Biti jeben i pošten, to je posebna vještina kojom su ovladali samo rijetki. A nju je tijekom svoje rekordno dugotrajne premijerske karijere maestralno usavršio Veliki vođa Vlade i HDZ-ta Plen Ki-mun. Kod nešto manje sofisticiranih političara to se zove populizam i obično služi u unutarnjopolitičke svrhe, no on je svoje umijeće uspješno primijenio i na međunarodnom planu.

Jer kao što je poznato, on je svima prihvatljiv faktor stabilnosti i čuvar europskih vrijednosti, zar ne? Ako zanemarimo tamo neke nebitne detalje, poput korupcijskih skandala vezanih uz njegove najbliže suradnike, nefunkcionalno pravosuđe i zarobljene institucije u kandžama HDZ-ta, dakako.

No vratimo se mi metodi jeben i pošten u ovoj predizbornoj godini. Kako se istovremeno sviđati Europi, zajapurenim pripadnicima krajnje desnice u vlastitim redovima, manjinama, Mati Skeji, bivšim HOS-ovcima, Europćanima, Državi Izrael, Amerikancima i NATO-u, eh, to treba znati! Ali svoga ćaće sin, komunistički gojenac AP zna znanje.

Pokazao je to i prošloga tjedna kada je nakon dugog umovanja, odlaganja, prtljanja i krivudanja, posipanja pepelom u Yad Vashemu, zaklinjanja u antifašizam i sustavnog žmirenja na povijesni revizionizam i ustašluk diljem Rvacke, od stadiona do HRT-a, odlučio donijeti izmjene Prekršajnog zakona koje su, štono bi se u narodu reklo, ni vrit ni mimo. Baš u njegovom stilu!

Više od dvije godine nakon zahtjeva Židovske općine Zagreb da se uzvikivanje ustaškog pokliča „za dom spremni!“ i isticanje ustaškog znakovlja uvrste u Kazneni zakon i konačno postanu kaznena djela, kao u nekim drugim civiliziranim europskim zemljama sa sličnom mračnom prošlošću u Drugom svjetskom ratu, AP se dosjetio jadu. Mislio je, mislio i smislio kako se opet pokušati svidjeti svima.

Ne bi li izbjegao linč ljubitelja lika i djela Ante Pavelića koji su još uvijek njegovi birači, a s druge strane, ne bi li se nekako dodvorio Židovima, Srbima i Romima, odlučio je za takve fašistoidne ispade odrediti masne kazne, ali ih i ostaviti u Prekršajnom zakonu. Prema tom prijedlogu, najteži prekršaji koštat će od 700 pa sve do 4000 eura, za koje znamo da ih ionako nitko nikada neće platiti. Da barem piše na licu mjesta, ali ne piše ni to. Pa nismo mi Austrija ili Njemačka da te odmah opale po džepu, oderu globu, a ako nemaš para, ideš ravno u bajbok! Kod nas će to polako, otezat će se suđenja, a onda će sve lijepo otići u… zastaru. A, čujte, nema smisla da ostrašćeni prijestupnici imaju problema s kaznenom evidencijom, što bi im činilo nepotrebne probleme u životu. Zbog toga bi mogli, nedajbože, uskratiti glas HDZ-tu na skorašnjim parlamentarnim izborima, što svakako treba preduhitriti.

Naravno da je, lukav ko prerijska lisica, u izmjenama Prekršajnog zakona premijer izbjegao i da se eksplicite navode ustaški poklič ili ustaški simboli, već je sve to svedeno na „remećenje javnog reda i mira“. I to „isticanjem ili nošenjem simbola, izvođenjem, reproduciranjem pjesama skladbi i tekstova, slika, crteža, drskim i nepristojnim ponašanjem u javnosti kojim se vrijeđa građane i narušava njihov mir, ali i izmišljanjem i širenjem lažnih vijesti i, među ostalim, neovlaštenim pucanjem iz vatrenog oružja“. Je li se moglo općenitije? Naravno da nije.

Takvom definicijom ostavljeno je sucima na dušu da remećenje javnog reda i mira tumače kako im je volja. Dakle, široko im polje! Jer, tko zna, možda građane vrijeđa i narušava im mir pjevanje partizanskih pjesama kao što je „Bella Ciao“ ili, pak, zvijezda petokraka, pod kojom je oslobođeno pola Europe, a koju neki suci u Rvata smatraju simbolom jednako zločinačkog totalitarnog režima kakav je bio fašizam. A to je socijalizam.

