Andrej Plenković, poznatiji kao AP, stvarno je rođen pod sretnom zvijezdom. Svaki put kad se čini da je stanje u državi loše i da smo na mnogim planovima, a osobito na planu vladavine prava i slobode medija, otišli nekoliko koraka unatrag, dogodi se Vučko! Alias Aleksandar Vučić, vožd Republike Srbije, koji zorno dokazuje da uvijek može gore. Dapače, mnogo gore.

Kad vidi što se događa u komšiluku, prosječnom rvackom građaninu dođe toplo oko srca što živi s ove strane Drine. Iako su mnogi problemi koji muče komšije isti, samo što su kod njih još brutalniji, Rvatima nezadovoljnima smjerom kojim državu vodi Plenkovićeva vlada (a njih je, prema posljednjim anketama, i dalje oko 70 posto) ne pada na pamet da, nedajbože, demonstriraju. Doduše, bune se sporadično i prijete štrajkom liječnici, medicinske sestre, pravosudni policajci i suci, kao i državni službenici, no daleko je to od nekih masovnih prosvjeda. Na djelu je poslovična rvacka šutnja, tako tipična za narod koji se ne bi štel mešati. U skladu s onom satiričnom izjavom najvećeg pjesnika među Plenkijevim ministrima Gorana Grlića Radmana: „Kako je? Dobro je! A moglo bi biti još i bolje!“ Blago nama.

No s istočne strane Drine već mjesec dana stotine tisuća bijesnih građana sudjeluje u prosvjednim šetnjama “Srbija protiv nasilja”, izazvanim tragičnim masovnim ubojstvima djece i mladih u Beogradu i Mladenovcu početkom svibnja. Ubojstva su počinili maloljetnik iz dobrostojeće beogradske obitelji i mlađi punoljetnik, bez sumnje pod utjecajem bolesne atmosfere u društvu, kao i promocije nasilja i govora mržnje u medijima koje kontrolira Vučićev režim. Treba li posebno spominjati notorne tabloide i reality showove superpopularnih privatnih televizija, u kojima se slavi oružje, dok su neprikosnovene zvijezde kriminalci, narkodileri, ratni zločinci i kurve, koji pružaju sjajan primjer omladini.

Obični građani, aktivisti, roditelji, profesori, studenti, gimnazijalci, koje je organizirala malobrojna proeuropska opozicija, između ostalog traže i smjenu ministra unutarnjih poslova Bratislava Gašića i direktora Sigurnosno-informativne agencije Aleksandra Vulina, smjenu Savjeta Regulatornog tijela za elektroničke medije, gašenje tiskanih medija i tabloida koji promoviraju mržnju i nasilje te oduzimanje nacionalnih frekvencija televizijama koje u toj promociji svesrdno sudjeluju, poput Pinka i Happy TV-a. I naravno – odlazak VUČKA!

Mirno i bez nasilja šutljiva masa blokira prometnice i središte grada, a proteklog vikenda došli su i pod prozore režimskog RTS-a, takozvane javne Radio-televizije Srbije, tražeći ostavku vodstva te kuće, koja baš kao i HRT radi isključivo u interesu vladajućih. To jest Vučka i njegove Srpske napredne stranke.

Al’ nije ni Vučko vesla sisao, već je, u maniri svog uzora i učitelja Slobe Miloševića, tjednima pripremao masovne protudemonstracije u Beogradu pod nazivom „Srbija nade“, u podršku samome sebi, a na koje su bez pardona morali doći svi zaposleni u državnoj službi te javnim i komunalnim poduzećima iz Beograda i ostalih gradova. Nema majci labavo kad su u pitanju sitnosopstvenički interesi, na što je mudri Vučko i računao i zato je to trebao biti najveći skup ikad viđen u Srbiji.

Moćan kakav već jest, režim se pobrinuo za sve pa je angažirao i preko 2200 autobusa kojima je narod dovezen iz svih dijelova Srbije kako bi spontano izrazio podršku voljenom srpskom voždu. A svima koji su stigli bio je podijeljen i adekvatan broj sendviča, dakako! Zato su ih i prozvali sendvičarima! S druge strane, ljudi su ostali bez redovitog prijevoza, a nesretna školska djeca bez već dogovorenih ekskurzija, jer nije imao tko da ih vozi! Roditelji su, doduše, nešto tamo rogoborili, al’ uzalud im, jer prijevoznici su isto morali savinuti kičmu i slušati Vučka kako ubuduće ne bi ostali kratkih rukava.

