Eh, baš taj Tomislav Tomašević Senf nema sreće. Od prvog mjeseca njegova gradonačelničkog mandata redovito eksplodiraju magistralne vodovodne cijevi diljem Zagreba – one za čiju je rekonstrukciju pokojni Mile Fontana svojedobno u Londonu digao kredit od 2,2 milijarde kuna i prorajtao ih tko zna na što – grad su poharale stoljetne oluje i porušile tisuće stabala, razmnožili su se komarci, štakori i čagljevi, a sad su se pojavila i krda divljih svinja koja se bezbrižno goste po novozagrebačkim naseljima. I to uz kontejnere koji nisu ispražnjeni niti je smeće odvezeno.

Sve navedeno nije samo jako iznerviralo Zagrepčane, koji nakon dvije godine bauljanja gube strpljenje s novim gradskim ocima i majkama, već je, logično, dalo krila opoziciji u Gradskoj skupštini, koja je na prvoj jesenskoj sjednici raspalila po Senfu teškom artiljerijom. Jer jedno su zatečene okolnosti i neplanirane vremenske kataklizme, a drugo je sustavno nerješavanje komunalnih problema glavnog grada.

Kao šlag na tortu stigla je i dugo najavljivana porezna reforma koja to nije, a kojom Veliki vođa Plen Ki-mun, lukav ko prerijska lisica, od 1. siječnja sljedeće godine ukida prirez ne bi li predizborno povisio prosječne plaće za senzacionalnih 20 eura. Time jednim udarcem ubija dvije muhe – misli da kupuje glasove osiromašenih stanovnika Rvacke i perfidno kažnjava velike gradove u kojima HDZ nije na vlasti, prepuštajući lokalnim samoupravama da autonomno podignu stopu poreza na dohodak kako bi u očima građana ispale zle i nezasitne. Iako je to jedini način da spase gradske proračune i ne diraju cijene komunalnih usluga, što je priznao čak i Slavko Kojić, bivši Miletov gazda financija, inače ljuti protivnik možemovaca. I njemu je jasno ko dan da će i uz nove namete na plaće kojima bi se trebao nadoknaditi prirez, Zagreb izgubiti, brat bratu, 75 milijuna eura, nasušnih za funkcioniranje grada.

Ima li veće sreće za bivšeg Banderasovog pobočnika, poštenjačinu Ivicu Lovrića, kojeg najviše brine rastrošnost nove gradske vlasti. „Zagreb nema problem s novcem, nego s gradonačelnikom koji ga neracionalno troši“, ispalio je ovih dana vječni Miletov posebni savjetnik za ovo i ono, na jednoj od konferencija za novinare koje manijakalno saziva, dodavši da je Tomašević samo na obnovi škola od potresa „bacio u vjetar“ 500 milijuna kuna. To kaže čovjek koji je s pokojnim gradskim šerifom bio kuhan i pečen, a onda nakon promjene vlasti sljedećih godinu i ohoho dana uredno primao 18 tisuća kuna mjesečno da ništa ne radi, odnosno, da kao savjetnik gadi Tomaševića gdje stigne ne bi li ostao vidljiv.

Lovrića, dakako, ne brinu puste optužnice za raznorazne marifetluke, jer su, zahvaljujući čudnim odlukama rvackog pravosuđa, redom odbačene, ne brine ga ni nepravomoćna presuda na četiri godine bajbokane bivšem pročelniku za zdravstvo Zvonimiru Šostaru, zbog afere Suhi led u koju su bili umočeni mnogi iz njegove ere i oštetili Grad za pišljivih 38 milijuna eura.

Normalno da ga, onako ispravnog i moralnog, ne brinu ni Miletovi dugovi koji sada dolaze Gradu na naplatu, kao ni svinjac koji je iza sebe ostavio, ali eto, brinu ga Tomaševićeva nabava polovnih tramvaja i nedostatak mjesta u vrtićima, a najviše ga brinu roditelji-odgojitelji kojima je grad ukinuo pare. Pa je sa šeficom udruge U ime obitelji, uzoritom Željkom Markić koja se, inače, u slobodno vrijeme bavi mešetarenjem nekretninama, više puta stao na čelo njihovih prosvjeda i podnio ustavnu tužbu protiv gradonačelnika. Šteta što se dok je bio u Poglavarstvu, nije toliko brinuo za beskrupulozno rasipanje gradskih para ili za vrtiće, koji se u doba Miletove populističke svevlasti sustavno nisu gradili. Već se poticalo majke-ognjištarke da ostanu doma, ne rade do petnaeste godine najmlađeg djeteta i žive na grbači majki i ostalih roditelja u Zagrebu koji u znoju lica svoga zarađuju kruh svagdanji i plaćaju poreze.

