Kao i svaka mala nacija koja se baš nema čime hvaliti, odavno smo izgubili na samokritičnosti i sagledavanju stvarnosti. Pa je tako još 1998. nastala pjesma ‘Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta’, iako smo i tada osvojili broncu a ne zlato

Nije antički pisac Juvenal u svojim čuvenim „Satirama“ uzalud izmislio poslovicu „Kruha i igara“ iliti „Panem et circenses“, koju su stari Rimljani često primjenjivali u praksi. To je do dana današnjeg ostala metafora za metode kojima vlast osigurava podršku tako što spektaklima i podjelom mrvica zadovoljava kratkoročne potrebe svjetine nauštrb nekih dugoročnih interesa, kako bi skrenula pažnju s daleko važnijih problema.

Tisućama godina kasnije svjedočimo da ta metoda još uvijek pali. No umjesto podjele žita, kako se to radilo u dekadentnom Rimu, kupuje se jeftino pivo, a umjesto gladijatora, u svjetskim arenama, poput onih megalomanskih u Dohi, bore se nogometaši. Na sreću, ne više na život i smrt, nego ganjaju loptu za puste milijune dolara i eura. Njihove pobjede – koje, ruku na srce, ni na koji način ne utječu na životni standard ili svekoliki boljitak – ujedinjuju nacije, dovode ih do domoljubne ekstaze, slavlja, trijumfa i eksplozije zajedništva i ljubavi, pa zaboravljaju na sve tegobe i nepravde zbog kojih mrze one koji su na vlasti i rado bih ih svrgnuli.

Naravno da nije tako samo u Hrvatskoj već i u puno većim zemljama poput Francuske, Velike Britanije, Španjolske, Maroka, Argentine, Brazila… gdje su strasti jednako uzavrele kada je nogomet u pitanju i gdje se vlast također identificira s uspjesima svojih sportaša. Nije slučajno ni da se diktatorske države s manjkom demokracije, poput Rusije ili Katara, tuku da ugoste Svjetsko nogometno prvenstvo jer se i njihova slika u svijetu pegla preko nogometnog ludila. Pa svi zaborave da tamo stvarno žive građani koji se s režimom ne slažu i da se krše ljudska prava. A Rusija, koja je ugostila prethodni mundijal na kojem je globalnu slavu stekla i naša bivša predsjednica Kolinda Nacionale, svojom agresijom na Ukrajinu sada ne krši samo ljudska prava, već i pravo na život i slobodu i izvan svojih granica.

No vratimo se mi samima sebi. Da nema nogometa, Andrej Plenković trebao bi ga izmisliti i ulagati isključivo u hrvatsku nogometnu reprezentaciju, jer nacionalna euforija koju su Vatreni izazvali – dakako, uz malu pomoć državotvornih i svih ostalih medija – ne može se platiti. Rvati nikada ne vole toliko svoju državu kao kad nogometna reprezentacija pobjeđuje, ma tko da im bio predsjednik ili premijer. Reprezentaciju, razumljivo, vole i ministrica turizma Nikolina Brnjac i ministar od vanjskih stvari Goran Grlić Radman, uvjereni da je to najučinkovitija promocija države. Što je, nažalost, i istina, jer uz nogomet i turizam i nemamo baš što prepoznatljivo ponuditi svijetu. Osim spomenute Kolinde Nacionale koja je opet u Kataru reklamirala samu sebe. Kako bi inače u Kuala Lumpuru, Jemenu, Gvineji Bisao ili na Tajvanu uopće znali za nas?

No to je za stanje nacije trenutačno u drugom planu. U prvom planu je činjenica da su sva sranja koja su nas napala u posljednje vrijeme – od siromaštva, inflacije, recesije, korupcije vladajućih, uhljebljivanja politički podobnih, epohalne krađe u Ini, makljaže dvojice napuhanih purana s dvaju brda, Pantovčaka i Markova trga, pada MIG-a, čerupanja u Saboru oko sudjelovanja Hrvatske u misiji obuke ukrajinskih vojnika, straha od rata, hladnih radijatora, ludovanja cijena i tako dalje i tako dalje – zaboravljena kao rukom odnesena. Dok Vatreni pobjeđuju, vole se sjever i jug, blitvari i purgeri, Torcida i Bad Blue Boysi, Kohorta i Armada, lijevi i desni, ateisti i vjernici, pozicija i opozicija.

