Osim bijesa neukog i frustriranog naroda napaljenog protiv cijepljenja i covid-potvrda, nezadovoljstvo roditelja-odgojitelja u metropoli svih Rvata, kojima će Grad koji grca u dugovima uskoro zatvoriti pipu, plodno je tlo za političke manipulacije desnih i još desnijih stranaka.

No samo da je živ i da je nekim čudom dobio još jedan gradonačelnički mandat, pokojni Mile Fontana prvo bi ukinuo svoju populističku mjeru roditelja-odgojitelja, jer je gradska blagajna nakon njegove dvadesetogodišnje razorne vladavine potpuno poharana. Čak je i on toga bio itekako svjestan pa je počeo oprezno najavljivati svoje nakane.

Umjesto njega to mora učiniti Tomislav Tomašević, kojeg je zapala nemoguća misija čišćenja svinjca koji je zatekao. Ali i bez 8,2 milijarde duga Grada Zagreba, mjera kojoj je cilj navodno bio poticanje demografske obnove omanula je ceo fudbal. Naime, od njenog uvođenja 2016. do 2021. rođeno je bitno manje djece, a za novac koji su u nju građani Zagreba uplatili kroz najviši prirez u državi moglo se izgraditi 27 vrtića.

Budući da se pokojni Mile našim parama razbacivao kao pijani milijarder, preko 700 milijuna kuna – koliko bi im ove godine Grad trebao iskeširati – jednostavno nema! Znaju to dobro i bivši Miletovi pobočnici, koji su s njim suptilno drpali gradske pare ili barem žmirili na njegove nestašluke. A sada s nezadovoljnim roditeljima-odgojiteljima protestiraju ispred zgrade Gradskog poglavarstva, nastojeći ušićariti pokoji politički bod za svoju uskoro pokojnu BM 365 Stranku rada i solidarnosti. Iz koje su velikodušno najavili da će financirati buduće tužbe pobunjenih udruga protiv Grada.

Od silne brige za demografsku obnovu rvacke nacije, kupovanju glasova majki i ponekog oca-odgojitelja pridružili su se i jastrebovi iz redova HDZ-ta, Mosta i Domovinskog pokreta. Dakle, svi oni koji su doživjeli potop na prošlim lokalnim izborima i nikako se ne mogu pomiriti s činjenicom da su se našli u opoziciji i kao takvi mogu lajati na mjesec sljedeće četiri godine.

Posebno su licemjerni HDZ-tovi dušobrižnici, koji su godinama držali ljestve Miletu i njegovim marifetlucima, a sada se prave grbavi. Treba li posebno podsjećati na to da su čak i oni svojedobno glasali protiv te mjere, koju im ne pada na pamet uvesti na nacionalnoj razini. Jer, naime, ni u državnoj kasi, usprkos senzacionalnom porastu BDP-a od gotovo 15 posto, para nema. Još je licemjernije u državi u kojoj su žene obrazovanije od muškaraca plaćati im da ne rade. Od svih diplomiranih studenata 54 posto su žene, 59 posto ih ima među postdiplomantima i 48 posto među doktorandima, dok istovremeno preko 90 posto korisnika mjere roditelja-odgojitelja u Gradu Zagrebu čine, dakako, žene.

Ali i ako zanemarimo financijski aspekt cijele priče, zar nije porazno u 21. stoljeću provoditi ognjištarsku politiku neumrlog predsjednika Franje, koji je početkom devedesetih pokušao vratiti feudalizam pa je poručio Rvaticama da sjede doma i rađaju, jer valjda se zna gdje je ženi mjesto i koja joj je osnovna funkcija. Vjerojatno ga je posebno pogađala činjenica da je u doba mračnog komunizma i navodne Titove diktature u mrskoj Jugoslaviji dostignuta ravnopravnost spolova, koja je tada mogla poslužiti kao primjer ostatku Europe i svijeta. Žene se poticalo da se obrazuju i zapošljavaju kako ne bi bile financijski ovisne o svojim bračnim drugovima, a vrtići su bili ili besplatni ili vrlo dostupni radničkoj klasi, jer pedagozi su još prije ohoho godina na temelju provedenih istraživanja znali koliko je predškolsko obrazovanje važno za socijalizaciju djece i njihov kasniji razvoj.

No čim smo se domogli neovisne nam i demokratske Rvacke, na sve smo to zaboravili i vratili se dobrom starom patrijarhalnom obrascu oca hranitelja obitelji i majke koja u šlafroku doma kuha raštiku. Čudo kako su to generacije mladih žena objeručke prihvatile kao model života pa smo svjedočili nastanku novog soja sponzoruša čiji je jedini cilj bogata udaja. Idealni primjeri koje su počeli promovirati ženski časopisi i žuti portali postali su, dakako, plodni nogometaši i bujne misice koje parazitiraju na njihovim golemim parama i rađaju im djecu.

