijećom tražiti. Dokaz tome je afera kodnog imena „kaj bi štel“ koja je Plenkija nakon novog početka zaskočila prije nego što se nadao. U njoj je glavnu ulogu imao pretendent na poziciju krapinsko-zagorskog župana, poduzetni Žarko Tušek, kojeg nije ni kandidirao, a već ga je morao smijeniti. A baš je nestašni Tušek, da apsurd bude veći, prošloga tjedna u Saboru predstavljao HDZ-tovu Strategiju za borbu protiv korupcije. Kud će suza nego na oko.

U silnoj želji da u novi mandat krene umivena lica, novi je stari premijer imenovao ministre kojima, uz nekoliko časnih iznimki, mahom trebaju dadilje, odnosno mentori u talu s premijerom da umjesto njih donose odluke. A koliko mu je stalo do pojedinih područja u kojima su reforme nasušno potrebne – od pravosuđa, preko mirovinskog do sustava socijalne skrbi – najbolje se vidi po tome koga je postavio na njihovo čelo, spojivši ih u monstruozna megaministarstva.

Tako je bivšeg regionalnog direktora za korporativne klijente u Croatia osiguranju i bivšeg, ne baš uspješnog, ravnatelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Josipa Aladrovića, već 2019. posadio na mjesto ministra rada i mirovinskog sustava. Da bi mu nakon izbora 2020. nakalemio još i obitelj i socijalnu politiku. I tko onda kaže da je Rvacka zemlja u kojoj mladi nemaju perspektivu? Od završetka fakulteta 2009. do mjesta u Vladi Aladroviću je trebalo tek deset godina, što je vrtoglav uspjeh čak i za svjetske prilike. Nije li to dokaz da su, ako vas tata učlani u HDZ sa 16 ili 17, čuda moguća, čak i ako vam priroda nije podarila neke bogznakakve talente i ako niste stručni ni za što posebno.

I Aladrovićeva karijera izgledala bi kao ostvarenje američkog sna da se dečko s diplomom iz ekonomije nije iznenada našao u nebranom grožđu i pred rafalnom paljbom medija zbog tragičnog slučaja iz područja o kojem blage veze nema. Doista, osim o golemoj ambiciji i nekritičnosti prema vlastitim sposobnostima, teško da se može govoriti o njegovoj zapovjednoj odgovornosti. Odgovornost je na onome tko ga je odabrao i imenovao na funkciju kojoj nije dorastao.

Dakako, mislimo na brižnog premijera Andreja kojem je toliko stalo do najranjivijih skupina u društvu da ih je sve onako odoka utrpao u jedno mastodontsko Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi, čiji naziv vjerojatno ni sam Aladrović ne zna brzo ponoviti. U zemlji u kojoj broj umirovljenika i onih na rubu siromaštva nezaustavljivo raste, u kojoj 200 tisuća djece živi u bijedi, u kojoj su osobe s invaliditetom uskraćene za osnovna ljudska prava kao što su obrazovanje, samostalni život i zapošljavanje, dok je uslijed korone nasilje u obitelji poraslo 40 posto, sramotno je da ne postoji zasebno Ministarstvo obitelji i socijalne skrbi sa stručnim, a ne politički podobnim zaposlenicima.

I dok cijela Hrvatska oplakuje ubijenu dvoipolgodišnju djevojčicu, tankoćutni Plenković, zgrožen strašnim slučajem, mrtav ‘ladan tvrdi da ni Vlada ni ministar s time nemaju ništa. Kao i uvijek, vadi se isključivo na individualnu odgovornost socijalnih radnika. Kojih i inače nema dovoljno, preopterećeni su, napadaju ih, prijeti im se i brinu se o prevelikom broju korisnika. Dok ih trenutačno 158 uzalud čeka posao na burzi rada. A sve se to znalo puno prije još jedne tragedije koja se mogla izbjeći.