Shvatio je to odavno i neumrli predsjednik Franjo, koji je bio opsjednut nogometom i promjenom imena Dinamo, zbog čega su mu po stadionima vikali „Franjo, pederu!“ i nosili transparente s natpisom „Mijenjaj ime Dejanu, a ne Dinamu!“ – aludirajući, naravno, na njegova unuka rođenog u Zemunu, u mrskom komšiluku. Usprkos činjenici da smo u to doba, zbog njegove autokratske vladavine i politike koju je vodio, bili međunarodno izolirana zemlja, znao je neumrli otac nacije da samo sportske pobjede mogu uzdignuti posrnuli duh Rvata i tako pridonijeti čak i njegovu rejtingu. Bivši komunistički general i neumoljivi gazda jedne male i, zahvaljujući njemu, antipatične države koja je kroz kriminalnu privatizaciju pokrala samu sebe i poharala industriju i gospodarstvo, Franjo se tješio činjenicom da smo sportska velesila. Na veliko iznenađenje nacije, usprkos tome što se u amaterski sport i sportske aktivnosti djece i mladih dolaskom HDZ-ta na vlast prestalo ulagati, i rukometna reprezentacija, i vaterpolisti, i skijaši – to jest Kostelići – i veslači, i tenisači, osvajali su olimpijske i svjetske medalje i tako nam dizali perje. Iako država, iskreno, nije s tim imala ništa. Čast svima, ali od svih sportova nogomet je, ipak, nekako najdržavotvorniji.

Iz nekog čudnog razloga i Crkva, a ne samo političari na vlasti, podržava nogomet. Popovi, časne, katolička mladež… svi zdušno navijaju i mole Boga da pomogne Vatrenima, jer Bogu je valjda hrvatska reprezentacija srcu više prirasla od svih ostalih. Istina, navijači znaju nekad gadno zabrazditi, arlaukati rasističke gadosti po stadionima, dizati desnicu na ustaški pozdrav, mlatiti se sa suparničkim skupinama, paliti aute, demolirati cijele ulice, gađati Molotovljevim koktelima policiju, no Bog je velik i sve oprašta. Ipak je nogomet, kao i religija, opijum za mase, a ošamućenom masom lako je manipulirati.

Doduše, čini se da su se ovoga puta u Argentini zdušnije molili od Rvata pa im je Bog podario Messija i prvo mjesto na svijetu, ali medalja je medalja, pa bila i brončana. Sa zlatnim sjajem, dodat će svi ushićeni sportski komentatori, a osobito novinari informativnog programa HRT-a, na specijalnom zadatku promoviranja rvackog zajedništva i euforičnog domoljublja. Nogomet je tako postao simbolom države, obitelji, vjere, ognjišta, ispunjenja tisućljetnog sna. Puna su svima usta nacionalnog ponosa, hrvatskih vitezova, nadnaravnih gena, srca junačkog, borbe prsa o prsa, kao da se ne radi samo o sportu već o obrambenom ratu.

I zato su se po svim trgovima i kafićima orile ratne domoljubne pjesme i stihovi poput „Zovi, samo zovi, svi će sokolovi… “ te neizbježna „Moja domovina“, uglavnom bez previše sluha i veze s melodijom, tako da je autorima uspješnica vjerojatno dosadilo slušati vlastita djela, a možda su i požalili što su ih ikad napisali. Jer tantijeme za njihovo masovno izvođenje neće dobiti. Srećom, Thompson je ovoga puta izostavljen sa službenog repertoara pa se barem nismo sramotili s „Čavoglavama“. „Miii Hrvatiii!!!“ odzvanjalo je posljednjih dana od Dohe preko Mostara do Zagreba. A i mnogobrojna dijaspora osjetila je golemu povezanost s domovinom, iz koje je svojedobno pobjegla glavom bez obzira u potrazi za poslom i pristojnim životom.

U nogometnom transu razvijale su se ogromne zastave, a crveno-bijeli kvadratići nisu preplavili samo Lijepu Našu i sve njene zaboravljene krajeve, već i Katar i Čile, gdje je s iseljenicima druge i treće generacije navijao nacionalno osviješteni predsjednik Zoki. Pa tko ne bi volio nogomet? I smrznute bake u kontejnerima na porušenoj Baniji zacijelo su zasuzile kad su čule kako veliki vođa Plen Ki-mun izražava svoje divljenje i zahvale Vatrenima, kojima je na veličanstvenom dočeku na Trgu Josipa bana, u metropoli svih Rvata, došao ukrasti djelić slave. Dok su nemušti voditelji svojim arlaukanjem bez glave i repa podgrijavali atmosferu. Dakako, nije premijer došao sam, već u pratnji svojih petorice najvjernijih ministara i neizostavnog Gordana Jandrokovića Njonje, kojem je sport posebno prirastao srcu.

Kao i svaka mala nacija koja se baš nema čime previše hvaliti, odavno smo izgubili na samokritičnosti i sagledavanju stvarnosti. Pa je tako još na onom svjetskom prvenstvu 1998. nastala čuvena pjesma „Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta, neka samo suze rone, mi imamo šampione“, koja se pjevala iz sveg grla i ovih dana. Iako smo i tada osvojili broncu, a ne zlato. No ‘ko mari za činjenice, bitno je da se mi osjećamo kao pobjednici. Barem u nečemu! I zato, dragi vlastodršci, gradite stadione, zanemarite obnovu Zagreba i Banije. Držite se one „Kruha i igara“ i nećete požaliti.