Opijen kampanjom u Lici koja je urodila plodom, premijer se nije stigao pozabaviti ni odlukom AUSTRIJSKE KATOLIČKE CRKVE o zabrani daljnjeg održavanja ustaškog derneka u Bleiburgu

Prošloga tjedna licemjerje naših europski orijentiranih vladara koji navodno pripadaju demokršćanskom desnom centru, doseglo je vrhunac. Uoči Međunarodnog dana žena, koji se u našoj Neovisnoj dugo nije slavio jer su pravovjerni čistunci iz HDZ-ta svojedobno procijenili da se radi o komunističkom prazniku, a ne o danu na koji su se, prije više od sto godina, radnice potlačene kapitalističkim sustavom u SAD-u digle u obranu svojih prava, dakle – uoči tog dana, estradno osviještena globalna navijačica, katolkinja, majka i Hrvatica, predsjednica Kolinda održala je vatreni govor na temu ženskih prava u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Tko je ne zna, skupo bi je platio, jer govor je zvučao kao da se predsjednica doista za žene bori cijeli svoj mandat, a i šire. Budući da Europćani, zadivljeni predsjedničinim nastupom na Svjetskom nogometnom prvenstvu, nisu imali priliku pratiti njeno političko i ideološko vrludanje na domaćem terenu, sigurno su pomislili da Hrvatska ima Claru Zetkin na Pantovčaku. A ne šeficu države koja je dugo odbijala javno podržati Istanbulsku konvenciju, primajući u svoje dvore predstavnike katolibanskih udruga koje su organizirale referendum protiv njene ratifikacije. Uspješnu političarku koja se, by the way, pojavila u Bruxellesu na poziv Marijane Petir, upamćene po strastvenoj kampanji za zabranu umjetne oplodnje i pobačaja, koja je također glasala protiv tog međunarodnog dokumenta čiji je cilj sprečavanje nasilja nad ženama. Impresionirani auditorij nije mogao ni slutiti da hrvatska Clara Zetkin niti jednom riječju nije komentirala dramatično svjedočanstvo Mostove zastupnice Ivane Ninčević-Lesardić o kiretaži naživo, što su stotine žena potvrdile kao uobičajenu rvacku praksu. Ili da nije ni osjetila potrebu primiti Maru Tomašević i saslušati zastrašujuću priču o njenoj dinamici u braku s obiteljskim nasilnikom, svojim bivšim stranačkim kolegom Alojzijem Tomaševićem, s kojim je, umjesto toga, veselo cupkala na županijskim skupovima.

ZANEMARIVŠI TE IRELEVANTNE DETALJE, predsjednica je na 8. mart na tečnom engleskom i hrvatskom sugestivno poručila pripadnicama svoga spola da vjeruju u sebe i ne obaziru se na zlobu muških bijednika koji puno više od sadržaja koje žena na njenoj poziciji nudi, primjećuju frizuru, modni izričaj ili dijetu pomoću koje je stesala figuru. S time što je rekla, složile bi se sve žene, samo da naša predsjednica nije sama upravo sve navedeno stavljala u prvi plan, u ispovijedima tračerskim časopisima ili na lokalnim radiopostajama. Točnije, da nije do besmisla banalizirala instituciju predsjednika Republike, da nije započela kampanju u šou-programu Velimira Bujanca, osuđenog kokainskog dilera i konzumenta prostitutki, da nije u mokroj pripijenoj majici izljubila dvije nogometne reprezentacije, Emmanuela Macrona, suce i tuđi trofej, da se nije družila s polusvijetom, da joj Zdravko Mamić nije organizirao rođendanske proslave, da nije tvrdila je „za dom spremni” drevni hrvatski pozdrav, da nije započela svoj posjet New Yorku revajući Thompsona u Hrvatskoj katoličkoj misiji, da nije…

Da nije puno toga, predsjednicu Republike cijenili bismo zbog njenih državničkih sposobnosti. Ovako se puno više pričalo o nepoznatom razlogu njezina putovanja u Ameriku, crvenoj haljini u kojoj je trčala za Donaldom Trumpom i srpskim čokoladicama koje je podijelila rvackoj djeci. Pa se zbog toga – što je najgore – i ispričala.