Poražavajući rezultat Franjine ideje ognjištarenja trideset godina kasnije jest da sve one žene koje nisu manekenke i imaju mozga u glavi, kao i njihovi partneri koji nisu nogometaši, a nisu ni članovi HDZ-ta pa se nisu uhljebili u državnoj ili lokalnoj službi, pridonose demografskoj obnovi Njemačke, Irske, Kanade, Švedske ili Austrije. A upravo na jedvite jade provedeni popis stanovništva pokazat će da nas je zbog tog trenda gotovo pola milijuna manje.

No vratimo se majkama odgojiteljicama koje organiziraju prosvjede protiv novog zagrebačkog gradonačelnika. Sve su to mahom mlađe žene i doista je čudno da se nijedna od njih ne pita što će raditi kada njeno posljednje dijete navrši 15 godina. Mnoge od njih tada će imati pedeset i kusur, kada nisu za penziju, a nisu više ni za traženje prvog zaposlenja na tržištu rada. Gdje se upravo takvih nastoje svim silama riješiti. Da ne spominjemo muževe, koji su, božemiprosti, često skloni napuštati svoje zakonite družice te dobi i s mlađahnim ljubavnicama zasnivati nove obitelji. Zato im je puno pametnije da posao pokušaju pronaći što prije.

Jesu li se te žene pitale i što propuštaju njihova djeca koja ne mogu ići u vrtić zato što im mama prima naknadu da bude doma? I koliko im one same, uz sve kućanske poslove i najbolju volju, mogu nadomjestiti društvo vršnjaka i naučiti ih svim onim socijalnim i ostalim vještinama koje djeca stječu u vrtiću i koje su nužne kako bi se lakše priviknuli na školu i uključili u obrazovni sustav. To su odavno postali europski standardi, osobito u skandinavskim zemljama, u kojima je gotovo nezamislivo da neko dijete nije obuhvaćeno predškolskim obrazovanjem.

Nitko ne kaže da majkama ili očevima, ako to žele, ne treba omogućiti da budu uz dijete tri godine i da ih nakon toga čeka radno mjesto. Kao i da ako imaju troje djece, mogu ostati kod kuće dok najmlađe dijete ne krene u školu. Sve je to ionako propisano Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama, baš kao i dječji doplatak koji primaju svi ispod određenog prihodovnog cenzusa. Problem je u tome što je HDZ umjesto obećanog delimitiranja roditeljske naknade za drugih šest mjeseci, tek podigao svotu na 7500 kuna, čime se zapravo kažnjava ono malo žena na visokim pozicijama koje zarađuju daleko više od toga. I koje su teškom mukom probile stakleni strop u muškom svijetu.

Ukratko, najbolja demografska politika znači osiguravanje pristojno plaćenih radnih mjesta za mlade ljude, izgradnju socijalnih stanova, a onda i besplatne jaslice i vrtiće. To su shvatile neke puno manje sredine od Zagreba, koje zato i doživljavaju pravi baby-boom.

Budući da desničarski jastrebovi optužuju svakoga tko se usuđuje podržati ukidanje Miletove populističke velikodušnosti da je protiv majki, djece i Boga ili da je, u najmanju ruku, brkata feministkinja s dlakavim nogama, bez kučeta i mačeta, moram ovoga puta posegnuti za osobnim primjerom i poručiti im da govorim iz vlastitog iskustva.

Iako to možda nije primjereno javno isticati, majka sam četvero djece, koju nisam rodila ni zbog države, ni zbog Crkve, ni zbog para koje mi je netko nudio kroz demografske mjere, već zato što sam tako željela. I to u prilično olovnim vremenima, osobito za medije i novinare.

No sigurno ne bih mogla odgojiti i školovati četvero djece da nisam radila i da u kući nisu bile dvije plaće. Da ne govorim o tome kako ne mogu zamisliti život bez profesionalnog ostvarivanja, koje je svakoj ženi, baš kao i svakom muškarcu, važno iz niza razloga.

Zanima me tko od aktualnih bukača iz redova HDZ-a, a osobito iz Stranke rada i solidarnosti BM 365, pripada klubu tri plus, iako su godinama primali masne plaće iz gradskog ili državnog proračuna. Zašto se oni nisu malo više potrudili pridonijeti demografskoj obnovi Rvacke, već na našoj grbači skupljaju ne baš jeftine političke bodove, kupujući glasove roditelja-odgojitelja?