Osobito nakon što je za Plenkovićeva prvog mandata rastrojeni nasilnik s Paga bacio kroz prozor svojih četvero djece i nakon što je dvoje zaposlenika u Centru za socijalnu skrb iz Đakova brutalno ubijeno na radnom mjestu. Zbog čega je otišla ministrica Nada Murganić, upamćena po bezbrojnim gafovima i neoprostivim nespretnostima. Pa ako tada nije znao, Andrej bi sada morao znati.

Budući da su dvije riječi koje Plenković najčešće upotrebljava, prema statistici koju je iznio Tomislav Tomašević, upravo „nisam znao“ – što je, prema Googleu, izgovorio 125 tisuća puta, treba li nas čuditi što i o problemima udomiteljstva i posvajanja djece Andrej isto tako „nije znao“. Kao i što je zbog statistike ispalio na mozak i izvrijeđao Tomaševića. Premda i prosječni čitatelj novina zna da su dječji domovi pretrpani, dok 1200 provjerenih parova uzalud čeka svoj red na posvajanje, premijer tvrdi da nije imao pojma kako postoji „usko grlo“ u sustavu u kojem je zapelo 4439 nezbrinute djece. Uostalom, kakva korist od novog Zakona o udomiteljstvu ili od Istanbulske konvencije koju je, za razliku od Milanovićeve, Plenkovićeva vlada ratificirala, kada stvarnost nema blage veze s onime što piše na papiru. Doduše, nije bilo bolje ni dok je Milanka Opačić u dizajnerskim haljinama obilazila socijalne ustanove, ali to je već druga priča.

Pored ljudskih i socijalnih prava, notorna rak-rana ove države je pravosuđe, koje osim što štiti političare i čuveno je po megapropustima u kažnjavanju korupcije i gospodarskog kriminala, odlučuje i o sudbinama djece i zlostavljanih. Pravomoćno osuđeni bjegunac od istoga Zdravko Mamić u svojim je višesatnim eskapadama na društvenim mrežama zorno ukazao na pokvarenost i podmitljivost koje vladaju među sucima, zbog čega, uostalom, rvacko pravosuđe uživa najmanje povjerenje građana u Europi. .

I eto, baš na čelu takvog problematičnog sustava našao se jednako mlad i jednako politički neiskusan ministar Ivan Malenica, bivši dekan Veleučilišta u Šibeniku, koji svoj brzinski prodor u visoke sfere također može zahvaliti činjenici da je od 2008. do 2012. bio potpredsjednik Mladeži HDZ-ta Šibensko-kninske županije. I njemu je pragmatični premijer uvalio polimorfni hibrid koji se zove Ministarstvo uprave i pravosuđa, iako ni o jednom ni o drugom iz prakse ne zna previše. A zašto bi i znao, kada o pravosuđu ionako odlučuje neiskorjenjivi Kolega Šeks, poznatiji kao Udbin doušnik drug Sova.

I koliko god mantrao o radikalnim reformama, i maloumnima je jasno da premijera ni pravosuđe ni socijala iskonski ne zanimaju. Oni kojima se redovito dodvorava prije izbora su osiromašeni umirovljenici, kojih ima preko milijun i koji će prigodno dobiti predizborni covid-dodatak od 400 do 1200 kuna. I, dakako, branitelji, kojih ima preko 500 tisuća te i dalje niču kao gljive poslije kiše. A njima će novim zakonom omogućiti da steknu status invalida i ostala prava i 30 godina nakon rata. Za to je zadužen Tomo Medved, ministar koji sasvim sigurno ne treba mentora. Treba mu samo državna blagajna kako bi mogao platiti glasačku mašineriju o kojoj ovisi uspjeh HDZ-ta. To sigurno nisu djeca po domovima i izmlaćene žene. I zato si megaministarstva i mogu dopuštati megapropuste za koje na kraju ionako nitko neće odgovarati.