S DRUGE, PAK, STRANE, UMJERENI ANDREJ PLENKOVIĆ, koji suvereno drži govore na četirima jezicima i ležerno razmjenjuje šale s Jeanom Claudeom Junckerom, poznat kao zaštitnik prava manjina koje mu drže većinu u Saboru, mrtav ‘ladan poručio je Miloradu Pupovcu, kojeg su kao Krnju spalili u Kaštel Sućurcu i Kaštel Starom, da ima njegov telefonski broj i da ga nazove ako ima nekih problema. Baš kao što je nakon masovnog novinarskog skupa, s kojeg je poslano osam zahtjeva za spas profesije i gole egzistencije novinara, optužio Hrvoja Zovka da nema kredibilitet voditi HND jer je umalo fizički nasrnuo na svoju urednicu. Takva reakcija bila je niska i nedostojna premijerske funkcije, na kojoj bi morao barem glumiti da je svjestan alarmantnog stanja u medijima i ne spuštati se na razinu osobnih obračuna. Umjesto toga, predsjednik rvacke vlade i dalje je u fazi negacije, koja ne vrijeđa ozbiljno samo inteligenciju, već i dostojanstvo hrvatskih novinara: “Sto posto sam uvjeren da ne postoji problem slobode medija na koji se nastoji aludirati, anticipirati, internacionalizirati ovako kako se to želi predstaviti u Hrvatskoj”, reče anemični Andrej i ostade živ, praveći se da do njega nisu doprle reakcije međunarodnih organizacija, a osobito Europske federacije novinara. Vrhunac licemjerja dostignut je komentarom nakon upada policije u novinarsku redakciju, kako bi se utvrdio identitet Đurđice Klancir zbog tužbe sisačkog župana Žinića za klevetu. Iako je zloupotrebom represivnog aparata za privatne prćije stranačkih dužnosnika, Hrvatska definitivno zašla u zonu sumraka, ni premijer niti njegov ministar od nutarnjih stvari ne vide tu ništa sporno, a kamoli indicije za zastrašivanje novinara. Jer sve je bilo po zakonu! Osim, eventualno, tajminga. „Tajming je sjajan, sve drugo bilo bi apsurdno… Ironičan sam, shvatili ste”, vispreno je primijetio Plenković. Onaj isti koji, čim se domogne mikrofona na nekom od europćanskih skupova, sugestivno brani slobodu govora, neovisnost medija i demokraciju kao takvu.

Vođen nagonom za opstanak u vlastitoj stranci, zbog kojeg je morao pod svaku cijenu zgaziti izbačenog jastreba, čovjekolikog Darka Milinovića, na izborima za Skupštinu Ličko-senjske županije, Plenki je smetnuo s uma da bi se trebao baviti i nekim državnim poslovima, kao i da se hrvatsko gospodarstvo trenutačno bakće s malo većim problemima od vašara taština bivših stranačkih jarana. Na primjer, s brodogradilištima, za koja još uvijek nema suvislog rješenja. Budući da je premijer podijeljena ličnost – za vanjsku i unutarnju upotrebu – tko ga ne zna, skupo bi ga platio. Ne bi mogao vjerovati da se onaj uljuđeni frankofoni Europejac, s naočalama koje doprinose intelektualnom izgledu ala neumrli predsjednik Franjo, može razgaljeno njihati, pljeskati i nabadati riječi popularnih narodnjačkih hitova Mate Bulića u silnoj želi da se približi narodu i prirodnom biračkom tijelu HDZ-ta. Kojem Andrej jednako prirodno ne pripada. Opijen predizbornom kampanjom koja je, eto, urodila plodom, nije se stigao pozabaviti ni odlukom austrijske Katoličke Crkve kojom se zabranjuje daljnje održavanje ustaškog derneka u Bleiburgu. Iako su crkvene vlasti u susjednoj zemlji učinile ono što Hrvatska nije, predsjednik HDZ-ta nakratko je zaboravio i da je predsjednik rvacke vlade koja se navodno snažno zalaže za antifašizam i koja je za gušu uvatila Antonija Tajanija, zbog revizionizma i iredentizma, kada je, također na predizbornom skupu, zaurlao: „Živjele talijanska Istra i Dalmacija!” I tako je premijer umjesto da najavi zabranu ustaških i svih fašističkih obilježja, pustio priopćenje kojim se HDZ bez zadrške solidarizira s Hrvatskom biskupskom konferencijom, čija je nacionalistička i revizionistička politika u potpunoj suprotnosti s onime što propovijeda papa Franjo.

LICEMJERJU NIKADA KRAJA i kada je opozicija u pitanju. Nema sumnje da bi u svakoj normalnoj zemlji, na primjer Švedskoj ili Njemačkoj, visoka državna dužnosnica koja s nevažećom vozačkom dozvolom automobilom naleti na dijete, momentalno dala ostavku. No ne i ministrica Gabrijela Žalac koja, usprkos svemu, uživa snažnu podršku svoje stranke, čitaj premijera. No zadnji koji bi o tome trebali govoriti su bivši HNS-ovci, koji su mirno gledali Radimira Čačića kao potpredsjednika vlade, iako je prebrzom vožnjom usmrtio dvoje ljudi, i to baš u Mađarskoj, ili pak Davor Bernardić kojeg je uvatilo dok je vozio pijan. Tada je bio predsjednik gradskog SDP-a i osim što se posuo pepelom i ispričao vasceloj naciji, ostavku dao nije. Kao što ni ministar Kujundžić ne vidi nikakvog smisla u svojoj ostavci, iako sustav neprestano zakazuje, što djeca plaćaju svojim životima. Za razliku od njega, cijela finska vlada povukla se jer nije uspjela provesti reformu zdravstva. Treba li na ovom mjestu posebno spomenuti predsjednicu Kolindu, koja se riješila nepoćudnog savjetnika uz suspektnu pripomoć djelatnika tajne službe, a sada popuje o moralnoj i etičkoj odgovornosti Gabrijele Žalac? Hrvatska je, zapravo, raj za političare. Trebali bismo ih i uvoziti, pod sloganom: Dođite i ostanite na vlasti zauvijek! Jer drugo je ime za politiku u Rvata – licemjerje.