Kao što je poznato, i do sada su upravo prekršajni sudovi imali krajnje neujednačenu sudsku praksu – po sistemu može ‘vako, a može i ‘nako – zbog koje je policija prestala i prijavljivati mjerače kukuruza uzdignutom desnicom. Možda je jedina pravomoćna presuda bila ona protiv nogometne zvijezde Joea Šimunića, kojem je Visoki prekršajni sud u prosincu 2016. godine odrezao kaznu od 25.000 kuna zbog uzvikivanja “za dom spremni” na stadionu nakon utakmice Hrvatske i Islanda. I tko zna bi li i do te presude ikada došlo da nije bilo pritiska FIFA-e, UEFA-e i sportske međunarodne javnosti.

Jer čim je takav pritisak izostao, koju godinu kasnije Visoki prekršajni sud vratio se starim navadama i praktički legalizirao ustašovanje u javnom prostoru iako je antifašizam u temeljima Republike Hrvatske i iako je veličanje ustaštva već i sada suprotno Ustavu, kako često ističe i sam Plenković. No, usprkos tome, čak i narod koji pati od kronične amnezije živo se sjeća oslobađajućeg pravorijeka za Marka Perkovića Thompsona, čija mega-uspješnica „Čavoglave“ započinje ustaškim pokličem. Međutim, prema odluci Visokog prekršajnog suda – dapače, cjelokupnog Sudskog vijeća – gospodin Thompson ne krši zakon jer su to poetski stihovi koji pripadaju sferi umjetničkih sloboda. I sada bi isti ti suci, prema izmjenama Prekršajnog zakona koje se odnose na remećenje javnog reda i mira, odjednom trebali donositi drugačije odluke. Ma dajte, molim vas!

I što se onda u tih gotovo sedam godina mandata Andreja Plenkovića promijenilo u državi i stranci za koju je tvrdio da nema veze s onom iz razdoblja svojih korumpiranih i ustašofilnih prethodnika, obećavajući „clean start“? Osvjedočeni Europćanin, dečko koji je obećavao, preuzeo je HDZ nakon kratkog, ali mračnog mandata Tomislava Karamarka i dočekan je ovacijama i s desne i s lijeve strane političkog spektra kao netko tko će vratiti Rvacku na civilizacijski kolosijek. A onda smo spoznali njegovo licemjerno umijeće preživljavanja.

Čim je zasjeo na vlast, zaskočilo ga je Hasanbegovićevo toksično nasljeđe, koje je, doduše, osudio, ali nije ga i ukinuo. Je li možda poslao bager na ploču s ustaškim pozdravom i znakovljem, u spomen na poginule HOS-ovce, koja se nalazila na ulazu u ustaški logor smrti Jasenovac? Naravno da nije, samo ju je dao pomaknuti osam kilometara dalje, u Novsku. A onda je njegovo famozno Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću donijelo odluku prema kojoj je ono što je protuustavno – a to je korištenje ustaškog pokliča – ustavno, ali u izvanrednim okolnostima. Naprimjer, na komemoracijama HOS-ovcima.

Je li smijenio urednice takozvane javne dalekovidnice Anu Milić i Katarinu Periša Čakarun, koje su u svojim programima promovirale povijesni revizionizam i propitivale stvarnu prirodu Jasenovca, Jastrebarskog i fašističke tvorevine NDH? Naravno da nije. Smijenio je samo glavnog ravnatelja HRT-a Kazimira Bačića jer je zbog sumnje na korupciju završio u bajboku, dok je ove dvije perjanice mozaičkog i informativnog programa HRT-a, financiranih iz džepova rvackih građana, ostavio da drmaju i dalje. I veličaju kako HDZ tako i njegov lik i djelo, što je puno važnije od promoviranja antifašizma ili povijesne korektnosti.

Je li možda premijer koji tvrdi da je na pravoj strani povijesti i koji se hvali time što je i Hrvatska bila na pravoj strani povijesti u Drugom svjetskom ratu i završila ga na strani pobjednika – dakle, antifašist – učinio išta u sustavu obrazovanja kako bi mlade generacije znale istinu o zločinačkoj NDH i Narodnooslobodilačkoj borbi? Naravno da nije kada je važnije od toga ići na vjeronauk i učiti o Franji Tuđmanu kao ocu domovine. Je li možda uveo posjet Jasenovcu kao obvezni dio nastave za srednjoškolce ili inicirao promjenu postava tamošnjeg muzeja kako bi svima bilo jasno kakve su se strahote tamo događale? Pa normalno da nije jer to nije u njegovoj nadležnosti, a i nema se smisla zamjerati onima koji misle drugačije. Naprimjer, da se u Jasenovcu izvodila „Mala Floramye“ jer je bio radni logor koji je nastavio postojati i u komunizmu.

Nakon svega, hoće li se veliki Europćanin i antifašist Andrej Plenković opet čuditi zato što s njim i njegovom kamarilom predstavnici naroda žrtava ne žele biti u istoj koloni na komemoraciji u Jasenovcu? Vjerojatno hoće. Jer nikako ne razumije da postoje oni kojima njegova licemjerna politika jeben i pošten ne može biti prihvatljiva. Nikada, pa ni onda.