Za razliku od Krvavog Uskrsa 1991., kada je na Plitvicama ubijen prvi hrvatski redarstvenik Josip Jović, na Uskrs 2021. umrla je dvoipolgodišnja djevojčica iz okolice Nove Gradiške koju je nasmrt pretukla njezina problematična majka. Zašto je uopće vraćena u biološku obitelj, zašto je pravo roditelja iznad prava djeteta, zašto je sustav tko zna koji put zakazao i zašto je jedno dijete moralo platiti životom da bi se oni koji su na vlasti počeli time baviti, pitanja su na koja nema suvislog odgovora. Kao ni na to osjeća li se itko u državi odgovornim za tragediju koja se dogodila. Vjerojatno ne, jer dvojica napaljenih alfa mužjaka na čelu države i Vlade bave se jedan drugim i nemaju vremena za trivijalnosti kao što su efikasno ministarstvo socijalne skrbi ili zaštita djeteta.

Kakav Uskrs, kakva korona, kakav kolaps zdravstvenog sustava, kakvi dugovi veledrogerijama, kakva nestašica lijekova, kakve ljudske tragedije ili obnova nakon potresa! Nema tog kršćanskog blagdana ni te prirodne ili financijske katastrofe koji bi mogli zaustaviti rat njihovih pregolemih taština do istrebljenja.

U zemlji u kojoj se afere izmjenjuju brzinom svjetlosti, gdje su bjegunci od hrvatskog pravosuđa krunski svjedoci korumpiranosti pravosuđa, u kojoj je dijete na smrt pretučeno u vlastitom domu zbog zastrašujućeg nefunkcioniranja pravosuđa i centara za socijalnu skrb, čini mi se da nikoga ne zanima što si njih dvojica još imaju reći, jer zbog toga se ionako ništa neće promijeniti ni pokrenuti. Prozirne su to igre moći i zabava za masu, koja je već i zaboravila kako je sve to počelo.

A počelo je s inaćenjem oko izbora predsjednika Vrhovnog suda i silovanjem procedure bez ikakvog konkretnog rezultata. Povod nastavku beskrajne trakavice kojoj se ne nazire kraj i koja je dosadila i Bogu i ljudima, ovoga puta bio je Uskrs.

Ali ne bilo kakav, već trideseta obljetnica krvavog Uskrsa na Plitvicama, na čijem se obilježavanju nisu sreli. Nisu jer je protokol MUP-a učinio sve da predsjednik Vlade i predsjednik države ne polože zajedno vijenac na spomenik Josipu Joviću, koji je te davne 1991. imao 22 godine. Sama ta činjenica nije bila dovoljno čvrst argument da se njih dvojica barem na trenutak ponašaju kao državnici.

O njima dvojici najviše se raspravlja, provode se ankete na portalima, troše se sati televizijskih emisija i kilometri novinskih tekstova, a sve skupa ima malo veze sa surovom realnošću koju živimo. A još manje s dirljivim uskrsnim porukama koje su obojica uputili vjernicima, a koje zvuče kao da su ih međusobno prepisivali. Ili možda imaju sabotere u vlastitim redovima.

Pa je Zoki u uskrsnoj čestitci sročio sljedeći tekst:

“U teškim i izazovnim vremenima blagdan Uskrsa treba nas podsjetiti na najvažnija vjerska, ali i na opća svjetovna načela – dobrotu, zajedništvo i ljubav prema bližnjima, a svim kršćanskim vjernicima treba učvrstiti vjeru i nadu u pobjedu svjetla i novi početak. Prepoznajmo i prihvatimo načela dobrote, zajedništva i ljubavi kao univerzalni način življenja i put u bolje sutra, neka nas najveći kršćanski blagdan potakne na jačanje vrijednosti međusobne solidarnosti, posebno prema našim sugrađankama i sugrađanima kojima je u ovom izazovnom vremenu potrebna pomoć.” 

A Plenković se, kao istinski vjernik, tronuto nadovezao:

“I ove godine najveći kršćanski blagdan dočekujemo u izazovnim i zahtjevnim okolnostima. Stoga nam je više no ikad potrebno uzajamno povjerenje, razumijevanje i poštovanje. Ohrabreni nadom i vjerom, uvjeren sam da ćemo uspješno prevladati izazove s kojima smo suočeni. Neka nas radost Uskrsa potakne na obiteljsko zajedništvo, odgovornost i jedinstvo. Ovo vrijeme istinske dobrote i bliskosti ogleda se i u brizi za naše bližnje. Pokažimo solidarnost i spremnost za pomoć drugima, osobito onima koji su u našem društvu najugroženiji.” 