Ali avaj! Kud je bre baš tog petka, 26. svibnja, moralo da pljušti ko iz kabla! I mada je Vučko dao sve od sebe da animira i raspali okupljenu masu bajajući o borbi za pristojnu Srbiju, dijalogu, ljubavi i mržnji, brizi za djecu i njihovu sigurnost i svom vjernom služenju domovini, to nikako nije bio onako grandiozan skup kako je on zamislio. Iako se na njemu pojavio mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó, koji je u svom govoru na tečnom srpskom nadahnuto poručio da su Srbi i Mađari od povijesnih neprijatelja postali povijesni prijatelji i da za to mogu zahvaliti svojim liderima. To jest, Vučku i Orbánu, koji se odavno prepoznaše. Dodao je Szijjártó i kako je njihovim dvama narodima zajedničko to što su izloženi “napadima međunarodnog liberalnog mainstreama”.

Divan čovjek, nema što, koji se isto tako srdačno bratio i sa svojim rvackim kolegom, spomenutim Plenkijevim ministrom od vanjskih stvari Goranom Grlićem Radmanom. A koji je ostao upamćen i po čuvenoj recitaciji namijenjenoj Mađarima: „Brat do brata, Mađar do Hrvata!“ Sada neka u stih ubaci i Vučića i idila će biti potpuna. Uostalom, on ionako pripada istoj političkoj obitelji Europskih pučana čiji je istaknuti član i naš AP.

Ali! Lukav ko prerijska lisica, Vučko se prošloga vikenda povukao s čela Srpske napredne stranke – što je, doduše, kao predsjednik Republike odavno trebao učiniti – i na svoje mjesto instalirao izvjesnog Miloša Vučićevića, kojem je znao i oca i majku. Također divni ljudi.

A onda je, u cilju mobiliziranja mase u teškim vremenima koja čekaju Srbiju, najavio osnivanje Narodnog pokreta za obranu Srbije, čiji će zadatak biti borba protiv obmana i laži kojima su ih pritisnuli sa svih strana, odnosno, protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Osobito onih za zapada koji mrze sve što je srpsko. Ima li boljeg načina za vječni ostanak na vlasti?

Nema što, Vučko je majstor u stvaranju kulta ličnosti i kulta velikog vođe bez kojeg narod ne može. Baš kao i njegov rvacki pandan Andrej Plenković, koji se služi sličnim metodama i na sličan, doduše, nešto uglađeniji i pristojniji način, kontrolira državu. U kojoj je pravosuđe sve samo ne neovisno, baš kao i takozvani javni servis HRT, plaćan iz džepova građana, koji služi kao osobni agitprop premijera, ili Agencija za elektroničke medije koja dijeli koncesije za emitiranje medija pod pritiskom politike, a moguće i kriminalnog podzemlja.

Sva sreća, u Hrvatskoj nismo doživjeli masovna ubojstva po školama ni tragediju sličnu onoj koja se dogodila u Mladenovcu, a do sada nismo čuli ni da su pripadnici mafije samljeli nekoga u flajšmašini, kao što su to činili Velja Nevolja i njegovi jarani, inače bliski vrhu srpske vlasti.

Ali i bez toga postoji niz razloga zbog kojih bi se Rvati, kao i Srbi, trebali pobuniti: od bezbrojnih korupcijskih afera u koje su umočeni premijerovi najbliži suradnici, preko pravosuđa u šapama vladajućih, krojenja izbornih jedinica po mjeri HDZ-ta, skandalozne zapuštenosti bolnica i zdravstvenog sustava, debakla s obnovom potresom pogođenih područja ili strašnih pedofilskih skandala u Katoličkoj Crkvi u Rvata, na koje vlast gromoglasno šuti iako je s Crkvom slizana ko prst i nokat. Međutim, Veliki vođa HDZ-ta i rvacke vlade Plen Ki-mun, napuhan kao cepelin, posprdno se izrugujući opoziciji uspješno je stvorio dojam nesmjenjivosti. I ubio Rvate u pojam.

Oni koji su mogli, jer su mladi i obrazovani, pobjegoše preko granice glavom bez obzira. A oni drugi su rezignirani i ne pada im na pamet izaći na ulice. Kad ionako nema nikakve vajde. Jer će, bez obzira na sve, masa uhljeba, rodbine i kumova ovisnih o HDZ-tu glasati za njih i sljedećih 30 godina. A na veličanstvene predizborne skupove bit će dovođeni autobusima, uz sendvič i 200 kuna po glavi. Pardon, 30 eura. To je demokracija kako je zamišljaju Plenkovićev HDZ, Orbánov Fidesz i Vučićeva Srpska narodna stranka. Iako umišljamo da smo puno civiliziraniji i napredniji od ostatka regiona, indikativno je da se Srbi protiv takvog poimanja demokracije masovno bune, a Rvati ne. A zašto i bismo kad je Srbima gore nego nama, zar to nije dovoljan razlog za samozadovoljstvo i inerciju? Znači da bolje nismo ni zaslužili.