Logično da smeće, komarci, trava, nedostatak vrtićkih kapaciteta i divlje svinje neobično vesele i dugogodišnje držače Miletovih ljestava iz redova HDZ-ta, koji se naslađuju nesposobnošću možemovaca u rješavanju nagomilanih problema Zagreba. Tako je Mislav Herman prošloga tjedna sladostrasno nabrajao sve Senfove slabosti i pobjedonosno zaključio da nije vlast za svakoga, a osobito nije za bivše aktiviste koji dosad nisu ništa ozbiljno radili u životu.

Jer da je, recimo, HDZ-tov beznadni kandidat, vrhunaravno nesposobni Plenkijev miljenik Davor koji nije Damir Filipović, umjesto devet posto osvojio, naprimjer, 51 posto na izborima za gradonačelnika, Zagreb bi naprosto procvao. I osim što bi bio obnovljen nakon potresa, dobio bi i tvornicu za proizvodnju lijeka protiv raka, kao i dva nova mosta preko Save. Ukratko, sve što je pokojni Mile u 20 godina korumpirane vladavine u protuprirodnom bludu s HDZ-tom propustio učiniti.

Možda bi se i dalje kralo i muljalo, možda bi na lukrativnim poslićima zbrinjavanja otpada određeni sumnjivi tipovi zgrtali milijarde, ali građani to ne bi ni osjetili. Jer Zagreb bi bio čist, trava pošišana, ambrozija iskorijenjena, a komarci ubijeni u pojam. Dok bi se krda divljih svinja mogla sresti samo u šumi ili možda u Zoološkom vrtu. Ali kvragu, kao što je poznato, Davor koji nije Damir doživio je debakl u Zagrebu, a kao utješnu nagradu dobio Ministarstvo gospodarstva, da se malo igra vlasti. Dotle Plenki kažnjava Zagreb, Split i Rijeku, dokazujući građanima da nije pametno glasati za opoziciju ni na lokalnim razinama.

Od silne dokolice i nekadašnji Bandićev pionir i potrčko, zaboravljeni socijaldemokrat Davor Bernardić kojeg i dalje muče snoviđenja o gradonačelničkoj fotelji, svojski je krenuo pljuvati po Tomaševiću ne bi li podsjetio puk vulgaris na svoje postojanje. Cijeloga ljeta maltretirao je medije besmislenim istupima na temu produžetka tramvajskih pruga i pozivao DORH da istraži Tomaševića. Ne sjećamo se da je bio tako odrješit i drčan dok je njegov pokojni mentor bio u sedlu. Što bi se reklo, besposlen pop i jariće krsti.

E, to je jedna strana medalje. Ona druga je surova stvarnost. To da je trava prebujno narasla navodno ponajviše zbog tropske klime koja je zaskočila rvacku metropolu, da nove kosilice nisu nabavljene na vrijeme dok se stare kvare, da nema dovoljno radnika u Zrinjevcu, da beskrajno traju natječaji za podzemne spremnike, da Jakuševac smrdi jer nisu izgrađena postrojenja za obradu otpada, isprike su koje građane više ne zanimaju. Osobito zato što su očekivanja bila velika. Utopijske tlapnje o odrastu, novoj ideologiji čiji je cilj spasiti svijet od klimatske katastrofe i nepravedne raspodjele bogatstva, dobro zvuče, ali u praksi izgledaju tako da je i onima koji su s velikim povjerenjem dali glas zeleno-lijevoj platformi Možemo! dosta eksperimentiranja i očekuju konačno neke konkretne rezultate.

Tomašević je dobro znao kamo dolazi, znao je da među 18 tisuća zaposlenih u Gradu i gradskim institucijama postoji peta kolona koja će mu podmetati noge, kao i da će se zastupnici pokojne Miletove stranke i HDZ-ta iz petnih žila truditi zagorčati mu život kako god mogu.

Ali prošlo je previše vremena i to više ne može biti isprika za notorno nefunkcioniranje komunalnih službi, zbog čega spomenuti opskurni likovi imaju municiju u rukama i opravdane razloge za kritiku. No lako za njih. Nisu Tomaševiću prijetnja ni kompromitiran HDZ, ni posvađan SDP, ni Most, ni bankrotiran BM365. Najveća je prijetnja on sam sebi, zato što je svojim nesnalaženjem razočarao građane koji su ga gotovo aklamacijom izabrali. Doduše, ima još dvije godine da to ispravi. A obično se pamti ono što se napravi na kraju mandata, čime se rukovodi i faraon AP. Senfu je zadnji čas da se okani romantizma i počne pragmatično djelovati. Jer za vođenje metropole nije dovoljno to što ne kradu, neka pobogu za početak počiste grad i potjeraju divlje svinje iz gradskih kvartova. Na tome se gube izbori.