Tko je tu lud? O kojem to razumijevanju, poštovanju, odgovornosti, solidarnosti, jedinstvu i zajedništvu trabunjaju bahati moćnici koji mjesecima ne razgovaraju i ne surađuju, osim što se gađaju blatom pred kamerama? Jesu li to ista ona dvojica ljudi koji su si međusobno izdijelili etikete poput terminalnog nesposobnjakovića, iskompleksiranog lažljivca i divljaka, pedesetogodišnjeg šmrkavca – i koji, prema Zokijevim riječima, ne pripadaju istom eko-sustavu?

I dok jedan priča basne o herojskim zečevima, plamenim jazavcima, orlovima, sokolima, nilskim konjima koji papaju lopoče, pandama u newyorškom ZOO-u, međedima zaraženim koronom, hijenama i strvinarima, drugi baja bajke o svijetloj budućnosti koja samo što nije, predstavljajući Nacionalni plan oporavka i otpornosti na 80 stranica po kojima su nabacane liste lijepih želja u čiju realizaciju nitko ionako ne vjeruje.

A kad smo već kod eko-sustava, ma koliko pokušavali dokazati da dolaze iz različitih svjetova, istina je da ih puno više toga veže nego razlikuje. Možda se zato i sve teže podnose. Što bi reko pokojni Đole Balašević – princip je isti, sve su ostalo nijanse. Obojica obrazovanih poštenjačina iz Granićeva diplomatskog legla, jednako sklonih retoričkim bravurama, imaju iza sebe četverogodišnje mandate na čelu hrvatske vlade. I što su napravili osim što se međusobno optužuju za nesposobnost, lijenost, nedostatak političke volje za obračun s korumpiranim pravosuđem, povijesnim revizionizmom, uspavanim gospodarstvom i neefikasnim državnim sustavom? Međutim, prema posljednjim anketama, rejting im obojici čvrsto stoji i ne pada. Baš poput afričke šljive! Vjerojatno i Zokiju i Plenkiju to i jest jedini cilj.

Računajući valjda na kolektivnu amneziju, predsjednik Republike gori od želje za istjerivanjem pravde, kao da nikada nije bio na vlasti i kao da na njemu ne leži dio odgovornosti zbog stanja u kojem se Hrvatska danas nalazi. Dok je bio na Plenkijevom mjestu, kako se sam hvali, imao je gotovo 90 ruku u Hrvatskom saboru i nisu mu trebali žetončići. Čemu onda taj bijes na HDZ kada je imao povijesnu priliku smrdljivu ribetinu počistiti od glave, provesti reformu pravosuđa, urediti izbor predstavnika nacionalnih manjina tako da doista imaju legitimitet i još mnogo toga? Da je manje sati potrošio na gastronomsko-enološke užitke u čuvenom Taču, mogao je što god je htio. Da mu najbliži suradnici nisu bili Tomislav Saucha – koji je zbog vlastitih problema sa zakonom prvom prilikom pretrčao HDZ-tu – ili Milanka Opačić na čelu Ministarstva socijale, koja je utočište našla kod Milana Bandića, možda bi sustav funkcionirao bolje, možda bi centri za socijalnu skrb bili posloženi, napuštena i zlostavljana djeca zaštićenija, a posvajanje jednostavnije. I možda Tomislav Karamarko nikada ne bi došao na vlast. Već smo zaboravili na ogorčenost birača SDP-a Milanovićevim kroničnim nečinjenjem, zbog kojeg sada proziva druge.

S druge strane, ljubimac Europe i Ursule von der Leyen Andrej Plenković također je obećavao brda i doline. Iskoristivši trenutak političke krize, obećao je Plenki reformirati stranku da bi reformirao državu. Ništa od svega toga do sada nismo vidjeli. Uostalom, što su za područje socijale učinile njegove ministrice Nada Murganić i Vesna Bedeković ili ministar Ivan Malenica? Nakon svih jezovitih slučajeva zlostavljanja, bacanja djece kroz prozor i obiteljskog nasilja, rezultat je više nego poražavajući. A zašto? Zato što je to područje i Zoranu i Andreju zadnja rupa na svirali. Ne donosi političke bodove.

Što od svega toga ima mrtva djevojčica iz Nove Gradiške nad čijom sudbinom plače Hrvatska? Ako imaju imalo savjesti, sada je došao trenutak da konačno počnu raditi posao za koji su plaćeni.